PUTOVANJE JEDNE DOSJETKE OD TREŠNJE DO FRAZEMA

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Ponekad je nemoguće ustanoviti kako je neka dosjetka nastala.

Čak i kad se čini da je sve u njoj jasno.

Sjećam se kako sam jedanput, povodom prirodnog događaja koji nas je sve zavio u crno, u onom očaju, izgovorio jednu dosjetku koja je bila primjerena tom trenutku. Neću je ponoviti jer je poprilično skaredna i trebalo bi mnogo toga opisati, ali prije svega vidjeti sve iz tog trena kako bi dosjetka sjela na svoje mjesto.

A zaista je to bilo apokaliptično vrijeme, tj. vrijeme otkrivenja (mnogi misle da apokalipsa znači nešto drugo).

Potres.

Zemljotres.

Trešnja.

(Sve one knjige o dubrovačkoj velikoj trešnji. A i voćka se valjda oduvijek tresla i tako dobila svoje ime.).

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo:

– Stoj!

Načinio sam još nekoliko koraka.

– Stoj! Pucam!

Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad.

– Kako ću doći kući? Svojima? – pitao sam ga.

– Ne znam. Nema nikoga. Svi su izišli.

Osjetio sam po govoru da je njegov zavičaj negdje daleko, na Prokletijama možda.

– Gdje?

– Na neko brdo. Čini mi se da počinje sa š.

– Lijepo – rekoh. Tamo su Šibovi, a tamo Šehitluci…

– Ne znam.

– Zaustavio si me. Mogu li do kuće?

– Sredinom ceste. I oprezno. Nemoj trčati.

I tako sam, oprezno, sredinom ceste, stigao do svoje kuće. Čitav jedan zid bio je odvaljen i moglo se vidjeti unutra.

Neka je vatra plamsala u bašči.

Preskočio sam ogradu i pošao u bašču.

Od podbočaja, šatorskih krila i deka načinjen je šator. Ispred tog improviziranog šatora sjedili su otac i dva njegova brata. Kakav prizor. Dugo prije toga nisu govorili.

Gorjela su tri panja i na njima je bio mali sadžak.

Najednom je iz šatora izišla majka.

– Sigurno si gladan – rekla je i stavila neku posudu na onaj sadžak.

Nisam bio gladan, ali to nikad nisam zaboravio. Tu toplinu koju ni izbjeglištvo u vlastitoj bašči nije moglo ostuditi.

Sutradan sam mogao sve jasnije vidjeti.

Dična gradska džamija ostala je bez svog vrha koji je pao na kubeta (pukla je na istom mjestu gdje ju je pogodio top Drugog svjetskog rata, što je očito dunsterski zakrpano).

Sav je grad škripao.

Mnoge kuće beskrajno usporeno približavale su se svom urušavanju – među njima i velika zgrada nalik na prekookeanski brod i, ko zna zašto, nazvana Titanik.

Na kraju je upravo tako i potonula u oblaku vlastitog građevinskog dima.

Pamtim iz tog vremena jednu bosansku kuću načinjenu na starinski način. Skovana konstrukcija od drveta bila je popunjena ćerpičem i zaboravljena stajala među novim zgradama. Kad se zemlja potresla, ona je samo zaplesala, ćerpič se prosuo i konstrukcija se vratila na svoje mjesto.

Stajala je tako, prazna, kao neka skulptura dolutala iz nadrealističkog svijeta.

Mnogo godina poslije, putovao sam nekamo autobusom i pokraj mene je sjedio nepoznat čovjek. Krupan. Otresit. Raspoložen. Očito je čekao polazak u krčmi. Započeli smo onaj poznati, nužni razgovor, a onda je, najednom, u prolazu pored mjesta o kojem je riječ, ispričao onu dosjetku.

Moju dosjetku.

Kako je on to samo mogao znati. Vjerovatno je neko od onih koji su bili tu onog dana pričao. Kako drukčije?!

Bio sam toliko iznenađen da se nisam uspio nasmijati čak ni onoliko koliko bi bilo pristojno. Nije se mnogo uzbudio zbog tog, možda je pomislio da nisam razumio i pokušao mi je objasniti u čemu je smisao.

– Ne sviđa ti se?! – reče. I uvrlji se u mene kao da ima namjeru nasilu mi objasniti o čemu je riječ.

Htio sam mu kazati da ju je potpuno pogrešno razumio, ali sam prešutio.

Onda je valjda pomislio da sam se uvrijedio, do čega mu očito nije bilo stalo. Ali vlastita drčnost mu nije dala mira. Pokušao je opet objasniti.

Bio sam tad još uvijek vrlo jak, što se nije baš mojom skromnošću moglo ni sakriti, tako da mu nije bilo svejedno šta ja zaista o tom mislim. Vidjelo se iz mojih pokreta, a i obličja. Raznorodne duge vježbe ostavile su svoj trag koji ni razuzdani studentski dani nisu uspjeli prekriti. To ga je najedanput smirilo. I bolje (nek mi bude dopuštena ova opaska).

Zato je ušutio. A onda nastavio govoriti nešto sasvim drugo.

Kako sam se samo osjećao glupo.

Umalo se ne pobismo zbog nečeg što sam izgovorio davno, a o čemu on nije imao pojma.

Kad se danas sjetim toga, pomišljam da sam možda bio zbunjen što neko takav priča moju nekadašnju dosjetku i tumači je na svoj način.

Možda bijah i ljubomoran.

Ko bi to mogao objasniti?

Neka nova dosjetka?

I zato sad, premda polažem na nju pravo onog koji se nje dosjetio i izgovorio je pred drugima, šutim o njoj.

Kako i treba.

Frazemi nemaju autora, odnosno, autori su im oni koji se njima služe.

Prethodni članak

MUKE PO STEĆKU

Sljedeći članak

Šta je to patriotizam

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!