Rane kroz koje ulazi svjetlost Božija

Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći

Putujući s jednim predanim vjernikom muslimanom od Donjeg Vakufa prema Jajcu, ugledao sam srušenu pravoslavnu crkvu zaostalu iz prošlog rata. Htjedoh je fotografirati, ali ovaj moj saputnik ustade i reče mi grubo glasom u kojem se mogla prepoznati osuda: “Ne slikaj to, misliš da oni slikaju na stotine džamija koje su porušili!”

Bog mi je svjedok kako je to čovjek u kojem ima mnogo dobra, ali, u tom trenutku, osjetio sam se kao nekakav heretik, a moguće da je ovaj saputnik kao neki oblik hereze razumio moj pokušaj fotografiranja crkve. Nisam mu ništa rekao, bijah pomalo zbunjen i iznenađen, ne iskazujući misao koju sam tada osjećao i koju danas osjećam, iako sam je ćutio svim svojim bićem. Naime, velikan svog vremena, pjesnik, derviš i sufijski šejh Abdulvehab Ilhamija rekao je: “Onaj koji ne poštuje svetinje drugog, on izlazi iz svoje vjere.” Nije to jedino što sam ćutio i što danas ćutim kada je posrijedi pogled na katoličke ili pravoslavne hramove, ali i na vjeru kojoj pripadam. Prenosi se kako je Husein-beg Gradaščević svojevremeno rekao: “U Bosni nikada crkvena zvona nisu smetala glasu mujezina.”

Nije ta njegova izrečena misao ostala samo na riječima, ona je potvrđena i njegovim odnosom prema kršćanima, pa će ostati zabilježeno kako je dao izun za izgradnju katoličke crkve i župnog stana a da nije tražio dozvolu osmanskog sultana. Radi se konkretno o franjevačkom manastiru na kapiji Bosne, u posavskoj Tolisi, koji će postati najvećom crkvom u Bosni do današnjih dana.

Moglo bi se naći i suprotnih primjera, o onima koji su uskraćivali pravo kršćanima, kao što se često nalaze raznorazne priče o zabrani gradnje određene crkve ili o njenom rušenju. Ali, za četiri stotine godina turske vlasti crkve su opstale, i manje-više građene su ili obnavljane. Stara pravoslavna crkva u Sarajevu građena je za vremena Husrev-bega, a Stari jevrejski hram za vakta Sijavuš-paše. Oko ovih pozitivnih primjera treba se koncentrirati svjetonazor, iako to u praksi ne mora biti i, nažalost, nije obavezujuća mjera za svakog pojedinca.

KO JE I KOLIKO RUŠIO

Potrebno je samo malo znatiželje da se prepozna destruktivnost. Naime, za nepune četiri godine rata srušene su sve džamije na teritoriju Bosne i Hercegovine pod kontrolom srpskih snaga, osim Baljvinske džamije kod Mrkonjić-Grada, koja je “incident” ili izuzetak koji potvrđuje pravilo. Nije teško pronaći podatke kako je potpuno porušeno 614 džamija (534 od strane srpskog, a 80 od hrvatskog agresora), dok je oštećeno 307 džamija (249 od srpskog, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5 % ukupnog broja od 1.144 džamije, koliko ih je bilo prije ovih dviju agresija. Pored toga, od ukupno 557 mesdžida, potpuno je porušeno njih 218 (175 od srpskog, a 43 od hrvatskog agresora), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog, a 20 od hrvatskog agresora), što čini procent od 46,40% mesdžida. Ovom treba dodati još 14 potpuno uništenih i 18 oštećenih mekteba, te 447 uništenih i 160 oštećenih drugih vakufskih objekata. Otuda možda stav i frustracija mog saputnika s početka priče, pogotovo kada se uzmu u obzir remek-djela arhitekture i srušene Ferhadija, Aladža, Arnaudija…

Ali, takve frustracije vjerovatno ima i iskreni pravoslavni vjernik koji je danas svim svojim bićem usmjeren na obnovu Saborne crkve u Mostaru, kao što je isto tako bio usmjeren kada se obnavljao jedan od najznačajnijih pravoslavnih manastira Hercegovine iz 16. stoljeća – Manastir u Žitomisliću. Prilikom jednog od obilazaka ovog hrama prelomio sam pokoju riječ s mlađahnim i otvorenim domaćinom, monahom koji me je proveo kroz hram, a kojem sigurno ne bih zapamtio ime da se nije zvao po Gavrilu, onom koji bijaše povod jednom ratu.

