– Kako ne razumiješ. S pupa-havama je sve moguće. Izmisli sam neku priču. Pupa-hava se zbog toga neće ni počešati. Najednom mnogo mrtvih oko njega, naprimjer. Samo stoji neka kutija. I ruka jednog od onih što su pucali na njoj. Začudo, puna kutija dukata. On je lijepo malo zatvori i pod ruku. A luka kao luka. Išao njegov brod ili ne, naići će drugi.
 i – voli pričati.</p>
<p>– Šta znaš o pupa havi? – zapitah iznebuha da sam se i sam iznenadio.</p>
<p>– Hoćeš li jednostavno ili onako kako je to stvarno bilo?</p>
<p>– A ti to znaš?</p>
<p>– Naravno da znam. Kao što i ti znaš, pregledao si Škaljića, Klaića, Vujakliju, i ko zna koje svjetske rječnike… ali to ti malo. Znaš da je to italijansko‑turska konstrukcija, stražnji dio lađe i povoljan vjetar, neki to i tumače kao povoljna prilika… Zato bi htio…</p>
<p>A onda je počeo pričati i nije se zaustavio dok se već nije mračilo.</p>
<p>– Dobro da sam izabrao jednostavno objašnjenje. To je kao odjek vječne priče o Kairosu. Samo što je ovo lijena varijanta. Ima li i neka priča?</p>
<p>– Mnoštvo. I uvijek. Njima se događa, a drugi pričaju.</p>
<p>– Zašto ne bi i ti ispričao nešto iz tog zanimljivog svijeta?</p>
<p>– Sjedi Pupa-hava (može se i ovako napisati, polusloženica je u pitanju, pogotovo ako je, kao ovdje, ime lika) u nekoj živoj i živopisnoj sredozemnoj luci, možda baš u toj u kojoj je dobio ime, kad se brod zaustavi ispred njega. “Mogao bih malo na put”, pomisli on, usta nekako, jer nije bio baš od žurbe, i dotetura se do mostića, pređe i nasloni se na ogradu. Nedugo zatim, brod krenu. Povoljan vjetar, ugodna plovidba, a lijepo i gledati ljude koji se sve više smanjuju. Na kraju ih nesta. Samo more u pogledu. I poneki galeb koji traži neki jestivi otpadak. Tako je Pupa-hava bio zamišljen sve dok ne stigoše u neku luku u kojoj je bilo dosta bučno. Kako i ne bi kad se pucalo. Ne zna se ko koga napada. Nije mu bilo ni zanimljivo dok jedan kuršum ne prošiša pokraj njegova uha i žestoko udari u metalni dio iza leđa. Skloni se Pupa-hava sa svog slučajnog vidikovca, ali brod i dalje stoji. Kao da čeka kraj obračuna.</p>
<p>– I šta si mi sad ispričao?</p>
<p>– Kako ne razumiješ. S <em>pupa-havama</em> je sve moguće. Izmisli sam neku priču. Pupa-hava se zbog toga neće ni počešati. Najednom mnogo mrtvih oko njega, naprimjer. Samo stoji neka kutija. I ruka jednog od onih što su pucali na njoj. Začudo, puna kutija dukata. On je lijepo malo zatvori i pod ruku. A luka kao luka. Išao njegov brod ili ne, naići će drugi.</p>
<p>– Šta bi kasnije s Pupa-havom?</p>
<p>– Pupa-hava k'o svaka <em>pupa hava</em>. Uvijek joj povoljno vrijeme. Iako drijema na onom istom mjestu odakle je sve krenulo.</p>
<p>Iako znam i razumijem taj izraz, ipak mi je poprilično nejasan. Možda zato što je kompleksan. Bilo bi tu lijepog posla za pisce <em>karaktera</em>, koji su neka vrsta jedva vidljive iako moćne sekte u književnosti, od Teofrasta do našijeh dana (do Canettija, recimo). I <em>suvišni</em> je čovjek i <em>besmisleni</em> i sve što su mislioci i pisci prepoznali u doba čije odjeke još živimo. I nije mu dosta. Svi su oni tragični na svoj, novi način, a Pupa‑hava i nije nešto tragičan. Zalutao je u naš svijet i čudi se koliko je sve u njemu glupo. Toliko glupo da je i sam naizgled postao glup. Ili se tako prikrio. Okreni-obrni, on ode gdje drugi gube živote i vrati se s ćupom zlata. A ne treba mu. Bar tako misli Gelender. Tako se čini po njegovoj priči. I ko je tu sad glup?!</p>
<p>– Šta misliš, može li i žensko biti pupa hava?</p>
<p>– Zašto ne bi?! Pupa hava je u glavi. Iako ima i zanimljivih fizioloških predispozicija. Može biti i dijete. Samo što to može biti još kompleksnije.</p>
<p>– I pupavac je kompleksan.</p>
<p>– Kakve veze ima pupavac?</p>
<p>– Ptica je.</p>
<p>– Zaista uvjerljiv odgovor.</p>
<p>– Nisi ti ni žensko, niti dijete, a imaš pticu u glavi. Kao i svaki od nas ovdje.</p>
<p>I pokazah široko rukom po “Išaretu”, pokušavajući da se smiješim. Sve dok ne dođoh do sebe i stavih kažiprst na čelo. Tad se i Gelender nasmiješi. A ja pomislih kako moj rođak nikad nije našao kutiju sa zlatom.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
SMRT DOLAZI SAMO PO SVOM POZIVUSljedeći članak
PREOKRENUTOST
PROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim