Ramazan u bošnjačkoj književnosti II: Bošnjacima pamet kasno dolazi

Ramazan je jedna od velikih tema usmene, divanske i novije bošnjačke književnosti. Brojni su autori u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivacijski mehanizam, simbol... Stoga ćemo podsjetiti na neke od najboljih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka

U jednom hadisu Poslanik, a.s., kaže da postač ima dvije radosti: susret s iftarom i susret sa svojim Gospodarom. A duhandžija, reći će Mula Mustafa Bašeskija, ima još jednu: susret s cigarom. U kulturi Bošnjaka razvio se i običaj da se pucnjem iz topa obilježi iftarsko vrijeme. Taj je običaj nekada prakticiran ne samo da se označi kraj već i početak posta, o čemu nas obavještava upravo Bašeskija: “Mula efendija je naredio da se uz ramazan uz sehur, recimo u šest sahata u najkraćoj noći, ispaljuje po jedan top na znak početka posta, što se meni nije nikako sviđalo. Međutim, ostalima se – a Bošnjacima pamet kasno dolazi – to u početku sviđalo, ali kako je pucanje topova unemiravalo, rekoše da od toga gotovo i nema kakve koristi. (14.11.1784. – 03.11.1785.)”

Na osnovu narodnih priča, može se sa sigurnošću reći da su u kulturi Bošnjaka postojale “munadije”, osobe koje su budile na sehur, a da je pucanj iz topa rijetko označavao početak, a češće kraj posta. Skoro da nema pjesme i priče u bošnjačkoj književnosti koja govori o iftaru, a u kojoj se ne spominje iftarski top kao jedna od njegovih specifičnosti. Ratnični eho topa pobjedonosno poručuje postaču da je taj dan dobio bitku, onu najtežu, protiv samog sebe. Mističnu atmosferu iftara, taj trenutak u kojem se kao u kakvom polusnu naslućuje vječnost, ponajbolje je opisao Musa Ćazim Ćatić u pjesmi Ramazanska večer.

On majstorski kroti nestvarnu atmosferu iftara u jezičke sintagme: sveto bljedilo svijenih lica, tihi šapat molitve, suton mirisav k'o smilje, drhtaj kandilja u iftarski čas… I kako je iftar poslužio Ćatiću kao inspiracija za jednu od najboljih pjesama koju je napisao, tako su ramazanske večeri motivirale drugog velikana bošnjačke književnosti Ziju Dizdarevića za neke od njegovih priča. Dizdarević ne piše o iftaru. On nije pjesnik, poput Muse, koji nastoji uhvatiti jedan trenutak, već prozaist kojeg zanimaju socijalne refleksije ramazana i njegov utjecaj na kulturu Bošnjaka, običaji vezani uz ramazanske noći. U priči Ramazanska noć Dizdarević pravi portret uspavanog Sadikovog hana, u kojem se vrijeme provodi uz junačke narodne pjesme, a prisutni se kao u nekom fantastičkom snu predaju bezvremenosti. Stoga u nastavku donosimo Ćatićevu pjesmu i Dizdarevićevu priču kao dva kontrasta.

Musa Ćazim Ćatić

Ramazanska večer

 

Suton se spušta, mirisav k'o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k’o smilje…

Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti’o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.

Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.

I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.

I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k'o Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.

A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.

Suton je pao mirisav k'o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.

Zija Dizdarević

Ramazanska noć

Ahmo ima pedeset godina, i ima reumu, te čim je oblačno, a ono pritisne sijevati u članku, “kְ’o da mi kogod usijanom letvom probija ruku”. Ahmo ide polako, kao čovjek koji je dotraj'o. Ahmina brada je bijela a šalvare Ahmo ne može da “saleti” ima već dvije godine i stoga su mu gaće oko nogu otrcane i pocrnjele od crnog života. Ahmo se promeće nekako iz dana u dan, dao bi djecu na škole (“nek njima barem ide potaman, kad meni nije moglo”), ama ne zna kako to ide i ko će njih tamo u tuđem svijetu odijevati. A nema im ni kod Ahme hljeba, od jedne njive se ne da deverati, a ne mogu čitav vijek doćerivati kasablijama drva kao što je on; motaju se brige duboko tamo iza Ahminog čela, pogurio se pod njima Ahmo pa se promeće iz dana u dan. A sad je ramazan i noć, han je pun, dim, upljuvan pod bez dasaka, s onu stranu duvara ržu konji, štala zaudara kroz otškrinuta vrata i konjski zadah širi se među ljudima. Čita se pjesmarica, zijevaju prilike u hanu a neko se prisjetio pa Ahmi pored uha tresnuo desetak tabli od kahve, prevrnuo se u zaspalom Ahmi čitav svijet, on se trgnuo ćutljiv i unezvijeren, nastavivši da prati jednolično plačno nabrajanje stihova što ih je neko iz ugla otezao.