U tom manastiru mnogo toga me podsjećalo na hercegovačke džamije, ali i na tekiju pored izvora rijeke Bune: klima, ali najprije prirodni materijali od kojih su sagrađena oba hrama, drvo i kamen. I kako bi neko, prepoznavši u tuđem nešto što je dijelom i njegovo, to mogao rušiti? U Bosni i Hercegovini navodno je porušeno 125 pravoslavnih crkvi (Banjalučka eparhija 2, Bihaćko-petrovačka eparhija 26, Dabrobosanska eparhija 23, Zahumsko- hercegovačka 36, Zvorničko-tuzlanska 38), dok su oštećene 172 crkve (Banjalučka eparhija 3, Bihaćko-petrovačka eparhija 68, Dabrobosanska eparhija 13, Zahumsko-hercegovačka 28, Zvorničko-tuzlanska 60). Naravno, nećemo ignorirati ni porušenih 67 parohijskih domova i ostalih objekata, dok ih je 64 u većoj ili manjoj mjeri oštećeno.

Iskreni katolički vjernik, isto tako, ima duboke rane, u nutrini bića ćuti srušeni franjevački manastir na Plehanu, ali ćuti i potpuno porušenih 65 župnih crkava, a od tog broja, 64 je porušila srpska vojska, a jednu muslimanske snage. Navodno, od 60 ostalih crkvi koje su porušene, 53 su porušili Srbi, a 7 Bošnjaci. Srpske oružane snage potpuno su uništile i 8 samostana. Od 54 teško oštećene župske crkve, 40 su oštetili Srbi, a 13 Bošnjaci. Teška oštećenja pronađena su na 53 crkve – njih 40 oštetili su Srbi, a 13 Bošnjaci. Od 14 teško oštećenih samostana, 9 su oštetili Srbi, a 5 Bošnjaci. U posljednjem ratu u većoj ili manjoj mjeri stradalo je 185 župnih crkvi, 168 crkvi, 227 kapela, 226 župnih kuća i objekata, 30 samostana.

ZAŠTO SE NIJE RUŠILO VIŠE

Naravno, najveći broj porušenih sakralnih objekata pripada najbrojnijoj konfesiji, muslimanima, tu je rušilački nagon išao do kraja. S druge strane, činjenice tvrdoglavo kazuju kako su najmanje sami muslimani rušili sakralne objekte drugih. U pokušaju da se djelomično odgovori na razloge i uzroke takve prakse može se posegnuti za sljedećim primjerom. Naime, prenosi se kako je šejh koji je organizirao i blizu dvadeset godina vodio pokret otpora italijanskoj okupaciji Libije jedne prilike odbio strijeljati zarobljene Italijane, iako su njegovi potčinjeni tražili da se strijeljaju zarobljenici kao odgovor na velike klanice nad muslimanima koje su bezdušno priređivali italijanski vojnici. Na zahtjev svojih potčinjenih da se povedu za primjerom italijanskih vojnika, šejh je rekao: “Oni ne mogu biti naši učitelji!”

A ko je to naš učitelji? To nikako ne mogu biti rušitelji. Prije svega, to je sveti tekst koji kazuje: “(…) svakome od vas Mi smo odredili (različiti) zakon i način života. A da je Allah htio, On vas je mogao učiniti jednom i jedinom zajednicom: ali On je htio drugačije da bi vas iskušao onim što vam dariva (…).” Drugostepeni religijski izvor, također, upozorava i poziva: “Žene, djecu, starce, sveštena lica, bogomolje, ne dirajte!” Za tim tekstom povela se većina muslimana u situacijama kada je na rušilačku strast mogla odgovoriti istom takvom strašću. Dignuti ruku na crkvu čin je protivljenja volji Božijoj. Naime, u Sarajevu neformalno postoji i Saborna džamija, tako su Sarajlije šaljivim tonom imenovali Sabornu crkvu, time aludirajući na to da su u ratnom periodu tadašnje vlasti, ali i građani, čuvali crkvu kao džamiju. U tom vremenu zla, a u kontekstu srušenih sakralnih objekata sve tri konfesije, mogu se ogledati sva tri naroda. “Sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banjoj Luci govore sve o nama i njima. Ovi kameni svjedoci ne lažu i mogu stati nasuprot sve njihove propagande.”

