Rame uz rame s našim najvećim pjesnicima

“Korice i okorci”, Husein Hasković, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2016. godine, 99 str.

Kada sam na trećoj godini studija književnosti odlučio pisati esej o poeziji Huseina Haskovića, nisam ni slutio kakav sam zadatak sebi postavio. Sprva sam mislio da će biti lahko: čitao sam Huseina još u medresi, znao mnoge njegove pjesme napamet, nisam bio loš na časovima tumačenja poezije, forma u kojoj je trebalo pisati bio je esej – najslobodnija od svih “naučnih” formi…

Ipak, osjećao sam gorčinu nakon svake rečenice koju bih napisao. Osjećao sam se poput barbarina koji ruši jedan zaokružen i funkcionalan svijet, jezičku arabesku kojoj nije potreban nikakav opis, koja je sama sobom čudo i kojoj interpretacija može samo naškoditi. U pokušaju da napišem ono što osjećam čitajući tu nesvakidašnju poeziju, sjetio sam se Ludviga Wittgensteina, tog velikog austrijskog filozofa, koji nije bio tužan kada mu je doktor dijagnosticirao rak, koliko je bio tužan što ga ovaj uvjeravao da poznaje djelotvornu terapiju. Ako granice našeg jezika jesu granice našeg svijeta, kako tvrdi Wittgenstein, onda je Huseinov svijet bezgraničan.

Pa kako onda neko s ograničenom optikom i skromnim jezičkim repertoarom može puzati uz lomivrate kanjona Sutjeske kojeg Hasković gradi u jeziku? Možda sam tada, tokom neprespavanih noći u nastojanju da napišem nekoliko smislenih rečenica koje neće nanijeti štetu Huseinovoj poeziji, shvatio Borgesovu tvrdnju da često mislimo kako nešto ne razumijemo samo zbog toga što nismo u stanju to izreći. Tada sam razumio i drugu veliku istinu ovog slijepog hispanoameričkog pjesnika: “Savršenu poeziju ne treba tumačiti.” Haskovićevu poeziju razumijem, ali nisam dostojan da je objašnjavam.

Husein Hasković predstavlja jedinstvenu pojavu u savremenom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom pjesništvu. S četiri objavljene knjige poezije, Hasković je stao rame uz rame s našim najvećim pjesnicima. Kako je istaknuo u intervjuu za Stav, pjesme piše nerado, samo onda kada se postavi dilema između vješala i pisaće mašine. Tada se odluči za pisaću mašinu.

U ratu smo, kažu poštovaoci njegove poezije, izgubili brojne materijalne spomenike kulture, ali smo dobili Haskovića, tog briljantnog pjesnika. Bošnjaci danas imaju sjajne pisce, kako to nerijetko ističe Dževad Karahasan. “Da nam je sve kao književnost, mi bismo bili sretan narod”, reći će Karahasan u jednom intervjuu. I pored brojnih kvalitetnih pisaca i pjesnika, Hasković predstavlja izuzetak. On je, poslije Maka Dizdara, jedan od rijetkih bošnjačkih pjesnika koji je uspio napraviti zaokružene knjige poezije, a ne zbirke pjesama. Uspio je stvoriti posebne svjetove koji imaju svoju unutarnju logiku, koja se nekome može ne sviđati, ali daleko od toga da iko može osporiti vrijednost takve poezije.

Ovaj rudar u jeziku baštini poetiku ratnog pisma, ali je i istovremeno i nadilazi. Piše jer je pjesnik. Piše jer nije odabrao vješalo, nego pisaću mašinu. Kompletan Haskovićev opus jeste pravljenje kuće u jeziku, odnosno, izgraditi zavičaj u jeziku osnovna je namjera ovog pjesnika. Posljednja knjiga, Korice i okorci, svojevrsni je nastavak tog posla. Kuću u maglovitim dubinama jezika Hasković gradi od jezičkih okoraka, arhaizama i neologizama, koje na okupu drži armatura čudnovatog stila i sklad arhitektonske forme.

Kuća u jeziku koju je u četiri knjige sagradio Husein Hasković grana se poput labirinta na mnoštvo hodnika. U njima ćemo sresti ljude koji su stradali od četnika i koji su stradali od života. Pronaći ćemo muzej genocida nad Bošnjacima. No, u skladu kompozicije, bez obzira na težinu pjesničkih slika, pitanje je hoće li onaj koji je proniknuo u ovu poeziju iz nje poželjeti pronaći izlaz.

BARAKA OD OKORAKA

Tetka Hankija sva može stati u riječ: kuća. Po ratu,

zasjela u tuđoj kući: privremeno! Tetkina briga nije

tuđa kuća, već: privremeno. U tuđoj kući, još sa sinom

jedinkom i njegovom ratnom porodicom. Kad god joj

dođem: riječ je o kući. Tetka nije pričljiva. Ona moja

stokamenica, čujem majku, tvrda ti je na riječi:

kanda traži riječ na dukate.

