Radni dan od 18 sati garantira uspješan biznis

"Sada i ja sedmično zarađujemo hiljadu maraka, a počeli s dvije stoje mjesečno. I dalje idemo po 'bršljen' po cijeloj Bosni i Hercegovini, njega svi traže. Posao ide, ali nismo bili zadovoljni u odnosu na to koliko smo radili”, kaže Senad Gljiva

Petak, posljednji dan u radnoj sedmici, u večernjim satima u podzemnom spratu na “minus jedan” u Sarajevo City Centru velika gužva. Svi hite da nešto kupe. Na kraju je hodnika lijepa cvjećara. Neki sa strane razgledaju ispletene korpice u kojima je posloženo cvijeće. Pojedini, držeći korpicu u rukama, pitaju prodavačicu kako aranžira cvijeće, drugi govore kome bi ga poklonili ili gdje bi ga odnijeli, pa da ne pogriješe u izboru cvjetne korpice. Mnogo je znatiželjnika, ali i onih koji su tu usput. Ovu znatiželju “razbi”, reklo bi se, prema godinama, srednjoškolac, koji u hitnji priđe prodavačici. Stariji gospodin, prodavač, za to vrijeme govorio je kupcu o porijeklu ukrasnog zelenila kojim su bili dekorirani cvjetni buketi, govoreći da ga je ubrao na šumskom proplanku kod Stoca. Onaj “srednjoškolac” glasno reče prodavačici: “Sutra idem na svadbu, hoću korpu od 150 maraka, ali takvu da svi padnu u na glavu! Takvu ili nikakvu! Evo pare!”

“Kada dolaziš po korpu?”, upita ga prodavačica.

“Sutra u devet”, odgovori joj “srednjoškolac”.

“Dobro. Čekat će Vas u devet korpa s cvijećem.”

Objasnismo prodavačici da smo novinari i da bismo htjeli s njom razgovarati. Ona to kaza starijem gospodinu, prodavaču, nakon čega on pozva djevojku koja je sortirala cvijeće.

“Evo, zamijenit će nas kćerka Senada. Tamo nas čeka slobodan sto, idemo na kahvu.”

 ZLATNE SADETINE RUKE

Posjedasmo za sto. Prodavač objasni da su oni muž i žena, Senad i Sadeta, a djevojka Senada njegova je kćerka iz prvog braka. Ne mogosmo a da ne kažemo Sadeti: “Onaj zatraži cvijeće za svadbu, ali da svi padnu na glavu. Kakvo on hoće cvijeće?”

“Nije to ništa. Neki dođu i kažu samo: ‘Hoću nešto posebno.’ A na meni je da pogodim šta je to – posebno (smije se). Drugi mi kažu: ‘Hoću buket za rođendan!’ Moram napraviti raskošnu korpu cvijeća, ali da to ne bude kič iako ću posložiti otvorenije boje cvijeća. Jednostavno, načinim radosnu korpu.”

“Kako doći do dekoracije a da kupac bude zadovoljan?”

“Moje je da dekoraciju pomirim s kupcem, i obratno. Ako hoću nježnu dekoraciju, to često ne postignem isprve. Treba mi vremena, moram se isključiti iz ove svakodnevice. Osjećanja kupca ne smiju biti prevarena. Stalne mušterije nas zovu telefonom, ne moraju cvijeće ni pogledati, budu zadovoljne. Samo da nam kaže za šta mu i kome treba cvijeće, i to je meni dovoljno.”

“Koliko vam treba vremena za kreaciju da budete zadovoljni i Vi i kupac?”

“Kreiranje je stvar mašte i talenta. Prvo u mašti napravim sliku kako bi to buket trebao izgledati u odabranoj korpici. Nekada se koncept i promijeni pa ne bude kako sam ja zamislila. Tek kada osjetim unutarnje zadovoljstvo urađenim, znam da će i kupac biti zadovoljan. Dešava mi se da stavim buket u izlog, a onda se vratim i ponovo ga kreiram. Nekada se ovom vrstom modeliranja bavim dvadeset i četiri sata sve na jednoj korpici. Znam šta hoće mušterije. Kako uđe u naš prostor i uputi se nekom buketu, znam da će ga kupiti. Odabir cvijeća, odnosno dekoracije, mnogo govori o samom kupcu.”

