Putinijada u Beogradu bio je događaj koji jasno iscrtava rusko-srpsko-hrvatske apetite

Koje su refleksije na BiH i Bošnjake nedavne posjete Vladimira Putina Beogradu? Sve postaje opasnije ako se razumije da je Vučićeva podrška trećem entitetu ustvari pokušaj da se službenom Zagrebu pokažu prednosti ruskog utjecaja u regiji. Pokušava se ne baš suptilno natuknuti da je danas moguće ono što nije bilo moguće devedesetih, namiriti zajedničke srpsko hrvatske apetite i interese nauštrb treće strane – Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, ali isključivo uz podršku i protekciju obnovljene velike svjetske sile kakva je današnja Rusija

Iako sasvim kratak, jednodnevni boravak ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu zaslužuje naziv “putindan”. Višednevna medijska pažnja koju je ova posjeta dobila na Zapadnom Balkanu cijeli fenomen prije čine svojevrsnom “putinijadom”. Reakcije, komentari i refleksije različite su, no, iako ocjene same posjete, njene važnosti, značaja viđenog, izrečenog i prikazanog uglavnom zavise od već zauzetih političkih pozicija iz kojih se piše i analizira, sama činjenica da se ovaj događaj intenzivno komentirao i analizirao pokazuje da se desilo (ili da se pokušava prikazati da se desilo) nešto što je od vanredne važnosti. Ako ne već samo po sebi, onda zato što je Putinova posjeta poslužila kao katalizator i za razna nadanja i očekivanja nekih od ovdašnjih političkih aktera, ali i za strahove i dvojbe drugih.

LATENTNA SRBIJANSKA RUSOFILIJA

Naravno, najveća očekivanja u vezi s ovom posjetom bila su kod domaćina. Sedmicama prije najavljenog Putinovog dolaska podstrekivala se latentna rusofilija srbijanske javnosti, značaj posjete preuveličavao se do krajnjih granica, a samu su posjetu srbijanski mediji pratili iz minute u minutu, i to često s mesijanskim opisima svakog poteza visokog gosta. Pratio se svaki Putinov korak, analizirala svaka riječ, vagala srdačnost izjava, facijalne ekspresije i sve u svemu pokušavao ostaviti utisak dolaska velikog srpskog prijatelja i spasitelja. No, postavlja se pitanje koliko je to bila predstava za srpske mase, a koliko zaista istinski sentiment službenog Beograda, tačnije Vučićeve Vlade. Kada se zanemare srdačne protokolarne izjave i patetika, te se pogleda ono što je konkretno dogovoreno, čini se da posjeta jeste bila na obostranu korist, ali tek u smislu zajedničkog poziranja prema trećim stranama. Putin nije izjavio ništa spektakularno u vezi s onim što se možda ponajviše očekivalo – pitanjem odnosa Srbije i Kosova, niti je pružio podršku Srbiji nekim jednostranim stavom kakav su očekivale sveslavenskim jedinstvom uspaljene srpske mase.

Ponovljen je već dobro poznati ruski stav “da je neophodno uzajamno prihvatljivo rešenje na osnovu Rezolucije UN 1244”, kao i retoričko izražavanje zabrinutosti. Vučić je pokazao snishodljivost izjavama da će se prije postizanja bilo kakvog dogovora s Prištinom prvo posavjetovati s ruskim predsjednikom jer “bez Rusije nema rješenja kosovskog pitanja”. Navodno je potpisan 21 sporazum iz različitih oblasti, a iako to uključuje i više simboličnih poteza poput sporazuma o korištenju atomske energije u mirnodopske svrhe i sporazuma o saradnji u oblasti istraživanja i korištenja kosmičkog prostora, Vučić je naročito potencirao onaj iz sfere energetike, tzv. Turski tok, kao zamjenu za propali projekt tzv. Južnog toka. Teško je ocijeniti istinsku ozbiljnost i težinu ovog sporazuma jer je riječ o temi koja već neko vrijeme služi za unutrašnje potrebe u Srbiji. S druge strane, sama po sebi, Putinova posjeta Srbiji, četvrta otkad obnaša funkciju predsjednika Rusije, svojevrsna je izjava ohrabrenja i podrške i govori dovoljno o tome gdje Rusija vidi Srbiju, ali i na koga Srbija računa kao podršku u svojim odnosima sa susjednim državama. U tom je kontekstu i Putinovo uručivanje “Ordena Aleksandra Nevskog” Aleksandru Vučiću kao trećem srpskom državniku u proteklih trista godina koji je (nakon kneza Miloša i Nikole Pašića) dobio ovo priznanje.