 

Bilo šta da se reče, vazduha treba ponajprije:

tetka je živjela za vazduh, nije ga harčila na prazne

riječi. Očas bi ostala bez daha, jedino je pumpica

donekle imala smilovanja. Ono daha, koliko da se opuše

maslačak!, tetka bi izdahla na duhan. Kuća je, uz pluća,

tetkina rana. Rana bez ranjenika. Nisam dolazio tetki

u njoj tražiti majku, dolazio sam jer nisam imao gdje

drugo. Drugo ću naći poslije, majku kad pokupim:

sa zemljom da je sastavim na Vlakovu. I duže će od

vijeka potrajati, dok mi nebo ne otvori ta vrata.

 

Moja se tetka dȃ reći jednom riječi: kuća. Ko misli: malo!

vara se, jer kućom se dȃ reći što je vrijedno riječi: hram,

utočište, postelja, obiteljsko gnijezdo, rod, koljeno,

zavičaj, domovina, jezik: sve u čemu si svoj. Rodna je

kuća vlastito ime, jedna jedina, ko što je rođenje jedno,

gdje ti je i sipac kao bližnji, dok u kućnoj čamovini čami,

i čomi kućnu tišinu, da učini kroz prašinu isto što zub

kućnog sahata: iznosi nam vrijeme na vidjelo.

 

Tetka je imala zlatne ruke: i dođem li, a dođem svaki

dan, tȃ, plete li, plete. Da prekrati vrijeme, mislim;

besposlica, ili, da ne misli: naočale na očima, svitkaju

igle, ulove neki zalutali zrak, a na oči ti, očas: kadifa!

Zamiriše ispod igala. Tetka ti požuruje cvijeće na

cvjetanje, makar nije doba od cvjetanja. Između nas

tišina, pulsira bilom kućnog sahata, skoro pa da si je

mogao napipati, dok je tetka, kao iz bunara, kroz sipljiv

kašalj ne nače:

 

A, za kuću, od jedne sobe, koliko to blokova treba…

sa zemlje, mislim, prizemno?

 

A ako sam od išta, od kuće majstor nisam, onu moju

jedinu digao je otac. I, koliko da šta kažem, bubnem:

hiljadu! misleći time kao velik broj. Koliko mu to dođe

hiljadu blokova, nastavi tetka, ako je jedan blok

(ne sjećam se, koliko)? Sreća te rekoh hiljadu, lakše mi

je množiti, mislim, još ne videći kamoli to moja tetka

smjera. Pa, koliko li je prozor? koliko vrata? koliko

patosa? koliko maltera? koliko ovog? koliko onog?

Nisam ja moju tetku ni uzimao za ozbiljno, i tek

da potrošimo vrijeme, odgovarao sam

kako bi mi šta naumpalo.

 

I tako svaki put kad odem, tetka i ja pribavljamo građu

za kuću: kum, šljunak, kamen, klačina, pržina, čamovina,

iz zavičaja!; kolčimo, končimo, paramo, šipimo, krajčimo;

kad ostanemo bez daha, tetka izduši: Da preduhanimo,

jadan, biva: dosta je za danas.

 

Tu se negdje upliće i moja priča. Nisam ja moj otac:

njemu je i rat bio prilika da digne bolju kuću. Ni sjenka

svoga oca, ja sam imao drugi san: očevu kuću prevesti

u pjesmu, sve red po red, obnoviti je u jeziku. Nisam

tetki išao praznih ruku, crni rokovnik uza se nosim,

prikupljam građu za Kuću na vodi. I drugo mi ništa nije

ni ostalo, doli to jezika: ljudsko drvo, s korijenom glave u

nebu! – jedino sam još u jeziku kao bio kod kuće.

 

Tetka i ja, biva, radimo na istom poslu, dižemo kuću: ona

na iglama, ja na olovci. Tetka vidi, kao nešto pišem, a ne

pita me šta. Valjda joj sviđam račune oko kuće. Samo da

je znala, beli bi se nasmijala! A može li se unijeti glava u

tu tvoju kuću? Ne znam ti tetka, za glavu: no, podignem li

je ikad, bar će se moći u nju zaviriti.

 

Naselje gdje živi privremeno, preplavili izbjegli, slila se

istočna Bosna, govore isti jezik beskućnika. S neba svijet

pao, kuća i glava u torbi, i tetka je tu vidjela priliku:

da ih sastavi s uspomenama. A za uspomenu se ne žali!

I kud će ti ljepša uspomena od priglavaka? Neznajući

drugo, tetka se dosjetila da im prodaje njihove uspomene.

