Radončić je egzistencijalna prijetnja za bošnjački narod

Najmanje je u jednom detalju politički interes Dodika, Čovića i Radončića podudaran: ne dozvoliti da subjekt reformi u korist stabiliziranja stanja u bh. društvu i državi bude njima omražena SDA sa svojim liderom Bakirom Izetbegovićem. Radončić želi da takva šansa bude data njemu, da uz pomoć Dodika i Čovića uđe u političku historiju Bošnjaka kao reformator. Iz svojih razloga, Dodik i Čović će težiti da se ta Radončićeva želja ispuni, i to na način i s posljedicama kako to odgovara njihovim velikodržavnim politikama

U okvire obmane Bošnjaka spada proizvodnja i afirmacija bošnjačkih medijskih “ikona” koje putem raznih medija, na štetu BiH i istine, mogu bez veće osude javnosti propagirati što god žele.

Što više “pljuju” po bh. vrijednostima u korist haosa u političkim stavovima, to ih obmanjeni Bošnjaci više poštuju.

Radončić, dakle, mimo velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalnog projekta, kao najozbiljnija egzistencijalna prijetnja za Bošnjake utjelovljena u jednoj jedinoj ličnosti, dobro zna za takav status pojedinih medijskih “ikona”, pa je u svoj politički aparat teatralno uključio novinarku Sanelu Prašović, odavno koristi publicistu Nedžada Latića, dok je u posljednje vrijeme očigledno da glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović u svojim kolumnama hvali Radončića i brani od optužbi u medijima koje zajednički nazivaju “režimskim”. Selimbegović je u posljednje vrijeme zaboravila šta je ranije pisala o Radončiću, u vrijeme dok je od Radončićeve propagande branila svog šefa Hilmu Selimovića. Stoga nas ne bi začudilo da u Radončićevom Dnevnom avazu njen lik uskoro ukrasi rubriku Ličnost dana.

Matricu korištenja medijskih “ikona” Radončić je primijenio na zloupotrebu akademskih i glumačkih “ikona”. Akademik Muhamed Filipović, prof. dr. Enver Kazaz, prof. dr. Esad Bajtal, pojedini historičari i pojedini dramski umjetnici snažan su oslonac u Radončićevoj stranačkoj propagandi, posebno putem Dnevnog avaza. Oni su Radončićevo sredstvo za teške subverzivne udarce na institucije i autoritete u oblasti nauke i kulture.

S obzirom na to da u Radončićevom SBB-u nema onih koji su stekli društveni ugled kao politički aktivisti SBB-a, putem platežne moći osnivača Avaza koriste se oni koji su ugled u društvu stekli u akademskoj zajednici, redakcijama medija i u raznim oblastima kulture. To indicira loš materijalni položaj pojedinaca u akademskoj zajednici i kulturi, ali i njihovu slabu idejnu odgovornost prema svom patriotskom identitetu.

Važna strana Radončićeve medijske i stranačke destrukcije jeste negiranje autoriteta i vrijednosti odbrane BiH od oružane agresije od 1992. do 1995. godine. Zabrinjavajuće je da razne političke i nevladine organizacije, zadužene za zaštitu tekovina i vrijednosti odbrane BiH, uopće ne reagiraju na te napade sve dok neko od utjecajnih u tim institucijama i organizacijama ne bude lično napadnut od Radončića i njegovih medija. Tada otpor Radončiću ima privatni karakter bez obilježja principijelne zaštite autoriteta i vrijednosti odbrane BiH u cjelini. Časni branitelji BiH s važnim ulogama u sistemu odbrane BiH mogu računati na zaštitu samo onda ako budu optuženi pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima za ratne zločine. Trenutno ne postoji zaštita časnih branitelja BiH od medijskih napada, posebno od Radončićevih medija.

