Rafal između kahve i kave

Onda mu je jednog dana, tamo s početka devedesetih, na kućni prag izbio katil, i to ne bilo kakav katil, nego komšija, ili, kako bi se preciznije reklo, susjed. Sve je trajalo kratko. Ramina supruga Šemsa i muški blizanac pokošeni su rafalom, a samo Božijom voljom i instinktivnom reakcijom starijeg djeteta, blizanka je doslovno bačena s praga i tako ostala u životu

Osjećam se jako teško i neodređeno kad susretnem mog džematliju Ramu. Fin je to i miran čovjek. Jedan od onih koji ne bi ni mrava zgazili. Ipak, njega su zgazili, ili su barem tako htjeli. Imao je lijep život i lijep brak sa ženom koju je volio i s kojom je djecu izrodio. Onda mu je jednog dana, tamo s početka devedesetih, na kućni prag izbio katil, i to ne bilo kakav katil, nego komšija, ili, kako bi se preciznije reklo, susjed.

Ako pođete razmišljati o ovoj iznenadnoj posjeti, vjerovatno ćete krenuti različitim putevima, što bi, razumije se, moglo biti i logično. Susjed mu je, složit ćete se, mogao doći onako, na kahvu ili kavu – to je za komšiluk posve uobičajeno. Mogao mu je doći kako bi, iz nekog razloga, zatražio pomoć, jer “sve daj, komšije ne daj”. Mogao mu je, recimo, bahnuti, a i red bi bio, da čestita i podijeli radost jer je Ramo samo koji mjesec prije toga dobio prinovu u familiji, i to ne bilo kakvu, nego blizance: dječaka i djevojčicu. Mogao je doći onako, da otvori vrata.

Ništa od toga nije bio razlog iznenadne susjedove posjete. Sve je trajalo kratko. Ramina supruga Šemsa i muški blizanac pokošeni su rafalom, a samo Božijom voljom i instinktivnom reakcijom starijeg djeteta, blizanka je doslovno bačena s praga i tako ostala u životu.

Tako je s ovog svijeta otišao Haris, beba koja je jedva napunila sedam mjeseci. Haris i njegova majka Šemsa. Ostao je Ramo.

Često smo se viđali. Pitao bih ga uobičajeno, šta radi, kako je. Nikad se nisam usudio pitati o Harisu i Šemsi, a silno sam želio. On bi, zauzvrat, uvijek odgovarao pozitivno: dobro je, sve je uredu, nema problema. Znao je šta ga želim pitati, kao što sam i ja znao da je on sve samo ne dobro, ali smo ostali na tome.

Raspitivao sam se, pričao s mnogima, bilježio sve dostupne informacije i napokon odlučio napisati nešto. Iz mene se, doslovno, izlila kao olovo teška poema o Harisu Pilavu. Čitao sam je sam sebi nekoliko puta. To je bilo to. Proslijedio sam tekst prijateljima i plašljivo čekao reakciju. Svi su bili jednoglasni: poema se mora objaviti.

Ipak, nije se objavila, barem ne tada. Tekst je stajao netaknut skoro cijele dvije godine. Valjda je trebalo sačekati da se poklope neke stvari koje nisu u našem dometu pa da sve ispadne onako kako je i suđeno. Sjećam se da smo tog 31. jula imali tradicionalni pohod na Crni vrh iznad Prozora, mjesta gdje su Bošnjaci izvedeni, povezani žicom i korišteni kao živi štit. Mnogi su pobijeni. Tek su se rijetki, na način koji se ni filmski ne može osmisliti, kutarisali i domogli slobode. Tu se okupimo svake godine, proučimo Jasin i dovu, a preživjeli nam kazuju šta su to preživjeli.

Istog tog dana, u Lapsunju je susjed rafalom pokosio Raminog Harisa i Šemsu. Istog tog datuma, nakon pohoda na Crni vrh u Prozoru, bila je zakazana promocija moje poeme o Harisu Pilavu, znakovitog naslova Ptica, a bijah Haris. U životu nisam imao takvu tremu. Nije me brinula ni posjeta promociji, ni govornici, niti bilo šta drugo što se po promocijama knjige uobičajeno mota po glavi autora. Brinuo me Ramo. Nisam znao kako će to doživjeti i da li uopće odobrava moj postupak, a nisam ga imao hrabrosti pitati.

Dvorana je bila puna, promotori do srži emotivni i iskreni, a ja očima šaram po publici. Na galeriji spazim Harisovu sestru blizanku. Danas je to mlada udata žena. Vidim da je zamišljena. Napokon, pogled mi nađe i Ramu. Plače. Prigušeno i tiho, sluša recitiranje odlomaka iz poeme i plače.

Promocija se završila. Uskoro sam potpisivao knjige i, onako zamišljen, gledao pred sebe. “Možeš li i meni potpisati?”, trznu me Ramin glas. Stajao je pored mene i u rukama držao nekoliko primjeraka knjige. Počeo sam se pravdati i izvinjavati što ga nisam imao hrabrosti ništa pitati. Odlučno me je prekinuo: “Hvala ti puno. Ovo je nešto najljepše što mi se nakon svega moglo desiti”, rekao je. Poslije toga, ništa mi drugo u vezi s knjigom nije bilo bitno. Jasno, bilo mi je drago kada su mi se javljali moji sugrađani iz raznih krajeva svijeta kazujući kako su čitali poemu i kako je ona značajna za nas, ali se ništa nije moglo mjeriti s osmijehom na Raminom licu.

Vjerovatno će mi urednici zamjeriti jer tekst šaljem poprilično kasno, iako sam inače tačan i pravovremen, ali sam to učinio s razlogom. Tačnije, tekst sam dovršio tek kada je u Lapsunju upriličeno svečano otvorenje šehidskog spomen-obilježja za dvadeset sedam Bošnjaka Lapsunja i Družinovića. Na pločama su se našla i imena Harisa i Šemse, kao i imena nekoliko Bošnjaka čija tijela još nisu ni pronađena.

Čini mi se da sunce odavno nije tako sijalo i pržilo kao danas. Učili smo Jasin i brisali znoj s čela, dok su nas prisutni vjernici strpljivo slušali. U svom sam obraćanju podsjetio prisutne da naši Jasini, hatme, obilježja i mevludi ne trebaju šehidima nego nama. Nama treba šefa'at naših šehida koji su živi i u izobilju su kod svog Gospodara. Podsjetio sam ih i na to da na Sudnjem danu neće kazivati jezici – upravo Jasin o tome govori – nego će svoju priči i (ne)djela svjedočiti ruke, noge i ostali organi.

Kazivao sam još ponešto i opet, kao i na promociji prije koju godinu, pogledom tražio Ramu. Sjedio je desno od nas i pozorno slušao. Na licu mu je titrao blagi smiješak.

Već sam napisao da mi susreti s njim navuku neku tešku i neodređenu emociju. Danas sam je donekle razaznao. S jedne strane, ponosan sam što ga znam i imam među svojim džematlijama. S druge sam strane, opet, postiđen.

Uvijek me postide njegov osmijeh i želja za životom, uprkos svemu.

PROČITAJTE I...

Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Emir 18.08.2017.

    Lijep uradak koji mi je izvukao suzu tugenjaču u koju je stala muka očevica velike ljudske nevolje, nesreće i zla. Takva suza tjera na praštanje ali neda zaboravu mjesta.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!