fbpx

Raskućiše nas, moj profesore

Dvije škole pod jednim krovom u mome Stocu, profesore, prilika su da u Stocu još ima Bosne. Koliko u Jajcu, profesore, ima Bosne? Koliko u Livnu? Koliko u Ljubuškom? U Ljubinju? U Trebinju? U Neumu? Ma..., da dalje ne pitam! Raskućiše nas, moj profesore! Pod krovove nam se uvukla neizvjesnost i strepnja. Pod krovovima nam rastu zvjerinjaci. Pod krovovima nam gmižu zmije otrovnice. Ali, mi smo pitom svijet, profesore. Nikog ne želimo tjerati ispod svoga krova. Jer, mi se nikog ne bojimo. Mi volimo

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • nightcry 24.04.2017.

    A ti, Miran.
    Fijuuuu, jesi \'ben care…. Tek što si pametan na slici, kako se kaže, što ti je slika pametna, ih.

    Odgovori