Raskrinkao sam prevaranticu Irinu Lovrić

“Znate, ja prvo pocijepam košulju, onda ulazim u direktorovu kancelariju i odmah počinjem da vrištim. On mora ustati da me ‘smiri’, ja padam u nesvijest, nose me u hitnu pomoć, uzimam nalaz, poslije uslikam ruke i sutra podnosim tužbu: NAPAD NA RADNOM MJESTU!”

Neposredan povod za ovaj razgovor treće je izdanje njegove knjige Oranje mora, koju je nedavno objavila Izdavačka kuća “Buybook”. Abdulah Sidran, unatoč tome što pripada generaciji koja nije odrastala uz računare i socijalne mreže, danas je vrlo aktivan korisnik Facebooka, koji mu je, veli, pomogao da otkrije čaroliju sažimanja teksta i u njoj ostvari nekoliko istinskih lirskih briljancija.

Za Stav govori o svom književnom i društvenom angažmanu i odnosima sa svojim sadašnjim i bivšim prijateljima i saputnicima Irini Lovrić, Mili Stojiću, Ivanu Lovrenoviću, Željku Ivankoviću, Emiru Kusturici, Adilu Kulenoviću, Esadu Durakoviću, Aliji Isakoviću, Mustafi Imamoviću… i podsjeća “one koji ne znaju da je Sarajevo u svojih petsto godina historije jedanaest puta bilo sravnjivano sa zemljom i da se svaki put iz pepela podizalo i nastajalo je kao neko novo, a uvijek isto i jedinstveno – šeher Sarajevo”.

STAV: Oni koji prate Vaš i profil na Facebooku Irine Lovrić, koja je na Facebooku o sebi izgradila imidž beskompromisnog borca protiv korupcije, svjedoče već neko vrijeme o Vašem sukobu s njom, uz upotrebu teških riječi. Bili ste neko vrijeme u bliskim prijateljskim vezama, i sami ste podržavali, cijenili i propagirali njezin rad. Šta se, zapravo, dogodilo pa je slogan “Svi smo mi Irina” – ispisan na majici koju ste svojevremeno nosili na jednom skupu simboličke podrške njenoj borbi – danas zamijenjen riječima “Car je gol”, kako nedavno rekoste u jednoj radioemisiji? Kako je Irina Lovrić uspjela omađijati i obmanuti Abdulaha Sidrana?

SIDRAN: Ja se ne sramim svojih prolaznih zabluda i pogrešnih uvjerenja. Nosio sam na sebi majicu “Svi smo mi Irina” i sudjelovao na jednom skupu podrške njenoj borbi vjerujući da je to istinita, autentična, iskrena borba jednog moralnog građanina za običnu ljudsku pravdu, solidarnost i poštenje. Čak sam u toj genijalnoj prevarantici vidio i mogući simbol borbe cijeloga našeg naroda. Nisam bio sam ni jedini koji je podlegao njenim vještinama obmanjivanja. Njeno prijevarno ponašanje i postupanje najprije su počele, čisto ženskim instinktima, prepoznavati i razobličavati neke od njenih najbližih drugarica i saradnica. Moje prve sumnje pojavile su se PREPOZNAVANJEM neobičnosti u njenom JEZIKU i žargonu koji upotrebljava.

Prepoznao sam IDIOMATIKU koju koriste “psi rata”, “škorpioni” i slični. Do toga nije došla čitanjem. A tada nisam znao za njene kontakte, uporišta i veze u kriminalnom i paraobavještajnom podzemlju šireg područja grada i regije. Išlo je to svojim tempom – saznanja o skrivenim žiro-računima, na više banaka i na više imena, na ime izmišljenih potreba i akcija, moja nemoć da shvatim kako se može biti u radnom odnosu osam godina, a dvije trećine od toga provesti na bolovanju! – i sve tako, jedno po jedno, dok me na kraju nije dovelo do gomile saznanja od kojih se čovjeku SMRZAVAJU KOSTI. Ta moja saznanja ­– zbog svoje grozote – ne mogu biti izgovorena ni napisana na Facebooku ili u novinama, ali se mogu i moraju kazati u sudnici, na ročištima koja nazivaju zatvorenim. Zato uporno prozivam dotičnu hohštaplerku i prevaranticu da me tuži, i stalno – evo i sada – ponavljam da je ona KRIMINALAC. Što ona, naravno, ne smije učiniti, jer bi se istoga trena našla na optuženičkoj klupi. Imam preko dvije stotine isprintanih stranica korespondencije s dotičnom personom i neki bi brzopleti pisac, uz malo stilsko-jezičkih intervencija, to odmah objavio kao veoma zanimljiv epistolarni roman.