Danas, dok teče treća decenija poslije rata, obnovljena je i obnavlja se većina sakralnih objekata. Ferhadija džamija, Manastir Žitomislić, franjevački samostan Plehan, Saborna crkva u Mostaru i Aladža džamija. Svjetonazor mora ostati isti, bez obzira na sugestiju saputnika s početka priče, džamije fotografiramo s ljubavlju, slikom i riječju, a crkve s nimalo manje poštovanja. Ko će ga znati, možda u tome i ima hereze, kojoj će presuditi kao što je šejhu Abdulvehabu Ilhamiji neki Dželaludin-paša, ili neki kršćanski fanatik sličan onima koji su uhvatili i objesili 1931. godine pustinjskog lava Omera Muhtara. U tome i jeste sva tragedija, hladna kao ledenica. Ali, jednog dana čovjek će stati pred svoja djela i nedjela, što je sigurno bilo na umu i šejhu kojeg opisa danski novinar i publicist u djelu U susret Omeru Muhtaru.

Ali, hvala Bogu, ima i drugačijih prijatelja, suštinskih vjernika, muslimana, praktikanata koji drže do svoje vjere i vjerskog identiteta, istovremeno vole džamije i poštuju crkve, koji su bez obzira na zle jezike davali prilog za izgradnju spomenika ispred sarajevske Katedrale Srca Isusova. Njima nikada, kao Husein-begu ili Ilhamiji, nije smetala crkva. Jedan takav s imenom nježnim kao cvijet jasmin govorio je: “Meni crkva ne smeta, bio bih musliman i kada bih živio usred Vatikana.”

To je ta spoznaja i aksiom u vezi s kojim nema raspredanja. Za miša je pad u potok koban, a za lava tek svježina. Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći.

Desi se pokoji incident novog skrnavljenja sakralnih objekata, poopćavanjem posebnog postoje težnje pojedinaca da se takav incident pripiše cijelom narodu koji nije rušio ni onda kada je mogao pronaći razlog više. Ako se želi biti sa sobom iskren, takve teze ne mogu se potkrijepiti realnom slikom na terenu, one su pucanj u prazno ili benigna manifestacija slična ratnoj ostrašćenosti rušitelja. U nanovo uspravljenim sakralnim objektima liječimo sami sebe. Iako su te bogomolje ratnim uzrocima osiromašene nekadašnjim vjernicima, tu se ipak cijeli i vida frustracija i rana iskrenih vjernika, pripadnika svih triju konfesija. Iz tih rana nanovo izrasta nada, vrela kao pustinja šejha Omera Muhtara.

PROČITAJTE I...

Niko, pak, nema pravo da određuje što je za Drugog uvredljivo i niko nema pravo da bude nasilan ili da poziva na nasilje. Naime, ne mogu se promovirati evropske vrijednosti na putu Bosne i Hercegovine prema EU, a da istom na drugoj strani ponižavate vrijednosti velikog broja građana. Primjerice, traži se i tražit će se tolerancija prema spolnim i rodnim različitostima. Tražit će se da ih društvo prihvati kao ravnopravne građane.

Skupština Medžlisa bira Izvršni odbor, a ovi izbori održat će se u subotu 22. decembra. Delegati džemata u tijelu za izbor sabornika u Sabor Islamske zajednice imat će izbore u nedjelju, 23. decembra, a verifikacija mandata sabornicima bit će upriličena sedmicu ili dvije kasnije, nakon što u Rijaset pristignu konačni rezultati izbora s terena. Stoga su ovi izbori veoma važni jer na njima ne samo da se bira rukovodstvo džemata i medžlisa, kao ćelija iz kojih se grana struktura Islamske zajednice, već i Sabor IZ BiH kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo IZ BiH s veoma širokom paletom ovlasti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!