Radončićevi zavjernici udaraju na samu ideju demokratije u BiH

Na sceni su konstantni pokušaji radikalizacije javnog i političkog diskursa u bošnjačkom društvu s namjerom da se delegitimizira politički dijalog, a legitimiziraju se razni oblici političkog nasilja. Jedan oblik pokušaja takve radikalizacije stalno je širenje defetističke propagande i osjećaja skore propasti, očaja i besperspektivnosti, gdje se redovno kao krivac navodila ne samo stranka na vlasti (najčešće SDA) nego i sama ideja bošnjačkog organiziranja i okupljanja na nacionalnim osnovama. Drugi je oblik konstantno insistiranje na određenim terminima ne bi li se oni normalizirali, pa zatim ušli u “uši” i vokabular javnosti te postali općepoznate “činjenice” koje se podrazumijevaju. Termini poput “bošnjačka državna mafija”, “bošnjačka fildžan-država”, “bosanski Čaučesku”, “izborna krađa” –osmišljeni su i plasirani upravo u svrhu promjene percepcije političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini

Jedna od sretnih (ili nesretnih, ovisno iz koje se perspektive posmatra) historijskih okolnosti specifičnog razvoja Bosne i Hercegovine jeste relativni izostanak unutarbošnjačkih sukoba na ideološkom i političkom nivou. Čak i kada su postojali elementi takvog sukoba, oni su redovno bili u sklopu nekog konflikta većeg nivoa, tako da nije dolazilo do posvemašnjeg i dugotrajnog cijepanja bošnjačkog društva na dva ili više dijelova, kakav je slučaj s mnogim drugim narodima od kojih su neki u stanju permanentne političke ili ideološke podjele. Unutardruštveni sukob periodično se manifestira i u najtežim oblicima, poput državnih udara, pučeva, prevrata ili čak i građanskih ratova.

Jedan od razloga izostanka ovog fenomena u Bošnjaka leži u tome što su društvene promjene gdje su se radikalno mijenjali svjetonazori, ideje, običaji, tradicije i norme redovno dolazile sa strane, nikada iznutra i od strane lokalnih aktera, nego u sklopu većih promjena i ideoloških plima i oseka globalnog nivoa, a glavni nosioci i podstrekači bili su im redovno ljudi van bošnjačkog nacionalnog i kulturnog kruga.

Svaki od tih procesa koji je zahvatao i Bošnjake, a bilo ih je nekoliko u prošlih stotinu i pedeset godina, bio je iniciran izvana, desio se u sklopu promjena na širem prostoru od Bosne i Hercegovine. Iako su u njima sudjelovali mnogi Bošnjaci koji su se tom prilikom i međusobno sukobljavali, ipak niti suštinski razlozi niti glavni akteri nisu bili vezani za prostor BiH. Čak i najbolniji primjer u ovom smislu, veleizdaja Fikreta Abdića i bošnjački bratoubilački rat u Bosanskoj krajini, ipak je bio događaj u sklopu velikosrpske agresije, gdje je ratni zločinac Abdić igrao tek ulogu beogradske marionete i korisnog idiota, a ne istinskog ideologa separatizma kao ideje potekle unutar Bošnjaka.

POKUŠAJ LEGITIMIZIRANJA RAZNIH OBLIKA POLITIČKOG NASILJA

Čini se da je gotovo uvijek postojao prešutni unutarbošnjački konsenzus o izbjegavanju masovnog unutrašnjeg cijepanja i sukobljavanja jer se očito bilo svjesno ozbiljnosti prijetnje po bošnjački biološki opstanak. Ne može se reći da je to bio neki svjestan izbor niti da se u bilo kojem smislu radi o politički artikuliranom opredjeljenju, nego je to prije stvar podsvjesnog instinkta bošnjačke većine da izoliraju, prezru i marginaliziraju sve ličnosti, pokrete ili ideje koje mogu dovesti do tragedije takve vrste.

Sama historija postdaytonske Bosne i Hercegovine svjedoči rečenome. Naime, izuzetno teška, komplicirana i gotovo decenijski napeta situacija nije unutar bošnjačkog kolektiva niti jednom dovela u pitanje demokratski politički proces koji podrazumijeva regularan i miran transfer vlasti. To je u oštrom kontrastu s većinom postkolonijalnih ili postkomunističkih društava koja, baš kao i naše društvo, nemaju historijsko iskustvo višepartijske demokratije pa su redovno žrtve ili višedecenijskih nemira ili stalnog jačanja autoritativnih, populističkih i potencijalno totalitarnih ideologija i političkih snaga.

