Put smrti u “mrtvačkim cipelama”

“Išao sam prema prolazu, prema slobodnoj teritoriji. Na putu je bilo oboreno drvo, a s lijeve strane rov. Kada sam se približio tom drvetu i rovu, izašao je vojnik koji je bio crven u licu, opsovao mi je majku i upitao: 'Ko je tebe tolikog pustio?' 'Vojska', odgovorio sam. Opet mi je opsovao majku i rekao da se vratim nazad. Vratio sam se stotinjak metara, gledao sam u rijeku Drinjaču koja je protjecala i razmišljao da skočim u vodu, pa šta bi da bi. Ali, da sam to uradio, ubili bi me jer ne bih mogao pobjeći”

“U ovim cipelama sam prešao. Bile su mi za tri broja veće. Mi smo u ratu ovakve cipele zvali ‘mrtvačke'”, počinje svoju priču Mefail Dudić Duda, pokazujući žute poderane cipele koje čuva gotovo 23 godine.

Mefail Dudić u julu 1995. godine imao je četrnaest i po godina. Nakon pada Srebrenice, krenuo je na put s nadom da će stići do slobodne teritorije.

“Počele su padati granate po gradu. Otac i ja smo bili blizu ‘Vezionice’ i benzinske pumpe u Srebrenici. Pala je granata, u tom metežu smo se odmah razdvojili. Otac je otišao prema Kazanima, ja sam prešao preko rijeke Križevice u naselje Fojhar i priključio se koloni muškaraca. U koloni sam došao do Buljima, tačnije do Šušnjara, gdje je bilo postrojavanje. Na putu do Buljima susretali smo kolone žena i djece koji su išli prema Potočarima. Na Buljimu je bio veliki broj ljudi. Mnogi su došli s konjima, jedna velika grupa ljudi”, priča nam Dudić, prisjećajući se detalja iz jula 1995. godine, kada je Vojska RS-a zauzela Srebrenicu, tada zaštićenu zonu UN-a, i potom počinila genocid nad Bošnjacima ovog i susjednih gradova i sela.

“Kada smo krenuli sa Šušnjara, kao dječak od 14 i po godina, shvatio sam da nešto nije u redu. Shvatio sam da idemo prema Kravici, što je značilo da idemo direktno u ruke srpskim snagama. Odlučio sam da ne idem tim putem. Bio sam dijete, izbezumljen. Razdvojio sam se od oca, nisam znao šta je s njim i da li je živ uopće.”

Mefail Dudić nastavio je svoj put kroz podrinjske šume, s nadom da će preživjeti pakao u kojem se našao.

“Na tom putu je bilo mnogo pucnjave. Kada smo prilazili jednom potoku, sa suprotne strane tukao je PAM, ali sve je pucao po istom mjestu. Bilo je mnogo mrtvih, vidjele su se otkinute ruke i noge od ljudi. Bilo me strah. Bio sam prestravljen. Tumarao sam kroz šumu ne znajući ni kud sam ni šta sam. Ništa nisam vidio kako treba, da li su to bili bojni otrovi ili nešto drugo, uglavnom, vidio sam samo maglu ispred sebe. Uspio sam preći neki potok i opet sam se našao u koloni ljudi s kojima sam došao do mjesta koje je kasnije postalo poznato pod nazivom Bukva. Tu je bilo mnogo ljudi”, sjeća se Mefail, opisujući šta se dešavalo.

“Kada smo krenuli, meni se učinilo da se obrušilo cijelo brdo. Tako je meni izgledalo. Međutim, to je bila ta nesretna Bukva. Nastala je pucnjava. Haos, pometnja. Ja sam se sakrio iza jednog drveta. Čuo sam kada je zapomagao moj prijatelj Mesud Mustafić. Govorio je: ‘Aj, majko, rani me!’ Pitao sam ga: ‘Jesi to ti, Mesude?’ Kaže: ‘Jesam.’ Rekao sam mu da ostane ležati i da se smiri dok ne prođe. Kada se smirila situacija, pomogao sam mu i premotao mu ranu. Nosio sam ga do jednog brda i dalje nisam mogao. Bio sam nejak. Mesud je preživio. Danas je, hvala Bogu, živ.”

RASTANAK S OCEM

Taman kada je Mefail pomislio da je najgore prošlo, zarobljen je s većom grupom ljudi, među kojima je bio i njegov otac.