Odjednom Senad ustade govoreći da nemaju više vremena za razgovor. Valja im raditi. Moraju zamijeniti Senadu. A ako nas zanimaju oni i cvijeće, pozva nas da dođemo sutradan, u subotu, kod njih u Gornje Čevljanoviće, u ilijaškoj općini.

Sutradan smo bili u Gornjim Čevljanovićima, u mjesnoj zajednici Gajevi, gdje su prodavnica i džamija na 1.100 metara nadmorske visine. Mještani nam u podnožju visoravni pokazaše kuću Senadovu. On nas sa Sadetom i Senadom dočeka na kapiji. Iznenadi nas velika prostranost njihova imanja, s kućom i više objekata, s bazenima za navodnjavanje. U oči nam upade velika plantaža s borovnicama, a pored nje su mnogo manje s aronijom i malinama. Zasjedasmo za veliki sto, a Senad domaćinski donese sokove od aronije i borovnice, za sebe i rakiju. “Pa šta kome paše”, kako on to kaže. “Najbolje je da krenemo ispočetka, nije ovo sve od jučer. Nego vi snimite na tu spravu, a ja ću ispočetka.” I Senad poče:

“Živjeli smo u kući u Hotonju kod Vogošće. Šta sam ja kao pekar znao šta je rat, kako će se neko popeti na ono brdo i na moju kuću baciti granatu? IIi dođu neki ljudi i pucaju po nama. Kažu: ‘Ne valjate, šta ćete ovdje?’ Toliko sam znao o ratu i borbi. Ali, kad moraš, onda moraš. Odem i za 600 maraka od komšije kupim lovačku pušku, pa smo se organizirali. Bili smo neka jedinica teritorijalne odbrane dok nismo postali 1. slavna, kasnije 111. viteška brigada, Treći bataljon, taj vogošćanski. Mnogo smo iskopali rovova. Što više priđeš neprijatelju, onda si sigurniji, jer oni s brda manje bacaju granate da ne pogode svoje, toliko smo rovovima bili blizu jedni drugima. Dobacivali smo se bombama…”

“Senade, preskoči rat, nas zanima tvoj biznis s cvijećem.”

“Evo da preskočim prve ratne godine. Ubili mi ženu Sabriju. Našeg sina Sanina 17. decembra 1994. godine vodila zubaru. Pored kasarne ‘Maršal Tito’ nekakav junačina, snajperista, nanišani s brda i ubije moju ženu, a Sanin je bio samo korak do drveta. I on učini taj korak i stane iza drveta, a junačina je više puta pucao u drvo. Onda su došli oni stranci iz UN-a u transporteru i vozilom zaklonili drvo iza koga je bio moj sin Sanin i moja mrtva Sabrija. Oboje su unijeli u transporter, a ja sam tu noć bio u Hrasnici, kupovao nešto hrane. Kad se vratih, dočeka me ono što me dočeka. Kćerka Senada uplakana kod komšinice, a sin istraumiran, ne može da govori. Tu noć smo joj obavili dženazu na Kobiljoj Glavi. I opet neki hajvani sa Sjeničke kose pucali po nama… Eto, rahmet mrtvima, život teče dalje.”

POČETAK S NULE

“Kako s djecom, kada već nismo došli do cvijeća?”