Ipak, činjenica je da nije bilo velikih i krupnih izjava podrške od Putina, da su mase koje su dočekale Putina organizirano dovožene autobusima u Beograd, da su, pored srpske i pravoslavne ikonografije, upadljivo nosile i transparente podrške Aleksandru Vučiću ili plakate poput onih “1 od 300 miliona”, što je direktan odgovor na proteste opozicije koji se održavaju pod parolom “1 od 5 miliona”, te da se srbijanska strana, tačnije visokopozicionirani pripadnici Vlade Aleksandra Vučića, napadno trudila da čitav događaj učine što grandioznijim i presudnijim. To pokazuje, možda, najkonkretniju dimenziju ovog događaja, a to je pokušaj da se on iskoristi kako bi se učvrstile pozicije Vučićeve Vlade, pozicije koja su uzdrmane skorim protestima opozicije. To je vidljivo ne samo iz Vučićevih nego i izjava srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina, koji uz sav trud nije mogao da istakne ništa konkretnije u vezi s Putinovom posjetom od zaključka “da Srbija i Rusija nastavljaju s politikom uzajamnog poštovanja” i nikakvu krupniju izjavu od “Putinovog naklona Srbiji” na kraju njegove posjete, a koji je navodno “mnogo rekao”.

U suštini, Vulin je cijelu posjetu pokušao staviti u kontekst vojne pomoći koju Rusija pruža Srbiji i sve prikazati kao kulminaciju potpisanih sporazuma (kupovina borbenih helikoptera i tenkova kao i modernizacija aviona), tvrdeći da je dogovor Putina i Vučića “spasio vojno vazduhoplovstvo Srbije”, što je opet čisto stranačka retorika za unutrašnju potrebu. Stječe se utisak da je Putinova posjeta svakako izraz podrške, ali podrške s ograničenom odgovornošću. Sve u svemu, čini se da je najtačnija ocjena da se ništa toliko posebnog nije dogodilo, tek da su još jednom potvrđene ranije pozicije. Srbija će i dalje nastaviti balansirati između Rusije i EU, pokušavajući što bolje proći u pregovorima za ulazak u EU, a Rusija će i dalje preko Srbije nastojati da što jeftinije održi svoj prestiž i status velike sile koja može da projicira svoj utjecaj i u “mehki trbuh Evrope”.

SRPSKO SVRSTAVANJE U ANTINATO KAMP

No, šta za Bosnu i Hercegovinu znači ovakva posjeta, pogotovo u kontekstu odnosa srbijanske politike i njenih ovdašnjih bh. trabanata, prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima? Ukratko, malo toga dobrog. Vučić je iskoristio ceremoniju primanja ruskog ordena da se još jednom javno zahvali Putinu na ruskom vetu Rezolucije o genocidu u Srebrenici, a koju je svojevremeno predložila Velika Britanija u Ujedinjenim nacijama. Time je Vučić ne samo naznačio nastavak revizionističkog političkog kursa Srbije prema događajima iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu nego i još jednom javno potvrdio da za takvu politiku Srbija ima punu podršku Putina i Rusije. Također, činjenica da je Putinova posjeta iskorištena da se organizira ma kako kratak susret Dodik – Putin govori u prilog nastupajućim agresivnim namjerama srpske politike prema Bosni i Hercegovini. Dodik je tom prilikom, u svom maniru, kao glavni problem Bosne i Hercegovine označio Bošnjake, problematizirao pitanje pristupanja Bosne i Hercegovine NATO savezu, navodeći bošnjačke političke predstavnike kao glavne zagovornike, a samog sebe kao glavnu prepreku takvom vanjskopolitičkom kursu, te se predstavio kao ruski čovjek na Balkanu koji je spreman da od manjeg bh. entiteta napravi eventualnu rusku guberniju.