“Uhvaćen sam. Tu sam našao svog oca među zarobljenima. Bilo je tu još osoba koje sam poznavao, kao što su Enez Hafizović, Aziz Lemeš, Bekir i njegov sin Eldin iz Grujičića. Tu su nas opkolili i stjerali su nas u Sandiće. Bilo nas je oko 200. U Sandićima su nas prebacili preko asfalta, na njivu. Pustili su dvoje djece koja su bila među tim zarobljenim ljudima. Pored te djece, pustili su i mene”, kaže nam prisjećajući se situacije i načina na koji je pušten.

“Ja sam među tim ljudima sjedio sam i, kada su odvojili tu dvojicu dječaka da ih puste, ja sam rekao da sam i ja dijete. Zaustavili su autobuse koji su prevozili žene i djecu iz Potočara i, taman da uđem u autobus, sjetim se da sam zaboravio ruksak u kojem je bilo malo pogače i soli. Kažem ovom: ‘Čojo, mogu li se ja vratiti da uzmem ruksak?’ Kaže on meni: ‘Uzimaj i ulazi u autobus!’ U autobusu sam imao mjesta samo da sjednem pored vrata na one stepenice, i tako sam došao do Tišće.”

Prije ulaska u autobus Mefail je posljednji put vidio oca Ismaila Dudića, koji je bio među zarobljenima. Rastali su se pogledima: “Kada su nas spustili iz autobusa u Tišći, vidio sam da su tu i dalje srpske snage. Vidio sam da tu među ženama i djecom skoro da i nema odraslog muškog uha. Bio je tek koji starac. Išao sam prema prolazu, prema slobodnoj teritoriji. Na putu je bilo oboreno drvo, a s lijeve strane rov. Kada sam se približio tom drvetu i rovu, izašao je vojnik koji je bio crven u licu, opsovao mi je majku i upitao: ‘Ko je tebe tolikog pustio?’ ‘Vojska’, odgovorio sam. Opet mi je opsovao majku i rekao da se vratim nazad. Vratio sam se stotinjak metara, gledao sam u rijeku Drinjaču koja je protjecala i razmišljao da skočim u vodu, pa šta bi da bi. Ali, da sam to uradio, ubili bi me jer ne bih mogao pobjeći. Vratio sam se još nazad i vidio sam jednog oficira, nosio je onu klasičnu JNA uniformu. Znam da je bio oficir jer sam prije rata imao komšiju koji je bio oficir i znao sam kako izgleda ta uniforma i činovi. Prišao sam mu i rekao: ‘Čojo, meni ne daju da prođem.’ Pitao me ko, da psuje i njima i meni majku. Rekao sam: ‘Vojnik.’ Kaže: ‘Idi i reci da sam te ja pustio.’ Kažem ja njemu da me ovaj neće pustiti jer je čovjek po svemu sudeći pijan i hoće da me ubije. On je izvadio kutiju od cigareta, otkinuo dio papira i napisao nešto na ćirilici. Rekao mi je da to dam vojniku ako me bude zaustavljao. Kada sam ponovo prilazio toj barikadi i rovu, taj isti vojnik ponovo je izašao, repetirao pušku i pitao me: ‘Šta sam ja tebi rek'o?’ Pružio sam mu onaj papir. Uzeo je papir, pogledao i rekao samo: ‘Prolazi!’ Kada sam prošao, više ne znam ni kako sam došao do slobodne teritorije.”

Mefail Dudić pronašao je posmrtne ostatke svog oca Ismaila i ukopao ga u Memorijalnom centru Potočari. Mefailov otac pronađen je u Novoj Kasabi. Tu je vjerovatno i strijeljan jer je njegovo tijelo pronađeno na površini.

Mefail je svom sinu, koji sad ima sedam godina, dao po ocu Ismailu. Mefail Dudić s porodicom živi u Srebrenici.

PROČITAJTE I...

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

“Većina naših pripadnika, nas oko devedeset posto, bilo je teže ili lakše ranjavano. U direktnim borbama s agresorom i izdajnicima Fikreta Abdića poginulo je i devet naših pripadnika. Naš trud, hrabrost i zalaganje prepoznali su i u vrhu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Zbog naših ratnih zasluga, odlikovani smo 6. aprila 1995. godine najvećim kolektivnim odlikovanjem: 'Ratnom zastavom MUP-a BiH' i bili smo jedna od svega tri policijske jedinice u Republici Bosni i Hercegovini kojima je dodijeljeno to priznanje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!