“Okrenem se djeci, ja sam jedini, uz dragog Boga, koji može njih da podigne. Demobiliziran, kako bih se brinuo o djeci, ostao sam bez prava na cigarete i toplog obroka na Hotonju. Po noći sam radio kod prijatelja Dragana Vrankića u pekari. Dođem djeci izjutra, donesem im hljeba i pokoju namirnicu, odspavam i opet na posao. Završen je rat, kuća izrešetana granatama… I tek 2001. godine, šest godina nakon rata, dobijem donaciju i pokrijem kuću. Ali, preskočio sam prekretnicu u mom životu. Odmah nakon rata upoznah Sadetu, sadašnju ženu. Kao da mi je dragi Bog poslao. Na pijaci sam mijenjao devize, preprodavao cigarete, radio na građevini, a usput tražio ženu da mi čuva djecu. I naleti mi Sadeta. Tada djevojka, izbjeglica iz jednog sela kod Rogatice, mlađa od mene jedanaest godina. Iz domaćinske kuće, imali su veliku farmu krava i više pratećih objekata. Otjeraju ih s njihovog imanja i sve im uzmu. Ja Sadeti ponudim da mi čuva djecu. Odmah pristane. Bude i ljubav i pristane da živi sa mnom i s djecom. I sve mi se izokrenulo. Godine 1999. dobijemo sina Seada. Danas Sanin ima 32, a kćerka Senada 26 godina, moja djeca sa Sabrijom, a moj i Sadin sin Sead ima 18 godina, ide u Srednju poljoprivrednu školu. Ali, da se vratim. Moja Sadeta se 2003. godine zaposli se u cvjećari ‘Palma’ da bi nas petero hranila. Vlasnici cvjećare uvidjeli su da je vrijedna i da osjeća cvijeće kao da je živo i kao da godinama radi u cvjećari. Plata joj je bila 350 maraka, tamam da preživimo. I bude cvijeće ono što čekaš. Odem u ribolov i na jednom grmu vidim zeleno lišće koje se sjaji na suncu. Mene ljepotom uzme svega, nalomim grana s lišćem i kući. Kada je Sada vidjela, zavika: ‘Ovo je divno, kakav dekor za cvijeće!’ Bio je to bršljen. Sadeta mi objasni da je to penjačica koja raste do 20 m uvisinu, na drveću, starim zidovima, velikim stijenama, i to uvijek na humusnom zemljištu, vlažnom zraku. Ovo lišće s grančicama stvoreno je za aranžiranje cvijeća, poduči me Sada.”

“Rekao bih, ti si biznis počeo s tim zelenilom za dekoraciju cvijeća?”

“Baš tako. Vlasnici cvjećare ‘Palma’ odmah su htjeli kupiti više buketa tog bršljena. Ali, trebalo ga je skidati sa stijena s visine od deset metara. Trebalo se peti. Ono što vrijedi je na visini, a nama je najviše novca ostajalo na visini iznad pet metara. I prvih pedeset buketa prodasmo u nekoliko dana i zaradimo stotinu maraka. Ja počinjem raditi, prestajem se žaliti na državu i naše političare, osjećam se pobjednikom, kao sve od mene i Sade zavisi. Počeh brati bršljen i na petnaest metara visine. Došla zima, nema zelenila u gradu, Sada i ja u tome vidimo svoju priliku. Stavimo lance na sva četiri točka našeg auta i krenemo preko Ivan‑sedla. Tada smo nabrali oko 120 buketa. I sve smo prodali za tri dana po cvjećarama u Sarajevu. Budući da je Sada radila drugu smjenu u ‘Palmi’, ustajali smo rano, u četiri sata. Već smo na visoravni oko sedam sati i naberemo dvije stotine buketa do jedanaest. I nazad u Hotonj kući. Moja Sada radi do deset navečer i opet sa mnom u četiri izjutra ide po bršljen. I posao nas krene. Od onog što smo uštedjeli kupimo veći auto za teret. Posao se razvija, idemo u Mostar, Trebinje. Sa zidova manastira u Žitomislićima skinuli smo bršljen uz dozvolu igumana Danila. Obrali smo cijeli Blagaj, pa Stolac, dobacili do Prozora, Jajca, Bugojna, pa tek onda prema Zenici, dalje prema Doboju.”

“Koliko ste tada zarađivali, ako nije tajna?”