Bajko je svlačio “kalauzu” niz rijeku, čitav dan se natezao s mokrim ljudima i capinima, uvijao se i skakao pred zahuktalim balvanima, a postio je i glad ga naoštrila, nije se imao gdje iskaliti, trebalo bi još negdje capinom mlatnuti, dobro mlatnuti – a sve je to još za večerom utihnulo u njemu i, eto, sad tromo opušten sjedi i njiše se polako u ritmu deseterca.

Ćamil kako zna za se dolazi svakog ramazana u han, sluša pospano uvijek istu, dobro poznatu melodiju, zapamtio je sve pjesme i sve stihove što su se ikad pročitali pa iz noći u noć prati pjevača zažmurivši, i tek ponegdje prekine: – Stan’ der, dina ti, priskočio si ono: “Diže Halil ćordu dimiskiju”. Zna Ćamil napamet sve, a opet se ne bi ni po koje pare rastao od ovih dugih noći uz dim, sivih snova i melodija. Zna Ćamil šta će se čitati iz rasute Sadikove pjesmarice, on odlučuje kojom da se počne, on pazi, popravlja i tako živi kroz otegnute ramazanske noći.

Sluša i Sejid pjesme o Hrnjici i bajraktarima, leđa mu utrnula i sve mu se negdje baš u tim leđima objašnjava, kako je teško kad insan kupi đubre po sokacima pa ga na sebi u sepetima iznosi na njivicu. I još leđa pričaju Sejidu nerazgovjetne priče o tome kako je teško danas kupiti fes pa da imaš trista dimiskija… Sejid sluša i ne sluša, a toplo je tu, među ljudima, i nekako sve svejedno…

Odmjereno pjevanje. Pokreće se jedva vidljivo vijenac navoranih lobanja. Hamid, Hamdo, Mehmed, Muhamed… Han diše znojem, pjesmom i upljuvcima. Sa hrastovih greda toči se odjek. Godine, stoljeća, starine, ljudi, podvizi, junaštva. Pjesma se raširila u prostoru, obavila glave, pokreće ih, nosi ih, baca…

Ahmo je donio svoje brige, Bajko umor. Ćamil puste želje, Sejid je donio jade, Muhamed jalov merak na one crvene opanke iz Kasimovog dućana. Hamid je došao okaharen, Hamdo mučan, Mehmed neveseo, ramazan je, post je, posao je a posla nema, ljudi po danu dobro vide tegobe a u noći je gust mrak i šta bi se učinilo, de? Kupi Ahmo u se, kupi Bajko i Ćamil i Sejid, pretovaruju se svijet nekakvim kaharom i belajem i valja to zatomiti.

Ahmo je star i suh, a najradije bi plakao od nekakve stoljetne tuge.

Ćamil po sto puta na dan odhukne i teška mu psovka izleti iz usta i sto put se pokaje pred Bogom, jer se Bog, poslije svake psovke kao za inat smrkne pred njim i od toga Ćamila uhvati tjeskoba.

Sejida i ne zovu drukčije nego: “Eh, da mi je…”

Bajko lupa po balvanima, kida im meso pa ispod capinovog šiljka voda pišti kao da vri, a njemu se čini da je kriv i izmahuje…

Traže premorene glave zaborav, svrdla melodija kroz uši, draži i čudno umiruje, a daleki, nestvarni dani oživljuju iza spuštenih trepavica, meko i toplo miluju otežale misli.

– Bože mili, na svemu ti fala, 

Ili grmi il’ se zemlja trese?

Tiho, ujednačeno disanje, duga zapijevanja, nepomičnost, sve se to pretvorilo u kadifen pokrivač i blagom težinom pritiskuje umorne ramazanske dane, što jenjavaju u pognutim mozgovima.

Ahmo se izgubio u maglenim daljinama.

Sejidu drago što Hrnjici niko ništa ne može, pa zaboravio i đubre i tegobe i sav se u mislima natisnuo za nekakvim nevidljivim đogatom.

Bajko otvorio usta, zaokupila ga ona bezbojna junaštva pa ne umije da se makne. Tale Ličanin umjesto njega bije…

Ćamil kopa po svom praznom i uzaludnom životu: “Eh, pusto tursko”.

Han se nadvio nad starinsku pjesmu što ispunjava djetinjske, pradavne želje i hrani se nečim lijepim, nepoznatim, čega nema u ovom našem zemanu.

