Ramazanska praksa: S đavolom došlo, s đavolom otišlo

Ima tako zlatne djece: sve radi protiv njih, a oni opet ispadnu hairli. To je za razmišljati: hajde kad se iz sirotinje iskoti kocelj, kloc i kauboj, to čak razumiju i okrutni, slijepi sociolozi, ali otkud iz brloga da zalepeta melek

Eto ramazana. Sad se softe i studenti islamskih fakulteta i akademija pakuju za svoje krucijalno putovanje u veliku bošnjačku dijasporu gdje će provesti duge dane i kratke noći obavještavajući velikodušno džematlije o Strašnom Sudu, nagradama i kaznama. Avioni nebeskim mrežama već prenose ove prekaljene individue, preko Grenlanda i Azije, preko mora i šuma, preko leda i pustinja, od Sjedinjenih Država do daleke Australije, a s njima i tešku Riječ, posebno tešku za dijasporalne klimatske, ekonomske i socijalne uvjete.

Poslije Bajrama će se vratiti još teži, Riječ je, nažalost, morala ostati, torbe su bile prepune. Riječ i novac ne mogu stati u isto srce, a to i svaka budala zna. Ovo posljednje shvatite samo kao notornu opasku jednog pakosnika koji je i sam izostavljao Riječ jer nije mogla stati u kofer s ostalim artiklima.

Jedan je fratar krajem osamdesetih godina iz dijasporske posjete donio 40 hiljada kanadskih dolara. Novac nije bio namijenjen ni za kakav projekt, već peškeš lično njemu. Moj se drug Bahrudin vratio prije nekoliko godina sa svoje ramazanske prakse sa znatno manjim iznosom, tek nekoliko hiljada maraka, što za zemlju u kojoj je boravio i nije neka nadoknada. Ali je za Bahrudina bilo mnogo pošto je u bosanskom kontekstu mnogo uvijek zahtijevalo tako malo.

Ima tako zlatne djece: sve radi protiv njih, a oni opet ispadnu hairli. To je za razmišljati: hajde kad se iz sirotinje iskoti kocelj, kloc i kauboj, to čak razumiju i okrutni, slijepi sociolozi, ali otkud iz brloga da zalepeta melek? To narušava darvinističku etiologiju zločina i teoriju deprivacijskog kruga prema kojoj siromaštvo rađa siromaštvo, a izobilje donalde trampove.

Stigma od strane ostalih članova zajednice stvara začarani krug unutar kojeg negativni stavovi društva ograničavaju siromašnu populaciju. Čitam negdje kako su se psiholozi konačno dosjetili da istražuju taj fenomen otpornosti. Treba, drugim riječima, obrnuti istraživački proces i preusmjeriti pažnju ne na pravila (kocelje, kloceve i mazlume) već na izuzetke, tj. uspješne primjere borbe s nevoljama, djecu koja, uprkos stigmi, siromaštvu i ostalim belajima, postanu pošteni, stabilni i čak uspješni ljudi.

I tako se prije nekoliko godina vratio Bahrudin u svoje selo u RS-u iz goleme Skandinavije, te ostvarene utopije gdje je dva mjeseca bio na ispomoći jednom imamu. Taj je Bahrudin uvijek, kažem, bio zlatno dijete: i u školi i u mektebu, a kasnije i u medresi. Uvijek je čuvao svaku marku, majka mu je dala da ima sa sobom, da se ne osramoti pred drugovima, a on od marke kupi njoj nešto.

Ali kad se beg vratio u svoje povratničko selo s četiri hiljade maraka, pucale su prangije kao da je došao s četrdeset. Na svaka je vrata odnio neki poklon, da se zna da je beg u dijaspori bio. A kad mu je mati Hajrija otišla kod sestre u Federaciju, Bahrudin je od preostalog novca renovirao kupatilo, stavio pločice i kupio nove Armalove česme, kupio joj novu vešmašinu pošto je stara pri centrifugi skakala kao da je zemljotres.

Kad je vidjela Hajrija kupatilo s pločicama, pala je u nesvijest. Pritisak joj je nenormalno skočio i – Allaha mi, živa istina – odvukli je u hitnu. Znate kako to ide: život joj je proletio pred očima, ona se udade premlada, on premlad pogibe. Ovo dijete morade da premlado odraste, kud nije baraba, što je ovako hairli, sad joj je još teže! O, sirotinjo, otkud mi više suze za tebe!

Nije Bahrudin kao svoj drug iz razreda Dado za Bajram prokockao ramazansku hediju na poker‑aparatima prije nego što su i stigli kući. I još su svi radili da mu srede da ode u tu dijasporu, pri čemu su izgurali jedno povratničko dijete, a on tako da uradi! Kad su izašli na Bajram u taj veliki grad, Dado, otežao od noćnog prejedanja i dnevnog spavanja, svratio je u mol, kupio sebi nekoliko parfema, nekoliko sakoa i nekoliko cipela, a ostatak potrošio u obližnjem kasinu.

I još je baraba imala obraza da u avionu odmahne rukom: “S đavolom došlo, s đavolom otišlo.”

 

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!