Radončić je egzistencijalna prijetnja za bošnjački narod

Najmanje je u jednom detalju politički interes Dodika, Čovića i Radončića podudaran: ne dozvoliti da subjekt reformi u korist stabiliziranja stanja u bh. društvu i državi bude njima omražena SDA sa svojim liderom Bakirom Izetbegovićem. Radončić želi da takva šansa bude data njemu, da uz pomoć Dodika i Čovića uđe u političku historiju Bošnjaka kao reformator. Iz svojih razloga, Dodik i Čović će težiti da se ta Radončićeva želja ispuni, i to na način i s posljedicama kako to odgovara njihovim velikodržavnim politikama

U okvire obmane Bošnjaka spada proizvodnja i afirmacija bošnjačkih medijskih “ikona” koje putem raznih medija, na štetu BiH i istine, mogu bez veće osude javnosti propagirati što god žele.

Što više “pljuju” po bh. vrijednostima u korist haosa u političkim stavovima, to ih obmanjeni Bošnjaci više poštuju.

Radončić, dakle, mimo velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalnog projekta, kao najozbiljnija egzistencijalna prijetnja za Bošnjake utjelovljena u jednoj jedinoj ličnosti, dobro zna za takav status pojedinih medijskih “ikona”, pa je u svoj politički aparat teatralno uključio novinarku Sanelu Prašović, odavno koristi publicistu Nedžada Latića, dok je u posljednje vrijeme očigledno da glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović u svojim kolumnama hvali Radončića i brani od optužbi u medijima koje zajednički nazivaju “režimskim”. Selimbegović je u posljednje vrijeme zaboravila šta je ranije pisala o Radončiću, u vrijeme dok je od Radončićeve propagande branila svog šefa Hilmu Selimovića. Stoga nas ne bi začudilo da u Radončićevom Dnevnom avazu njen lik uskoro ukrasi rubriku Ličnost dana.

Matricu korištenja medijskih “ikona” Radončić je primijenio na zloupotrebu akademskih i glumačkih “ikona”. Akademik Muhamed Filipović, prof. dr. Enver Kazaz, prof. dr. Esad Bajtal, pojedini historičari i pojedini dramski umjetnici snažan su oslonac u Radončićevoj stranačkoj propagandi, posebno putem Dnevnog avaza. Oni su Radončićevo sredstvo za teške subverzivne udarce na institucije i autoritete u oblasti nauke i kulture.

S obzirom na to da u Radončićevom SBB-u nema onih koji su stekli društveni ugled kao politički aktivisti SBB-a, putem platežne moći osnivača Avaza koriste se oni koji su ugled u društvu stekli u akademskoj zajednici, redakcijama medija i u raznim oblastima kulture. To indicira loš materijalni položaj pojedinaca u akademskoj zajednici i kulturi, ali i njihovu slabu idejnu odgovornost prema svom patriotskom identitetu.

Važna strana Radončićeve medijske i stranačke destrukcije jeste negiranje autoriteta i vrijednosti odbrane BiH od oružane agresije od 1992. do 1995. godine. Zabrinjavajuće je da razne političke i nevladine organizacije, zadužene za zaštitu tekovina i vrijednosti odbrane BiH, uopće ne reagiraju na te napade sve dok neko od utjecajnih u tim institucijama i organizacijama ne bude lično napadnut od Radončića i njegovih medija. Tada otpor Radončiću ima privatni karakter bez obilježja principijelne zaštite autoriteta i vrijednosti odbrane BiH u cjelini. Časni branitelji BiH s važnim ulogama u sistemu odbrane BiH mogu računati na zaštitu samo onda ako budu optuženi pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima za ratne zločine. Trenutno ne postoji zaštita časnih branitelja BiH od medijskih napada, posebno od Radončićevih medija.

