Putovanje kao samootkrivanje

Bivanje na stazi uči nas da idemo tamo iza “sebstva” i da se otvaramo onom “drugom”; da priznamo da, iako smo kao individue odgovorni za svoja djela, nismo sami na ovom svijetu

Dok milioni muslimana iz svih dijelova svijeta završavaju svoje putovanje s hadža, s jednog od najvećih vjerskih okupljanja ljudi na svijetu, važno je sjetiti se šta to putovanje znači i kako nam može pomoći da sagledamo svoje putovanje na Zemlji.

Kretanje na put stazom uključuje nekoliko ključnih elemenata. Prvo treba znati kuda želimo ići, tj. koja nam je krajnja destinacija. Drugo, treba se pripremiti za put: morate znati kako onamo stići i kakva će oprema za to biti potrebna. Svako putovanje samotni je čin, ali u isto vrijeme i čin dijeljenja, tako da saputnike morate pažljivo birati. To trebaju biti ljudi koji će vam na putu pomoći, a ne odmoći. To trebaju biti naši saputnici u pravom smislu riječi: ljudi od povjerenja koji će s nama biti do kraja.

Sve to zahtijeva određen broj intelektualnih i duhovnih kvaliteta bez kojih se ne može obaviti nijedno putovanje. Moramo imati čist um i svijest da bismo bili na pravom putu. Inteligencija, mudrost i vrline naši su vodeći principi tokom putovanja. Bez osjećaja intelektualnog i moralnog smjera, nijedno nas putovanje neće odvesti do nekog boljeg mjesta. Vjera, strpljenje i povjerenje jednako su neophodni da nas pripreme za teškoće na putu. Da, moramo se pripremiti za radosti kao i za iskušenja na putu. Niko ne može obećati putovanje bez prepreka na putu. One su dio svega i pomažu nam da sami sebe provjeravamo.

Bilo da putujemo na različite strane svijeta, u susjedno selo ili na Mjesec, sva su putovanja pokušaji da otkrijemo svoje unutarnje Ja. Na duhovnom putu, sve vanjske ceste skreću prema unutra i pokazuju nam ko smo i šta radimo u ovom svijetu. To je kao putovanje unutar putovanja: život je putovanje, ali potraga za njegovim značenjem također je putovanje. Koliko ćemo biti uspješni na ovom putu samootkrivanja zavisi od odluka koje usput donosimo.

Dok putujemo, važno je održavati ritam i brzinu. Ako idemo previše polahko i provodimo suviše vremena na sekundarnim mjestima, mogli bismo uzalud potrošiti dragocjeno vrijeme. Na kraju krajeva, život je kratak i moramo iskoristiti svaki trenutak najbolje što možemo. Ići prebrzo također je loš izbor jer možemo usput promašiti blagoslovenja. Ako trčite po bašči, ne možete vidjeti lijepo cvijeće koje vam ide u susret. Morate šetati komotno, ubrzati kada je potrebno, zaustaviti se nakratko zbog uživanja u lijepim stvarima.

Putovanje je proces istraživanja duše, ali također i odgovor na vanjsku stvarnost koja nas okružuje. Ne smijemo nikada zaboraviti da će biti i kiše i sunca, hladnoće i topline, oluje i povjetarca duž našeg puta. Vremena tegobe i očaja zamijenit će periodi lahkoće i nade. Nijedan trenutak, dobar ili loš, ne treba uzimati kao apsolutan sam po sebi. On će proći, a put će nas nagraditi novim prilikama. Naši umovi i srca moraju raditi s ritmom i “tapiserijom” puta kojim kročimo. Sunce će zaći, ali potom, sljedećeg jutra, izaći.

Krajnji cilj svih putovanja jeste zadržati značenje izvan forme, doseći esencijalnu, istrajnu stvarnost iznad nestalnih slika i želja ovog prolaznog svijeta. Bilo da je pred nama strma uzbrdica, stijena ili oaza koja grije srce, mi moramo održavati vezu s istinom koja zasićuje naše putovanje značenjem i svrhom. Tek tada nas neće ometati ili rastuživati neugodna iznenađenja i iskušenja na putu.

Bivanje na stazi uči nas da idemo tamo iza “sebstva” i da se otvaramo onom “drugom”; da priznamo da, iako smo kao individue odgovorni za svoja djela, nismo sami na ovom svijetu. Tu su saputnici koji hodaju prema istom odredištu. Možemo se s njima udružiti, pričati s njima, učiti od njih, pomoći im tako da na kraju svojim dobrim djelima pomažemo sami sebi. Dosežući “drugo”, mi obogaćujemo sebe.

Putovanje, međutim, nije samo dvosmjerna ulica između sebe i drugog. Ono je također i vježba u prihvatanju prisustva onog “onkraj” koje održava vezu između sebe i drugog. To “onkraj” stvarnost je iznad svih stvarnosti. Ono nam daje osjećaj želje da život promatramo kao dar. Ono nas čini zahvalnim na svemu što imamo. Kako je rekao Šabestari: “Putovanje hodočasnika sastoji se od samo dva koraka. Jednim transcendiramo onkraj sebstva, a drugim se približavamo Prijatelju.”

Kur'’an to sumira lijepim ajetom: “Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti” (El-Bekare, ajet 285). Put koji poduzimamo umom i srcem jeste put pun čudesa, zahvalnosti i molitve.

Kakav je to krasan dar, biti na putu otkrivanja zadivljujućih blagoslovenja staze, onoga ko smo i kamo idemo.

Sljedeći članak

Akšamska snoviđenja

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!