No, ne može se reći da se klica anarhije, pučizma i potencijalnog nedemokratskog metoda dolaska na vlast nije pokušavala ubaciti u bošnjačku političku kulturu. Štaviše, od stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine i emancipacije Bošnjaka kao političkog naroda postoje neprekidni napori da se uguši instinkt koji je posljednjih dvadeset godina postao zdrava i pozitivna paradigma unutar bošnjačke političke kulture, i to prevashodno najveće bošnjačke političke stranke.

Primjeri su za ovo mnogobrojni, prisjetimo se samo pokušaja vojnog puča iz 1993. godine, koji je u začetku spriječen, zatim netransparentne kampanje, političke kombinatorike te izuzetno nedemokratskog ponašanja prilikom dolaska na vlast tzv. Alijanse za promjene i raznih politički montiranih optužnica koji su na sudovima padali, zatim režiranih protesta 2008, 2010. i 2014. godine, koji su prvo prerasli u vandalizam, a zatim dobili i političke konotacije, vještačkog fenomena elitističkih tzv. plenuma kao pokušaja zamjene za demokratski izabranu vlast. No, za sve je te pokušaje indikativno da su propali gotovo u startu, da su se na kraju odbili o glavu onima koji su ih pokušali inicirati i da su redom, od početka do kraja, bili stvar političke manjine, grupica i pojedinaca bez bilo kakvog uporišta u širim masama ili u nekoj ideološkoj podijeljenosti samog bošnjačkog društva.

Jedan fenomen ih je pratio prije, tokom i nakon njihove propasti. Riječ je o konstantnim pokušajima radikalizacije javnog i političkog diskursa u bošnjačkom društvu s namjerom da se delegitimizira politički dijalog, a legitimiziraju razni oblici političkog nasilja. Jedan oblik pokušaja takve radikalizacije stalno je širenje defetističke propagande i osjećaja skore propasti, očaja i besperspektivnosti, gdje se redovno kao krivac navodila ne samo stranka na vlasti (najčešće SDA) nego i sama ideja bošnjačkog organiziranja i okupljanja na nacionalnim osnovama.

Drugi oblik konstantno je insistiranje na određenim terminima ne bi li se oni normalizirali pa zatim ušli u “uši” i vokabular javnosti te postali općepoznate “činjenice” koje se podrazumijevaju, čime se aktivno htjela promijeniti i sama percepcija stvarnosti. Termini poput “režim”, “bošnjačka državna mafija”, “bošnjački begovat”, “bošnjačka fildžan-država”, “bosanski Čaučesku”, “pet porodica”, “izborna krađa”, “bračni par Čaučesku” osmišljeni su i plasirani upravo u svrhu promjene percepcije političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini ne bi li se kako javnost ili barem dobar dio javnosti uvjerio da živi u kriznoj situaciji u kojoj su i nedemokratske metode političkog djelovanja sasvim legitimne. Iako za sada neuspješna, ovakva konstantna propaganda ipak postepeno dovodi do radikalizacije javnog diskursa koji iz normalne političke debate prerasta u demonizaciju političkih neistomišljenika i osporavanje volje naroda.

RADONČIĆEVO SUBVERZIVNO MEDIJSKO DJELOVANJE

Nosioci ovakve radikalizacije javnog diskursa uglavnom su već dobro poznati. S medijske strane, prije svih, Dnevni avaz, kao službeni medij stranke SBB, tačnije njihovog bivšeg vlasnika, a danas “konsultanta” Fahrudina Radončića. Što kroz vlastite tekstove, što kroz saopćenja SBB-a, putem ovog medija lansirana je kako propagandna, tako i velika većina malicioznih termina kojima se želi mijenjati politička kultura u Bošnjaka.

Iako je takvo Radončićevo subverzivno medijsko djelovanje gotovo neprestano, pa je postalo gotovo uobičajena konstanta javnog života u BiH, ono je kulminiralo s njegovim ulaskom u otvoreno političko natjecanje u kojem nije imao uspjeha u ostvarivanju svoje glavne ambicije i opsesije, dolaska na poziciju člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Izgleda da su upravo ti opetovani izborni porazi potakli Radončića da pokuša radikalizacijom javnog i političkog diskursa osporiti legitimitet svojih političkih suparnika na vlasti. Radio je to i u nadi da će takva radikalizacija otvoriti neke druge puteve dolaska na vlast, mimo regularnih izbora.

No, nakon što ni višedecenijska propaganda niti krizne situacije poput pokušaja državnog udara iz februara 2014. godine nisu dali očekivani rezultat, odlučilo se ovakvoj propagandi pružiti određena dubina i širina i barem naznaka postojanja ideje veće od običnog vlastohleplja. U tu svrhu angažirani su neki intelektualci i javne ličnosti koje su ili preuzele ili još od ranije koristile ovaj specifičan avazovski rječnik da opisuju stanje u državi i društvu. Dobar primjer ovakvog djelovanja jeste nedavna tribina u organizaciji SBB-a održana u Radončićevom hotelu “maštovitog” imena “Radon Plaza”.