“Sada i ja sedmično zarađujemo hiljadu maraka, a počeli s dvije stoje mjesečno. Odlučimo da novac ne trošimo. Sada napusti posao u ‘Palmi’, hoće da imamo svoju radnju cvijeća. U ‘Interšopu’ u Kolodvorskoj otvorimo cvjećaru. I dalje idemo po ‘bršljen’ po cijeloj Bosni i Hercegovini, njega svi traže. A zelenilo razmjenjujem i s prijateljem Dadom u Hrvatskoj. Posao ide, ali nismo bili zadovoljni u odnosu na to koliko smo radili. Do naše cvjećare postavili smo putokaznu tablu na kojoj je pisalo ‘Cvjećara’, a nju jedno jutro vjetar okrene na drugu stranu, prema ‘Merkatoru’. Ja ovo shvatim kao išaret i odem sa Sadom u ‘Merkator’. Zatražimo da nam izdaju prostor za cvjećaru, ali ovi naši neće ni da čuju. Nagovorim ih da pošalju naše cvjećarske slike gazdama u Sloveniju, da ih oni vide, s našim zahtjevom da nam izdaju hodnik za cvjećaru, a mi bismo cvijećem dekorirali njihov prostor. Iz Slovenije odmah dobiju odgovor da nam izdaju prostor za cvjećaru, a mi da im cvijećem našim ukrasimo hodnik. I već prvog radnog dana trči prema nama Dragana, profesorica s Poljoprivrednog fakulteta, i govori: ‘Ja hoću da budem vaš prvi kupac, ako nisam zakasnila.’ U ‘Merkatoru’ smo dobili priliku da pokažemo svoju vrijednost. Zadatak nam je da pravimo dekorativne obrise od cvijeća kakvih nema u drugim cvjećarama. Potrebno je samo da Sada više uključi svoju maštu i talenat. I Sada se uključila. Svakim novim danom nove mušterije.”

STIPENDIRAJU SIROMAŠNU DJECU

Ondje gdje je stao Senad, nastavila je Sadeta:

“Svaki je detalj važan, pogotovo kada se aranžira izlog. Morate znati boje posložiti u buketu, pa čim neko pogleda u izlog, da ne ode, već da navrati. I ako naruči, ja se trudim da mu buket učinim da odiše mirnoćom i dostojanstvenošću, u ovisnosti od toga kome ga nosi i kojim povodom. U ‘Merkator’ je svakim danom dolazio veliki broj kupaca, a nama je trebala takva prilika – da se pokažemo kvalitetnim kupcima, onima koji vole cvjećarsku umjetnost. Bilo je onih koji se ne razumiju u cvjećarsku dekoraciju, ali ne mogu da odole da od nas ne kupe cvijeće. I cvijeće svojom dekoracijom, kao i muzika, može utjecati na osjećanja ljudi.”

“Senade, a otkud ti ovoliko gazdinstvo?”

“I pored dobrog posla u ‘Merkatoru’, mi smo brali bršljen po planinama i prodavali drugim cvjećarama u našoj zemlji, a slali i u Hrvatsku. Tako smo duplo zarađivali. To se već osjetilo na našem standardu. U Gornjim Čevljanovićima, na očevoj zemlji, napravili smo vikendicu u kojoj možemo živjeti. Pokrenuli smo i proizvodnju borovnica, malina i aronije. Uporedo s ovim, gradili smo prateće objekte s bazenima za navodnjavanje. Fokusirali smo se na borovnice, pa smo ih zasadili na pet dunuma. Sve vam ovo govori koliko smo zarađivali. Ulagali smo u razvoj na našem gazdinstvu, na našoj očevini, gdje će svoj posao imati naša djeca. Sead završava Srednju poljoprivrednu i on će stručno upravljati cijelim gazdinstvom… Ali da se vratim ‘Merkatoru’. ‘Konzum’, koji pripada hrvatskom ‘Agrokoru’, kupuje ‘Merkator’ i mi ostajemo bez posla. Selimo u Importanne Centar, a nakon toga u Sarajevo City Center. I tu smo se skrasili.”