Iako je Dodik poručio da je u navodno privatnoj posjeti Beogradu, ipak činjenica da predsjedavajući Predsjedništva jedne države daje takve izjave te otvoreno nastupa s pozicije predstavnika samo jednog njenog dijela nije slučajna, već se prije radi o pokušaju da se otvoreno pokaže da Bosna i Hercegovina nije suverena i samostalna država već privremeni sklop i skup teritorija čijom se gotovo polovinom u suštini upravlja iz Beograda. Upravo je tome i poslužila travestija s isticanjem državne zastave Bosne i Hercegovine na ovom, navodno, privatnom sastanku.
Dodik je svojim nastupom u suštini odigrao već pripremljenu i vjerovatno dogovorenu ulogu autohtonog i autentičnog protivnika proširenja NATO saveza, koji legitimizira i potvrđuje Putinove izjave (a koje je ovaj dao neposredno prije dolaska u Beograd) o tome kako je “politika Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih zapadnih zemalja na Balkanu destabilizirajuća”, te kako je Crna Gora praktično “usisana” u NATO.

Time se Putinov imidž današnjeg subverzivnog faktora broj 1. u Evropi i svijetu pokušava promijeniti u onaj velikog prijatelja malih naroda koji mu dolaze na noge kao spasitelju od zapadnog neoimperijalizma. Istovremeno, Dodik je time iskorišten da poruči ono što Srbija, radi svoje političke trgovine s EU, ne može, a vjerovatno i ne želi otvoreno zastupati, čime je dodatno još i povećao i prestiž i bilo kakve sadašnje i buduće pregovaračke pozicije službenog Beograda kao centra koji presudno kontrolira političke tokove susjedne države. Zanimljivo je da je ova višekratna Dodikova upotrebljivost vjerovatno iskorištena i u odnosu same Srbije prema Rusiji, gdje je Dodik ponuđen kao alternativa nevoljkosti Beograda da se, umjesto dosadašnjeg balansiranja i trgovine s nekom neutralnošću, konačno javno i definitivno svrsta u ruski anti-NATO kamp. Iako se time otvoreno istakao kao otvoreni ruski trojanski konj, Dodika ovakva politika ne košta puno, što radi toga jer zastupa stav većine Srba u BiH, što radi oportunističkog odnosa Evrope prema Rusiji i ambivalentnog prema BiH, što radi činjenice da barem do sljedećih izbora jednostavno više nema druge relevantne adrese srpske politike u BiH. Štaviše, srpska politika ovakvim nastupom možda očekuje i izvlačenje nekih ustupaka od strane zapadnih država, a Dodikova politika i retorika podešavat će se vjerovatno prema potrebama političkog Beograda.

KOJE SU OPASNOSTI I ŠTA JE ODGOVOR PROBOSANSKIH SNAGA

Ono što je također bitno za Bosnu i Hercegovinu, ali i Bošnjake u kontekstu ovakvog ruskog ohrabrivanja velikosrpske politike sve je veće stavljanje hrvatske politike u BiH pod skute Beograda. Sramotno prisustvo Dragana Čovića na obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske u Banjoj Luci, konsternacija koju je takav postupak izazvao u Zagrebu, Čovićev polutajni odlazak na konsultacije u Beograd te iznenada probuđeni interes Aleksandra Vučića za status Hrvata u BiH govore u prilog tezi da treba očekivati, kako je to objasnio predsjednik SDA Bakir Izetbegović, nastavak “mehke varijante onoga što su srpski i hrvatski lideri radili u ratu”. Vučićeve izjave kako su “Hrvati u BiH napravili grešku misleći da im ne treba treći entitet” te kako su navodno “izgubili Vareš”, kako zbog nepostojanja etnički ekskluzivnog entiteta “gube mjesto po mjesto”, kako gube “Gornji Vakuf”, dok su Bošnjaci postali većina u Bugojnu i Travniku i tako dalje pokazuju ne samo abnormalno Vučićevo interesiranje za lokalne prilike u BiH i lukavu (zlo)upotrebu hrvatske propagande već i to da Vučić doživljava manji bh. entitet kao ekskluzivnu srpsku paradržavu.

Sasvim je jasno da bi masovniji povratak prognanih Bošnjaka na svoja ognjišta ili eventualna bošnjačka demografska dominacija na prostoru prethodno genocidom uništenih gradova za Vučića bio “srpski gubitak” tih predjela pa Vučić ovim otvoreno poručuje Hrvatima da su pogriješili time što nisu osigurali poluge da spriječe bošnjački povratak, ali i rast bošnjačke biološke mase, kako je to već rađeno tokom i nakon rata na prostoru manjeg bh. entiteta. U suštini, radi se o vjerovatno najskandaloznijoj i najšovinističkoj poslijeratnoj izjavi jednog srbijanskog političkog predstavnika.