Upravo se po javno navedenim ciljevima, kao i učesnicima ove tribine i funkcijama koje oni obnašaju u javnom životu, mogao uočiti krajnji cilj promjene paradigme kroz radikalizaciju diskursa. Enver Kazaz, u ulozi aktuelnog Radončićevog “uglednog intelektualca”, Nedžad Latić u ulozi Radončićevog džepnog novinara i “uglednog publiciste”, Vedad Mulabić kao Radončićev ministar unutrašnjih poslova KS i Radončićev PR Adis Arapović kao do jučer medijski najprisutnija ličnost iz nevladinog sektora dobili su zadatak da postavljenim ciljevima tribine daju legitimitet. Navodno je na sceni “talačka kriza” društva, što sugerira naslov tribine SBB-a, nadalje, vlada zakon ulice i stranački egzekutori, živimo kriznu situaciju gdje je ugrožena sloboda govora i sigurnost itd. Cilj je bilo da Radončićevi zavjernici izađu iz domena malicioznog spina i propagandnih izmišljotina te nameću legitimno viđenje stvarnosti.

Naravno, sama misija tribine jeste uvođenje u javni diskurs ideje da je potrebno “oslobađanje” bh. društva od navodne “višedecenijske talačke krize”, tačnije implantacije u bošnjačku javnu svijest ideje da ne živimo u demokratskom društvu u kojem sami biramo vlast nego da je bošnjački narod talac vladavine političkih predstavnika koje je sam demokratski izabrao, ali koje sada treba rušiti na bilo koji način. Za učesnike ove tribine ni sami vox populi, tj. izborni rezultati kao izraz bošnjačke narodne volje, ne legitimiraju vlast njihovih političkih protivnika, pa oni čak tvrde da narod glasa kako glasa jer mu je oštećen zdrav razum, pri tome se služeći citatima Ive Andrića.

Ovakve vrste poruka izuzetno su opasne i krajnje problematične jer ne samo da odriču legitimitet demokratski izabranim predstavnicima vlasti nego odriču legitimitet i politički suverenitet čitavom bošnjačkom narodu, tj. pokušavaju dovesti u pitanje pravo glasa jednog kompletnog naroda tako što dovode u pitanje njegove političke izbore. Pojednostavljeno, ovakvim tribinama želi se poručiti da je vlast tiranska, da je treba rušiti, a to što se radi o demokratski izabranoj vlasti nema veze jer je bošnjački narod toliko zaglupljen da ne razlikuje dobro od zla te stoga ni vlast koju bira nije legitimna i reprezentativna pa mu treba nametnuti bolju. Ovaj pokušaj krajnje radikalizacije političke situacije, uz pokušaj afirmacije diktatorskog ignoriranja bošnjačke narodne volje, a u kombinaciji s već ranijim uvođenjem termina kojima se odriče i legalnost i legitimnost političkim neistomišljenicima, nije samo udar na bošnjačku političku kulturu nego i na vladavinu prava, ali i samu ideju demokratije u Bosni i Hercegovini.

U PITANJU JE, BUKVALNO, NAŠA SLOBODA

Nažalost, Radončić nije usamljen u trendu radikalizacije i izazivanja podjela radi dolaska na vlast. Već smo spomenuli period vlasti nekadašnje Alijanse za promjene kao period negativnih i štetnih utjecaja na ovdašnju političku kulturu i praksu, međutim, treba spomenuti i da ovdašnja “građanska” ljevica nije nikada potpuno odustala od pokušaja konfrontacije i cijepanja Bošnjaka na svjetonazorskom i vrijednosnom nivou. Njihova retorika o nacionalistima i primitivcima, građanima i seljacima, visokokulturnim i nekulturnim, fašistima i antifašistima postala je gotovo uobičajena stvar njihovog političkog vokabulara.

Ipak, primjetno je da se s raslojavanjem ljevice na više stranaka ta retorika dodatno zaoštrila i prešla gotovo u govor mržnje. Osjećaj da su već duže vrijeme, a vjerovatnije dugoročno irelevantni kao politički faktor, uz bankrot ideologije koju zastupaju, doveo je do pojave da mnoge od stranaka koje se smatraju lijevim ili građanskim također učestvuju u zaoštravanju političke retorike i pokušajima da se izmisli i potakne sukob tamo gdje ga nema.