“A što mu je puce pod gr'ocem 

Uz njega se vidi večerati, 

U ponoći kao i u podne”.

– Eh, pusta zevka, aman jarabi.

Sjede tamo ljudi i puše, neko duhan a neko sasušeno kruškovo lišće, slušaju pjesmu i uspavljuju se. A noć polegla po sokacima, troma ramazanska noć i nečiji starinski kao prst debeo sat sjecka tu noć pridavljenim tiktakanjem iza bensilaha.

“Ni brat brata poznati ne može, 

A kamoli Turčin kaurina”.

Ponoć. Ljudi su izgubili svoje juče i sutra. Slike sve življe, sve brže lete, boje poigravaju, mnogo boja šara razigrane utvare, kovitlaju se sablje i handžari i sve se najzad počinje da pretvara u tiho i dugo hrkanje. Deseteračka kajda i hrkanje i sipljivi dahovi i onaj neodređeni šum noći što se u sitne sahate osjećaju svuda po prostoru, stopilo se to u mlak polusan i Sadiku se ispod olovnih očnih kapaka uporno nameće misao da mu je nena pričala nekakvu pripovijetku još dok je bio dijete i da je ta priča sasvim nalik na ovo brujanje, a opet nekako ne može da potrefi šta li je to u toj priči.

Gluho doba. Riječi koje više niko ne čuje.

Onda utihnu.

Zaboravljeni i izmišljeni događaji lutaju među čađavim zidovima, sami. Dah posljednjih stihova treperi negdje gore.

Isprepleli se snovi fantastično. Prostor je pun ljudi i snova.

– Bajko je trznuo rukom k'o capinom –

Uspavan Sadikov han ide u novo jutro.

 

Musa Ćazim Ćatić

Rodio se 12. marta 1878. godine u Odžaku, na mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu. Nakon završenog mekteba, s majkom i očuhom doselio je u Tešanj. Kada je napunio dvadeset godina i morao biti regrutiran, Musa je pobjegao u Tursku. Carigradsku fazu njegova života obilježili su materijalni problemi i srbovanje. Nekoliko godina poslije, u listu Bošnjak napisao je tekst u kojem kaže kako su ga svrnuli mladi Srpčići da u Beogradu potraži stipendiju za daljnji studij. Nakon povratka u Tešanj, njegov mecena Ademaga Mešić poslao ga je u Sarajevo, gdje je upisao Šerijatsku sudačku školu, koju nije završio jer je izbačen u četvrtom razredu. Uskoro odlazi u Zagreb na studij prava, radeći različite poslove na kojima obično dobiva otkaze zbog neodgovornosti i njegove čuvene bohemske prirode. Za života mu je objavljena samo jedna zbirka pjesama (1914. godine), i to po izboru izdavača a ne autora. Prošlo je skoro dvije decenije dok Muslimansko kulturno društvo “Gajret” nije objavilo izbor iz Ćatićeve poezije. U tom su periodu samo Tin Ujević i Ahmed Muradbegović napisali eseje o njegovom pjesništvu. Danas je Ćatić kanonski pjesnik bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i smatra se jednim od ponajboljih pjesnika preporodne književnosti Bošnjaka. Podsjetimo da je četrdesetak eminentnih istraživača i autora bošnjačke književnosti u velikoj anketi Stava o bošnjačkoj poeziji ocijenilo Ćatićevu knjigu kao drugu najbolju u historiji bošnjačke poezije.

Zija Dizdarević

Zija Dizdarević rodio se 18. februara 1916. godine u malom hercegovačkom mjestu Vitina. Ubrzo nakon rođenja s porodicom seli u Fojnicu, gdje provodi djetinjstvo. Nakon završene osnovne škole u Fojnici, 1926. godine upisao je Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu, koju završava 1930. godine. Godinu dana poslije, upisao je i Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. godine s odličnim uspjehom. Tokom Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i u Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine, u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je jedan policijski agent. Uhapšen je i upućen u logor Jasenovac, gdje je ubijen. Sve što je napisao objavljeno je u formi knjige tek nakon smrti. Posthumno su objavljene četiri njegove knjige: Pripovijetke su izdate 1948. godine, šest godina nakon njegovog ubistva u zloglasnom logoru Jasenovac, Prosanjane jeseni 1959. godine, Sabrana djela 1968. i Blago u duvaru 1983. godine. U svim njegovim pripovijetkama najavljena je smrt tradicionalne kasabe kao lokalnog entiteta, ali je isto tako nagoviješteno preslikavanje njenog socijalnog ustroja na cijeli svijet.

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!