PUPA HAVA

– Kako ne razumiješ. S pupa-havama je sve moguće. Izmisli sam neku priču. Pupa-hava se zbog toga neće ni počešati. Najednom mnogo mrtvih oko njega, naprimjer. Samo stoji neka kutija. I ruka jednog od onih što su pucali na njoj. Začudo, puna kutija dukata. On je lijepo malo zatvori i pod ruku. A luka kao luka. Išao njegov brod ili ne, naići će drugi.

Čuo sam jedanput, slučajno, davno, kako roditelji razgovaraju o jednom našem rođaku. Otac je naglo ustao i, uz neku neobičnu gestu, kazao: “Pupa hava.” I otišao. Tako je sve o rođaku rečeno. Sad sam, čini mi se, mnogo stariji nego što je to bio moj otac kad je to izgovorio. I jednako pokušavam shvatiti, kao i onda, šta je zapravo mislio.

Pupa hava. Sjedi po čitav dan na jednom mjestu. Kao taj moj rođak. Nešto mu kažeš – kao da mu nisi rekao. Ništa ne radi, reklo bi se da samo čmava. Ili knjava. Je li baš tako? Ponekad ne znamo kako je nastao neki izraz, ali svi znamo šta znači. Onako kako smo protumačili onda kad smo ga prvi put čuli. Opasna sintagma. A mi je tumačimo sve dok viđamo ljude koji joj, po nekom našem tumačenju, odgovaraju. I poput vrtuljka se vrti u bezbroju frazema koje izgovaramo kako se sjetimo.

Bez razmišljanja o ovome, pošao sam u “Išaret”. Sjedi tamo Gelender. Taj mu je nadimak sličan prezimenu, a nastao na neki glup način kao što mnogi nadimci i nastaju. Mnoštvo stvari Gelender zna, kao neka narodna svaštara je (iliti enciklopedija) i – voli pričati.

– Šta znaš o pupa havi? – zapitah iznebuha da sam se i sam iznenadio.

– Hoćeš li jednostavno ili onako kako je to stvarno bilo?

– A ti to znaš?

– Naravno da znam. Kao što i ti znaš, pregledao si Škaljića, Klaića, Vujakliju, i ko zna koje svjetske rječnike… ali to ti malo. Znaš da je to italijansko‑turska konstrukcija, stražnji dio lađe i povoljan vjetar, neki to i tumače kao povoljna prilika… Zato bi htio…

A onda je počeo pričati i nije se zaustavio dok se već nije mračilo.

– Dobro da sam izabrao jednostavno objašnjenje. To je kao odjek vječne priče o Kairosu. Samo što je ovo lijena varijanta. Ima li i neka priča?

– Mnoštvo. I uvijek. Njima se događa, a drugi pričaju.

– Zašto ne bi i ti ispričao nešto iz tog zanimljivog svijeta?

– Sjedi Pupa-hava (može se i ovako napisati, polusloženica je u pitanju, pogotovo ako je, kao ovdje, ime lika) u nekoj živoj i živopisnoj sredozemnoj luci, možda baš u toj u kojoj je dobio ime, kad se brod zaustavi ispred njega. “Mogao bih malo na put”, pomisli on, usta nekako, jer nije bio baš od žurbe, i dotetura se do mostića, pređe i nasloni se na ogradu. Nedugo zatim, brod krenu. Povoljan vjetar, ugodna plovidba, a lijepo i gledati ljude koji se sve više smanjuju. Na kraju ih nesta. Samo more u pogledu. I poneki galeb koji traži neki jestivi otpadak. Tako je Pupa-hava bio zamišljen sve dok ne stigoše u neku luku u kojoj je bilo dosta bučno. Kako i ne bi kad se pucalo. Ne zna se ko koga napada. Nije mu bilo ni zanimljivo dok jedan kuršum ne prošiša pokraj njegova uha i žestoko udari u metalni dio iza leđa. Skloni se Pupa-hava sa svog slučajnog vidikovca, ali brod i dalje stoji. Kao da čeka kraj obračuna.

– I šta si mi sad ispričao?

– Kako ne razumiješ. S pupa-havama je sve moguće. Izmisli sam neku priču. Pupa-hava se zbog toga neće ni počešati. Najednom mnogo mrtvih oko njega, naprimjer. Samo stoji neka kutija. I ruka jednog od onih što su pucali na njoj. Začudo, puna kutija dukata. On je lijepo malo zatvori i pod ruku. A luka kao luka. Išao njegov brod ili ne, naići će drugi.

– Šta bi kasnije s Pupa-havom?

– Pupa-hava k'o svaka pupa hava. Uvijek joj povoljno vrijeme. Iako drijema na onom istom mjestu odakle je sve krenulo.

Iako znam i razumijem taj izraz, ipak mi je poprilično nejasan. Možda zato što je kompleksan. Bilo bi tu lijepog posla za pisce karaktera, koji su neka vrsta jedva vidljive iako moćne sekte u književnosti, od Teofrasta do našijeh dana (do Canettija, recimo). I suvišni je čovjek i besmisleni i sve što su mislioci i pisci prepoznali u doba čije odjeke još živimo. I nije mu dosta. Svi su oni tragični na svoj, novi način, a Pupa‑hava i nije nešto tragičan. Zalutao je u naš svijet i čudi se koliko je sve u njemu glupo. Toliko glupo da je i sam naizgled postao glup. Ili se tako prikrio. Okreni-obrni, on ode gdje drugi gube živote i vrati se s ćupom zlata. A ne treba mu. Bar tako misli Gelender. Tako se čini po njegovoj priči. I ko je tu sad glup?!

– Šta misliš, može li i žensko biti pupa hava?

– Zašto ne bi?! Pupa hava je u glavi. Iako ima i zanimljivih fizioloških predispozicija. Može biti i dijete. Samo što to može biti još kompleksnije.

– I pupavac je kompleksan.

– Kakve veze ima pupavac?

– Ptica je.

– Zaista uvjerljiv odgovor.

– Nisi ti ni žensko, niti dijete, a imaš pticu u glavi. Kao i svaki od nas ovdje.

I pokazah široko rukom po “Išaretu”, pokušavajući da se smiješim. Sve dok ne dođoh do sebe i stavih kažiprst na čelo. Tad se i Gelender nasmiješi. A ja pomislih kako moj rođak nikad nije našao kutiju sa zlatom.

PROČITAJTE I...

Trčale su njemu kao mušice, a onda bježale kao od zmije. Možda bi vrijedilo s nekim pouzdanim o tom porazgovarati? Možda?! I pogledao se u prolazu. Svu noć nije spavao. Jutro je bilo čisto kao ogledalo. Namigivalo mu je. Gledao se pažljivo i pitao šta to one vide, što je očito skriveno, jer on ne vidi

Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!