 

Ima ti dara za odoka, ne koristi uzorka, drugi par, drugi

plet: moja je tetka umjetnik. I ma šta plela: sjećanja

iz zavičaja, djevojačke snove, dovu za umrle, dovu

za sestru, moleći Boga da joj je ne ostavi bez vječne kuće;

i ma šta upletala, izvorno je i samo njeno: nemoguće

za prevođenje, kao, recimo, sonata, ples, ili pjesma.

 

Tu bih da sam na tetku. Kuća na vodi je rasla: ugradio

u nju sve što sam imao i znao, crno iza nokata udio,

neku tetki sa usana ubrao. Kresao, tesao, končio, nešto

obatalim, dosta mi i ne basta, no što nije za kuće, ne baca

se u smeće. Može ti ruke dati, rekla bi tetka. Kako kuća

rasla, rastao krš: ogorci, kora i okorci, okrajci, kržine

i fržine, koliko trijeske: do kuće se nè da progaziti.

Čovjek, kad bolje pogleda: ima građe za tri kuće.

 

Tetkin je san podići kuću na iglama. No, koliko je živjela

za vazduh, toliko živjela u vazduhu: da i meni otkrije

vazduh! Ni pumpica više nije imala smilovanja:

taman da krovimo, tetka u bolnicu. I tamo je propušu:

da propuši! Koliko dobro: tetka provjeri cigarom.

Dobro? Dobro! Mora se kući, nema se vremena

za bolovanje, čekaju je igle.

 

Popeli se na krov: četiri ili dvije vode? Tetka nađe: jedna.

Može čovjek na jednu vodu, što ne može kuća!

Svoju sam htio kao Kuća na dvije vode, onda čujem:

jedan je to već uradio, a ja i moja tetka ne volimo raditi

ni po čijoj, potpisujemo se onim što uradimo.

 

Ne dade nam se ni na jednu: ponestane joj vazduha.

 

Nije se dugo zadržala. Dođe.

Dođem i ja: dobro pošutimo.

Tetka još ne dimi, neću ni ja.

 

Najpametniji su bili, izduši, Božiji Poslanici.

 

Nisam s njom gazio u dubine, zatekla me nespremna;

baška što nemamo vremena za besposlicu: kuća nas

čeka. Da nije digla ruke od kuće? U riječi – slutim poraz:

ako te ostave Bogu, od tebe su digli ruke! Tetka je od one

manjine kojoj Bog treba, kako bi mogla u se vjerovati.

No sve se bojim da joj vjera nije tek puka maska za beznađe.

 

U Božjoj je ruci njena duša, toliko zna;

a u njenoj ruci njena kuća: u to vjeruje!

 

Šala nije, Božiji Poslanici!

Gospodar bira kroz koga da zbori.

Na drugo mislim, nije na to: pametni, jer kuća nisu ni

gradili. Kakʼa šatora, kakʼe pećine, samo da se unese

glava: pametni! U arapskome, šutim, vjerovatno ni nema

glagola za prezimiti. Zašto pametni nisu gradili kuća?

Nemaju radʼšta, kratak vijek.

Ovdje su, biva, privremeno.

Koliko im je to privremeno?

Dvjesti, tristi godina.

Pametni!

 

Bogu hvala: u pitanju je, ipak, kuća!

Nije mi se gazilo s tetkom u dubine.

 

Uto snijeg, savije nas u kuću, makar i u tuđu.

Kuća, neka sačeka do proljeća. Zima joj zapela u grlu,

da je uduši: od kuće do bolnice i obratno. Još ne puši!

 

I prihma vrijeme da se privodi kraju kuća

i dvije priče o kući, do zadnje njene riječi:

 

A – baraka? Kaʼka od okoraka.

Iʼnako trajemo na tvrdoj korici.

Na korici: u baraci od okoraka!

 

I preko deset godina živjela je u tuđoj kući.

Preko deset godina, plus rat: a privremeno!

Ne dočeka barake. Ode na Vlakovo.

Nadati se da nije za privremeno.

Ranu na srcu ponese.

Veliku kao kuća.

 

Tu se završava i moja priča.

Radeći s tetkom, poslije Kuće na vodi

počinjem raditi na Građi za novu kuću,

no iza tetke, ostala su mi tek dva kamena kuće.

Bojim se priznati samom sebi, mislim da sam od svega

digao ruke. Povremeno progazim kroz krš, što je ostao

iza nas, i onako, više iz besposlice, ili radi uspomene,

prelažem i slažem okorke, povremeno. No i to, samo za

privremeno! Valja nam se držati riječi Božijih Poslanika.

PROČITAJTE I...

Ove godine, drugi put po redu, časopis Stav dodjeljuje književnu nagradu “25. novembar” pod pokroviteljstvom člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Partner projekta dodjele nagrade, kao i prošle godine, jeste BBI banka. Prošle je godine laureat bio bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan, a stručni žiri je odlučio da nagrada ove godine bude dodijeljena Irfanu Horozoviću

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!