U dubljim raspravama o karakteru odbrane RBiH od oružane agresije u periodu od 1992. do 1995. godine ukazuje se na značaj zaštite autohtonosti odbrambenih subjekata i autoriteta, jer se neprijateljska propaganda koja dokazuje da je u BiH bio građanski rat usmjerava s ciljem da pokaže kako odbrana BiH nije autohtona jer je, navodno, organizirana izvan volje patriotskih snaga, odnosno da su SDA i Izetbegović kao faktori odbrane organizirani, navodno, na štetu narodne volje od strane nekih izvanjskih centara. Upravo takav, dublji i vrlo opasan smisao ima Radončićeva propaganda putem svojih medija i svog stranačkog aparata, da je predsjednik Alija Izetbegović bio eksponent srbijanske obavještajne službe, te da su njegove političke aktivnosti bile usmjerene na rušenje i nestanak BiH. S tim u vezi, Radončićevi medijski i stranački aparat propagira da je Izetbegović želio podjelu BiH i uspostavu “muslimanske državice”. U takvoj propagandi Radončić upotrebljava akademika Filipovića, profesora Kazaza, publicistu Nedžada Latića…

U okviru Radončićevog medijskog i političkog djelovanja naročito su zanimljive njegove vrlo bliske veze s Dodikom i Čovićem, koji su intenzivno eksponirani na štetu nužnih reformi, mira i sigurnosti u BiH. Najmanje je u jednom detalju politički interes Dodika, Čovića i Radončića podudaran: ne dozvoliti da subjekt reformi u korist stabiliziranja stanja u bh. društvu i državi bude njima omražena SDA sa svojim liderom Bakirom Izetbegovićem. Radončić želi da takva šansa bude data njemu, da uz pomoć Dodika i Čovića uđe u političku historiju Bošnjaka kao reformator. Iz svojih razloga, Dodik i Čović težit će da se ta Radončićeva želja ispuni, i to na način i s posljedicama kako to odgovara njihovim velikodržavnim politikama.

U tekućoj historijskoj situaciji Dodiku i Čoviću bilo bi dovoljno da uz pomoć Radončićevih medijskih i stranačkih resursa Bošnjacima bude nametnut osjećaj krivnje što su politički podržavali Izetbegovića i SDA, odnosno da Bošnjacima bude nametnut osjećaj krivnje što su, braneći RBiH i fizički opstanak Bošnjaka, oružjem odgovorili na oružanu agresiju s istoka, a zatim i sa zapada. Ne bi oni odmah, za vrijeme mandata Radončićeve vlasti, uništili državu BiH. Oni bi na efektima razvijanja naprijed spomenutih osjećaja bošnjačke krivnje (bliži zadatak) u nastavku dokrajčili rušenje države BiH i nestanak Bošnjaka na ovim prostorima (sljedeći zadatak).

Naprimjer, za postizanje navedenih ciljeva u bližem zadatku medijska “ikona” Sanela Prašović ima zadatak propagirati da je SDA “dovela radikalizam na tlo BiH”, što je esencija velikosrpske i velikohrvatske propagande u dokazivanju da je za rat kriva SDA na čelu s Izetbegovićem, jer je, navodno, Izetbegović organizirao SDA s ciljem da radikalizira Bošnjake, da dovede strance koji radikalno tumače islam, da uspostavi islamski poredak u BiH, da Izetbegovićeve težnje za islamski poredak ugrožavaju Srbe i Hrvate u BiH, da su se u borbi protiv tih opasnosti Srbi i Hrvati od 1992. do 1995. godine organizirali za samoodbranu, te da nema govora o oružanoj agresiji na RBiH niti o odgovornosti Srbije i Hrvatske za rat i stradanja u BiH. To je osnovni zadatak Radončićevih medija i medijskih “ikona” kao što je Sanela Prašović. Dotična je od strane Radončića posebno zadužena za propagandno djelovanje protiv SDA i Izetbegovića među Bošnjacima porijeklom iz Sandžaka.

PROČITAJTE I...

Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”

Nakon 7 mjeseci, Ministarstvo uprave RH legitimira postupke Mirsada Srebrenikovića i priznaje (legalizira) sve njegove rabote. Uvidom u zapisnike koje je Srebreniković dostavio Ministarstvu, vidljivo je kako su kao prisutni upisani ljudi koji uopće nisu sudjelovali u radu sjednice. Jedan je od njih i Fehim Vukotić iz Dubrovnika, koji za Stav kaže: “Iako je moje ime upisano u zapisnik famozne sjednice Predsjedništva od 20. maja 2018. godine, ja nisam sudjelovao u njenom radu niti sam glasao za bilo kakve odluke. Dakle, moje ime se u tom zapisniku našlo iako ja nisam sudjelovao u radu sjednice, niti telefonske niti bilo koje druge”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!