Sve postaje opasnije ako se razumije da je ovakva Vučićeva podrška trećem entitetu ustvari pokušaj da se službenom Zagrebu pokažu prednosti ruskog utjecaja u regiji. Pokušava se ne baš suptilno natuknuti da je danas moguće ono što nije bilo moguće devedesetih, namiriti zajedničke srpsko-hrvatske apetite i interese nauštrb treće strane – Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, ali isključivo uz podršku i protekciju obnovljene velike svjetske sile kakva je današnja Rusija. Ovakvi zavodljivi pozivi pod ruski kišobran, naravno, nisu u dugoročnom interesu Hrvatske, no činjenica da u Hrvatskoj svakako postoje i oduvijek su postojale snage naklonjene “povijesnom dogovoru” sa Srbijom nauštrb BiH kao i ideji “Banovine Hrvatske”. Nadalje, činjenica jeste da je Dragan Čović već prešao taj Rubikon i činjenica jeste da Rusija u današnjoj Hrvatskoj, naročito nakon preuzimanja “Agrokora” od strane Sberbanka, ima izuzetno potentne ekonomske i privredne poluge strateške prirode, što čitavu situaciju čini potencijalno izuzetno opasnom po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake.

U tom kontekstu Putinovu posjetu treba gledati kao važan, ali ipak tek jedan od mnogih alarmantnih signala koji bi trebali konačno osvijestiti ne samo pojedince na bošnjačkoj političkoj sceni već i sve one koji tvrde da zastupaju “probosanske pozicije” i da im je opstanak Bosne i Hercegovine imperativ. Prvi konkretan odgovor na ovakva kretanja jeste stabilizacija političke situacije na nivou FBiH, tačnije, konačno formiranje stabilne probosanske koalicije “nacionalnog jedinstva” od najkrupnijih probosanskih stranaka (SDA-SDP-DF). Da bi se to desilo, ljevičarske stranke morale bi prepoznati kukavičija jaja i korisne idiote (a možda i saradnike) Beograda u svojim redovima jer su oni upravo ti koji najglasnije sabotiraju ovu ideju, čime, svjesno ili ne, idu naruku neprijateljima Bosne i Hercegovine i ostavljaju i BiH i Bošnjake atomizirane i nezaštićene pred nadolazećim udarima. Također, od vrhunske je važnosti intenziviziranje lobističkih napora u zapadnim prijestolnicama, ali i kod naših tradicionalnih prijatelja kakva je Turska. Naravno, mimo spomenutog, najveći imperativ i jedini temelj svake politike ostaje jačanje i stalno jačanje bošnjačkih, a time i bosanskohercegovačkih kapaciteta za samozaštitu i odbranu suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Što su veći kapaciteti Bošnjaka da BiH odbrane od bilo kakvog separatizma i prijetnje nasiljem, to je budućnost Bosne i Hercegovine izvjesnija. Sloboda, ipak, ne dolazi na tanjiru, već se plaća vječnom stražom.

 

PROČITAJTE I...

Građansko-ljevičarski blok platio je danak vlastitoj nedosljednosti i nesnalaženju. S tri stranke, koliko je imao na svom početku, suštinski je prepolovljen na Našu stranku i tzv. “progresivni” dio SDP-a, iako za “izdaju” principa optužuju samo Demokratsku frontu, čiji su lideri, svjesni savremenog trenutka i izazova pred kojima se država nalazi, donijeli važnu odluku da se uhvate ukoštac s realnošću i preuzmu političku odgovornost

Nažalost, može se očekivati da vladajuća srpska politička elita pod kontrolom vladajuće elite srpske “kulture”, posebno crkve, pokuša inscenirati nešto što je perfidno sračunato s ciljem da patriote BiH kompromitira, a mrziteljima BiH donese povod i “opravdanje” za novi genocidni zločinački pohod. Patrioti BiH imaju svoju državu, u njoj imaju oružane snage i neće praviti nikakvu parastrukturu. Bh. patriotima ne trebaju nikakvi spiskovi vojno sposobnih građana, što u svojim posljednjim istupima učestalo spominje vođa srpskih ekstremista Dodik. Životi bosanskih patriota i svi oni koje je poubijala politika koju nastavlja Dodik njihov su vojni spisak. Njima ne treba nikakav klasični spisak, ni na papiru ni u elektronskoj formi. Kod njih se svi smatraju vojno sposobnim

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!