Računajte na nas

Ima nešto posebno u tom iftaru. Na momente me njegova čarolija podsjeti na priče o nekadašnjim seoskim mevludima koji su bili prilika da se svijet okupi i druži, da se čuje kakav lijep i poučan vaz, ali i da se koji mladić zagleda u kakvu djevojku

Još se živo sjećam te 2009. godine. Ramazan je bio negdje s kraja augusta, pa u septembru, a post je trajao nešto oko 14 sati dnevno. Sve je teklo ustaljenom dinamikom: mukabela, vaktovi, teravije, predavanja… Ipak, nešto je falilo. Mladi su ljudi uvijek, bar uz ramazan, bili tu, u i oko džamije. Sjedimo, tako, jedne večeri i neko stidljivo predloži da napravimo zajednički omladinski iftar. Svi se složiše da je ideja odlična i da je baš to ono što nam fali i treba.

S druge strane, znali smo da za to treba sredstava, a u ovako maloj sredini upravo su ta famozna sredstva prepreka za mnoge stvari. Sve se može kad se ima para. Mjerkali smo to iz raznih uglova i vagali kako da se organiziramo. Na koncu, pala je odluka – pravimo omladinski iftar, pa ako uspije, uspije. Nije nas puno vjerovalo u to, ali smo bili odlučni.

Pozvali smo sve koji žele da nas podrže da se uključe. Sjećam se da sam tog dana zadužio omladinu da se pobrine za pripremu iftara, a ja sam u Sarajevu branio diplomski rad. I sve se poklopilo. Ja diplomirao, a nekih 30-ak momaka i djevojaka zajednički iftarilo. To mi je bio najljepši poklon tog dana.

I tada odlučimo ići korak naprijed. Već iduće godine bilo nas je skoro duplo više na omladinskom iftaru, a kada smo sve ponovili, i treći put bilo je jasno da sve to prelazi u tradiciju i da nema nazad.

Sjećam se da sam prilikom prvih iftara zaneseno govorio mladima kako i najduže i najteže putovanje počinje jednim korakom. Nakon par koraka, omladini iz Prozora pridružiše se mladići i djevojke iz Luga, Varvare, Šćipa, Duga, Lizoperaca; pridruži nam se i muftija s drugim gostima, a brojka prisutnih popela se prije tri godine na cijelih 200 mladih.

Naravno, morali smo izići na otvoreno, pa smo plato ispred Hadži Nesuhove džamije iskoristili za tu svrhu i uzeli kao buduće mjesto našeg zajedničkog omladinskog iftara.

Ruku na srce, Prozor je sredina koja lagano odumire. Prozorom možete prošetati u pola bijela dana a da skoro nikoga ne sretnete. U šali se za onoga ko se odvaži da šeta potajno šapuće: “Mora da mu je to doktor propisao čim šeta!” Sve je intenzivniji trend iseljavanja, kako pojedinačnog, tako i porodičnog. Posebno se to odnosi na mlade i fakultetski obrazovane ljude koji, u nemogućnosti da nađu zaposlenje i dođu do izražaja u svojoj sredini, trbuhom za kruhom sele tamo gdje im se nudi bolje i više. Konačno, ko im može i zamjeriti? Svako ide tamo gdje mu je bolje.

S druge strane, ni ove koji su tu skoro ništa ne može okupiti: ni sport, ni folklor, ni fešta, ni bilo kakav drugi sadržaj. Osim iftara. Na iftar dođu, iftar vole i o njemu se raspituju čim krene ramazan. Čak se i dio omladine koja živi van granica Bosne i Hercegovine ravna po ovom datumu, pa svoj dolazak u Prozor planiraju prema omladinskom iftaru.

Neću pogriješiti ako ustvrdim da su barem dio svojih aktivnosti prema našem omladinskom iftaru ravnali i brojni prijatelji iz okolnih gradova, pa i muftije. I muftija Dedović, kao i njegov prethodnik Smajkić, imali su priliku počastiti nas svojim prisustvom i s prozorskom mladošću iftariti na krcatom platou ispred Hadži Nesuhove džamije. Nisu krili svoje oduševljenje i dali su nam punu podršku u očuvanju ove prakse.

Gledao sam te mlade ljude, tako, i prošle godine. Bio je osmi iftar po redu i opet nas je bilo oko 200. Željeli smo da se iftar poklopi s noći Bedra jer je to noć omladine. Bedr je pokazao da se s omladinom mora ozbiljno računati i da su mladi snaga za koju se treba boriti i na njen entuzijazam računati. Uzimamo u obzir da smo mi ipak planinski kraj, na nekih 700 metara nadmorske visine, pa, koliko god da danju ugrije, već s prvim mrakom napolju bude dosta svježe. Odlučujemo se za iftar u džamiji, ostavljajući mogućnost da se u slučaju gužve može iftariti i na predulaznom platou.

Našu želju da očuvamo tradiciju i družimo se prepoznali su i vršnjaci iz Sarajeva. Tako nam se pridružio hafiz dr. Kenan Musić, zajedno s 25 mladića i djevojaka. Približava se vrijeme iftara, a džamija već puna. Uskoro se napunio i plato ispred džamije. Još prije ezana mladi podižu svoje ruke i uče dove, traže od Uzvišenog da ih osnaži i da pomogne i podrži njihove mladalačke želje i ambicije. Uči ezan i iftarimo se. Vesela i ozarena lica raduju se novoj pobjedi, razgovaraju, upoznaju se, razmjenjuju brojeve.

Hafiz Kenan nam onda nadahnuto kazuje kako moramo raditi na sebi, naglašavajući nam da nam niko ne može oduzeti pravo da popravimo svoj odnos prema Stvoritelju, svoj odnos prema samim sebi i svoju obavezu da budemo bolji, navodeći primjere iz svakodnevnog života.

Uskoro smo svi na nogama, džamija se usisava i posprema, klanjamo akšam, pa ponovo razgovaramo. Pričamo gostima o nama i situaciji u našem gradu. Uskoro je i teravija. Klanjamo, pa gosti odlaze. Dugo se selamimo i zahvaljujemo jedni drugima, a onda slijedi prigodan program povodom Bedra.

U neka doba džamija ostade opet prazna, a oko nje bezbroj kesa, paketa, papirića. I, naravno, omladine. Opet su sve pokupili, očistili i uredili, pa svojim putem.

Ostade iza nas i osmi tradicionalni omladinski iftar, čini mi se, nikad ljepši i srdačniji.

I baš dok nastaju ovi redovi, pripremamo se za novi, ovaj put već deveti zajednički iftar. Sudeći po vremenu, i ovaj će put nam valjati da računamo na džamiju – napolju je isuviše hladno, a i kiša nas prati već nekoliko dana. Na to ne možemo utjecati. No, ni to neće utjecati na našu odlučnost da se opet okupimo. Ima nešto posebno u tom iftaru. Na momente me njegova čarolija podsjeti na priče o nekadašnjim seoskim mevludima koji su bili prilika da se svijet okupi i druži, da se čuje kakav lijep i poučan vaz, ali i da se koji mladić zagleda u kakvu djevojku.

Kako god to zvučalo, ovo posljednje bi me posebno obradovalo.

Jedno je sigurno: na omladinu se uvijek može i mora računati; samo im treba dati do znanja da su bitni, a ostalo će oni sami.

A kako smo samo nesigurni bili te 2009. godine!

Ipak, naučili smo važnu lekciju: treba se samo pokrenuti i vjerovati u sebe. Ko nešto neće, nađe opravdanje, a ko nešto istinski hoće, nađe način da to uradi.

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!