“Posao s cvijećem već ste razradili. U poziciji ste da planirate dugoročno razvoj?”

“Sada novac dolazi u kontinuitetu. Nije važno da imaš gomilu novca, koliko to da ga stalno zarađuješ. To i jeste cilj svakog biznisa. Cilj svakog od nas treba da bude da gradi kvalitetni život iz godine u godinu. To se ne može izgraditi kreditima, kada novac moraš godinama vraćati, jer nije tvoj, nije zarađen. Mi smo se lahko dogovorili da ovdje sebi gradimo kvalitetniji život. Prvo smo zemlju ogradili, pa smo krenuli u gradnju kuće i pratećih objekata. Onda smo uz pomoć poljoprivrednog stručnjaka zasadili borovnicu, maline i aroniju. Na pet dunuma zemljišta zasadili smo borovnicu kao našu nosivu kulturu, da bude naš biznis za budućnost. Međutim, nije bilo napretka, borovnica nam nije rasla nego se počela sušiti. Naš stručnjak poljoprivrednik iz Sarajeva, nije se snašao, samo smo izgubili mnogo vremena i novca. Angažirali smo drugog stručnjaka, promijenili smo zemljište za borovnicu, izgradili zaštitnu ogradu od ptica i snijega. Ali, nije išlo. Sada i ja riješili smo da nećemo odustati. I, napokon, dođemo do stručnjaka Aleksandra Leposavića, profesora iz Čačka. Uz njegove savjete, plantaža borovnice počela se razvijati. Problem je bio što smo mi uz naše stručnjake borovnicu prehranjivali i tako je gušili. Profesor Leposavić je to otklonio i naša plantaža se razvija. Ona je naša budućnost.”

Nećemo pogriješiti ako kažemo da je ovo najmodernija plantaža borovnice u Bosni i Hercegovini, od načina sađenja do kultivacije zemljišta. Redove borovnice familija Gljiva plijevi svaki dan, dignuto je navodnjavanje na 30 centimetara od zemlje. Radi sigurnog navodnjavanja, izgradili su dva bazena s vodom. Izgradili su i higijenski objekt u koji ulaze radnici koji će brati borovnicu. Moraju se okupati, obući higijensku odjeću s rukavicama, pa onda na branje borovnica. Ubranu borovnicu unose u objekt – hladnjaču, u kome Senad i Sead kontroliraju temperaturu.

“Naši kupci cvijeća od nas već naručuju borovnice, ali mi još nismo započeli s proizvodnjom borovnica u punom kapacitetu. U ovom je poslu budućnost naše djece, pa idemo korak po korak. Već od borovnice pravimo džem bez šećera i konzervansa. Izvanredan za dijabetičare. Siguran sam da će dobro proći na tržištu. Nakupcima nećemo dati borovnicu, da je oni izvoze. Prodavat ćemo je diljem naše države, a njen kvalitet će doći i do stranaca, pa će oni nas tražiti. Hoćemo da imamo naše stalne kupce, kao u cvijeću”, kaže Senad.

Dok smo se pripremali da krenemo s imanja familije Gljiva u Gornjim Čevljanovićima, Senad i Sadeta dogovarali su se da sutra porane i idu u Stolac da beru bršljen, kao prije petnaest godina. I pored ovolikog razvoja, ne odustaju od svojih početaka. Kako kažu, ovih će dana biti domaćini djece s poteškoćama u razvoju, kako bi ih obradovali. Hoće da se jednom godišnje druže s ovom djecom na svom imanju kako bi to postalo i njihova porodična tradicija. Posljednjih godina stipendiraju i djecu slabijeg imovinskog stanja.

“Sve pare koje su više od osrednjosti treba podijeliti onima koji nemaju. Ja sam kraj rata dočekao s dvoje male djece, bez igdje ičega i znam kako je to nemati. Moj sutrašnji odlazak sa Sadetom u bršljen me podsjeća na te dane”, dodao je Senad.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!