U dubljim raspravama o karakteru odbrane RBiH od oružane agresije u periodu od 1992. do 1995. godine ukazuje se na značaj zaštite autohtonosti odbrambenih subjekata i autoriteta, jer se neprijateljska propaganda koja dokazuje da je u BiH bio građanski rat usmjerava s ciljem da pokaže kako odbrana BiH nije autohtona jer je, navodno, organizirana izvan volje patriotskih snaga, odnosno da su SDA i Izetbegović kao faktori odbrane organizirani, navodno, na štetu narodne volje od strane nekih izvanjskih centara. Upravo takav, dublji i vrlo opasan smisao ima Radončićeva propaganda putem svojih medija i svog stranačkog aparata, da je predsjednik Alija Izetbegović bio eksponent srbijanske obavještajne službe, te da su njegove političke aktivnosti bile usmjerene na rušenje i nestanak BiH. S tim u vezi, Radončićevi medijski i stranački aparat propagira da je Izetbegović želio podjelu BiH i uspostavu “muslimanske državice”. U takvoj propagandi Radončić upotrebljava akademika Filipovića, profesora Kazaza, publicistu Nedžada Latića…

U okviru Radončićevog medijskog i političkog djelovanja naročito su zanimljive njegove vrlo bliske veze s Dodikom i Čovićem, koji su intenzivno eksponirani na štetu nužnih reformi, mira i sigurnosti u BiH. Najmanje je u jednom detalju politički interes Dodika, Čovića i Radončića podudaran: ne dozvoliti da subjekt reformi u korist stabiliziranja stanja u bh. društvu i državi bude njima omražena SDA sa svojim liderom Bakirom Izetbegovićem. Radončić želi da takva šansa bude data njemu, da uz pomoć Dodika i Čovića uđe u političku historiju Bošnjaka kao reformator. Iz svojih razloga, Dodik i Čović težit će da se ta Radončićeva želja ispuni, i to na način i s posljedicama kako to odgovara njihovim velikodržavnim politikama.

U tekućoj historijskoj situaciji Dodiku i Čoviću bilo bi dovoljno da uz pomoć Radončićevih medijskih i stranačkih resursa Bošnjacima bude nametnut osjećaj krivnje što su politički podržavali Izetbegovića i SDA, odnosno da Bošnjacima bude nametnut osjećaj krivnje što su, braneći RBiH i fizički opstanak Bošnjaka, oružjem odgovorili na oružanu agresiju s istoka, a zatim i sa zapada. Ne bi oni odmah, za vrijeme mandata Radončićeve vlasti, uništili državu BiH. Oni bi na efektima razvijanja naprijed spomenutih osjećaja bošnjačke krivnje (bliži zadatak) u nastavku dokrajčili rušenje države BiH i nestanak Bošnjaka na ovim prostorima (sljedeći zadatak).

Naprimjer, za postizanje navedenih ciljeva u bližem zadatku medijska “ikona” Sanela Prašović ima zadatak propagirati da je SDA “dovela radikalizam na tlo BiH”, što je esencija velikosrpske i velikohrvatske propagande u dokazivanju da je za rat kriva SDA na čelu s Izetbegovićem, jer je, navodno, Izetbegović organizirao SDA s ciljem da radikalizira Bošnjake, da dovede strance koji radikalno tumače islam, da uspostavi islamski poredak u BiH, da Izetbegovićeve težnje za islamski poredak ugrožavaju Srbe i Hrvate u BiH, da su se u borbi protiv tih opasnosti Srbi i Hrvati od 1992. do 1995. godine organizirali za samoodbranu, te da nema govora o oružanoj agresiji na RBiH niti o odgovornosti Srbije i Hrvatske za rat i stradanja u BiH. To je osnovni zadatak Radončićevih medija i medijskih “ikona” kao što je Sanela Prašović. Dotična je od strane Radončića posebno zadužena za propagandno djelovanje protiv SDA i Izetbegovića među Bošnjacima porijeklom iz Sandžaka.

PROČITAJTE I...

Kamo sreće da postoje politički projekti koji će zaista uspjeti na priči o toleranciji i zajedništvu osvojiti poneki mandat u RS-u ili u Zapadnoj Hercegovini. Bila bi to pobjeda Bosne. Ovako, “zajedno i tačka” ostaju samo demagogija i mamac za bošnjačko biračko tijelo, odnosno onaj njegov dio koji se od Naše stranke da prevariti praznim pričama. Nije pošteno da se javno ne kaže kako nikada nijedan mandat nisu osvojili u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči, Grudama, Posušju, Čitluku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!