Najbolji primjer tome jeste “slučaj Busuladžić”, tj. uporno insistiranje da se pronađe i izmisli neki politički opozit, neki “fašistički” neprijatelj, kako u ranijem, tako i u sadašnjem periodu, kako bi se legitimiziralo i opravdalo vlastito postojanje, amnestirala vlastita ideologije i kako bi se Bošnjaci podijelili na vrijedne (vlastite političke pristalice) i bezvrijedne (one koji glasaju za druge stranke).

I u ovom taboru prevladavaju apokaliptične izjave i nešto što bi se najblaže moglo opisati kao šovinistička demonizacija neistomišljenika. Od Dine Mustafića pa do Tarika Haverića primjećujemo istu skalu sve krupnijih izjava gdje se ideološki neistomišljenik i politički protivnik označava kao nezreli nacionalista, šuplji šovinista, neplemeniti fašista, promašeni nacista, da bi ga se na kraju potpuno dehumaniziralo odričući mu bilo kakvu ljudskost nazivanjem ili balijskim šljamom (Haverić), ili ga čak i izvodeći iz pripadnosti reda homo sapiensa (Mustafić).

U tom je smislu i često pozivanje na tekovine ranijih vremena, posebno vremena bivše SFRJ, koja se s “narodnim neprijateljem” obračunavala čvrstom rukom, tj. represijom, koja se sada pokušava amnestirati kao jedini mogući način obračuna s nacionalistima, kada već izbori ne pomažu. I u ovim krugovima nalazimo česte spomene termina “režim”, spominjanje bračnog para Čaučesku, nametanje dileme: “ili mi na vlast ili Bosna u propast”, apokaliptičnih prizora nekakve sadašnje propasti ili buduće ako “progresivne snage” ne dođu na vlast, osporavanja narodne izborne volje i pokušaja svojevrsne infantilizacije naroda koji navodno ne zna šta je dobro za njega i tome slično.

Kada sagledamo ovakve pojave, njihove izvore, dugotrajnost i rezultate, nameće se nekoliko zaključaka. Prvi je da postoje definitivne i organizirane namjere da se radikalizacijom javnog diskursa dovede do promjene postojeće paradigme ne bi li se kako doveo u pitanje legitimitet ne samo političkih protivnika nego i same izražene narodne volje ukoliko je ona u koliziji s partikularnim političkim interesima politički ambicioznih, ali neostvarenih grupica i pojedinaca. Konstantna propaganda uz kooptiranje istomišljenika ili plaćenika iz javnog života i pokušaji instrumentalizacije svakog iskazivanja javnog nezadovoljstva ili protesta do sada je bila najuobičajenija metoda u pokušaju ostvarivanja takvih ciljeva. Drugo, nosioci ovakvih procesa jesu političke snage koje su nekonkurentne i gotovo redovno neuspješne u demokratskoj političkoj utakmici, pa se stoga trude da demokratije ima što manje jer ona nije u njihovom interesu.

Treće, iako do sada potpuno neuspješni, dugoročno su ovakvi procesi izuzetno štetni jer nagrizaju političku kulturu i čine je spremnijom za eventualnu pojavu presedana, a on se u suštini sve vrijeme čeka i traži, u obliku nekog presudnog događaja koji bi u političku kulturu uveo te samim tim i legitimizirao neke druge načine dolaska na vlast osim izborima. Svjedoci smo da, kada se to jednom desi u nekom kolektivu, gotovo da nema povratka, potrebne su generacije i generacije da se takvo iskustvo izbriše i delegitimizira iz političkih svjetonazora jednog društva.

Peto, iako do sada otporni na pokušaje ubacivanja ovakvih štetnih trendova, Bošnjaci kao narod nisu imuni na njih, pogotovo što bi njihovo zaživljavanje bilo gotovo u svačijem interesu osim u bošnjačkom te se stoga ovakvi procesi ohrabruju i potiču sa skoro svih strana. Radi toga se ovakvim namjerama mora aktivno suprotstavljati na svakom nivou jednog društva, lično, medijski, politički i institucionalno. Nosioci i podstrekači ovih trendova moraju se prikazivati onim što jesu, smutljivcima koji narušavaju krvavo izborenu demokratiju. Time im se na najbolji način uskraćuje nedemokratski legitimitet koji bi željeli opravdati. U pitanju je, bukvalno, naša sloboda.

 

PROČITAJTE I...

U ovom slučaju najveći je problem što je Federalna agencija za državnu službu, nakon što joj je poslan zahtjev iz kabineta premijera da raspiše dva konkursa, za ovo čekala petnaest dana. Tako da se ispostavilo da smo mi to uradili poslije zaključka Skupštine, što nije tačno. Tu onda počinju prozivanja i problemi”

Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!