Meni nije do romana i literature. Prošao sam pakao sotonističkog nasilja što ga je nada mnom i nad mojom porodicom vršila ta osoba. Ona o problematičnom stanju svoga psihičkoga zdravlja ima i vjerodostojne medicinske papire, o čemu sam ja, u ona doba, mislio da je to neki njen način preventive od nečije eventualne odmazde – sve dok ozbiljnost te medicinske dijagnoze nisam osjetio bukvalno na svojoj koži. O porodičnim patnjama i stresovima govorit ću u sudnici. Do tada će valjda policijski organi završiti svoj posao istrage u vezi s provalom i pljačkom moga stana. S obzirom na socijalni milje iz kojeg je ona potekla i u kojemu i danas traži i nalazi podršku za svoje prevarantsko djelovanje – bilo je neophodno istražiti i tu varijantu. Meni su nadležne službe dodijelile policijsku zaštitu, i ja sada smatram da je najvažnije stanovništvu Bosne i Hercegovine i regije pokazati da se u osobi tog navodnog “zaštićenog prijavitelja korupcije” krije opasan prevarant i beskrupulozan kriminalac širokog spektra djelovanja.

To podrazumijeva prevare, prijetnje i ucjene, tajna snimanja partnera u delikatnim pozicijama, nezakonite rabote kojima se uništavaju porodice, rasturaju brakovi i upropaštavaju pojedinačni ljudski životi. Zato mi, za sada, zbilja nije važan literarni aspekt ove društvene sramote. Lako ćemo za romane, valja spašavati ljude! Prevarant Torabi je ljudima opljačkao novac. U ovome primjeru, uz pljačku novca, ide i neminovno razaranje porodica i uništavanju ljudskih života. Nije moguće razumjeti indiferenciju s kojom se rukovodioci APIKA (Agencija za borbu protiv korupcije…) odnose prema ovom vrištućem problemu, dopuštajući da jedna “kemijska tehničarka”, pod sumnjivim okolnostima zaposlena u jednom državnom uredu, zloupotrebljava i uništava smisao Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije. Takvo sprdanje s državnim zakonima i institucijama u ovoj zemlji posljednjih nekoliko decenija – nije zabilježeno.

STAV: “Saznanja od kojih se smrzavaju kosti” zvuči intrigantno, a Vi, ipak, ne želite ništa konkretnije kazati nego očekujete tužbu i raspravu u sudnici. Postoji li nešto što možete reći, a što će opravdati vaše kvalifikacije?

SIDRAN: Pazite, kroz desetak mjeseci naše saradnje mi smo postali toliko bliski da je ona u mojoj kući, u mome domu, bila kao u svojoj kući i svome domu. Mene je zvala “tajo”, moju suprugu “majo”, a mi nju “šćero”. Mi u svojoj naivnosti nismo mogli znati šta je od onog što nam predočava istina, a šta laž. Vjerovali smo – i ja sam objavljivao tekstove s takvim naslovima! – da je njen život ugrožen od onih s kojima je u sukobu, bojali se svakoga dana hoće li živa leći, živa ustati. A onda u nekoj malo opuštenijoj atmosferi rekne: “Znate, ja prvo pocijepam košulju, onda ulazim u direktorovu kancelariju i odmah počinjem da vrištim. On mora ustati da me ‘smiri’, ja padam u nesvijest, nose me u hitnu pomoć, uzimam nalaz, poslije uslikam ruke i sutra podnosim tužbu: NAPAD NA RADNOM MJESTU!”

U drugoj prilici saznam da je fotografiju o njenom navodnom sudjelovanju u pomoći ljudima na poplavljenim područjima, čime se naročito voli hvaliti, napravila kod svoje rodice, jedne babe u selu Mrazevac kod Pala. Obukla babinu kecelju, nazula babine čizme, pokrila glavu babinom maramom i stala pred babinu štalu, fotografirala se, pa rekla: “Evo, baba, i ja sam pomagala poplavljenim područjima!” Tu je sliku na svome Facebook profilu objavila desetinu puta. Čujem da je ovih dana pobrisala  /poskidala sve kompromitirajuće stvari, naročito onu seriju erotskih fotografija koje su imale za cilj da primame posebnu vrstu publike. Neka vašim čitaocima budu dovoljni ovi primjeri, a ostalo neka stoji za sudnice.

Cijeli intervju pročitajte u novom broju Stava koji je u prodaji od četvrtka, drugog februara.

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!