Prvoligaš Čelik

Takav kakav je, Čelik je bio dugo zatvorena knjiga; tavorio u prosjeku bh. fudbala, a kuća je ostajala bez jedne po jedne cigle, blizu urušavanja. Nije li čudno da u klubu nestaje dokumentacija, da gotovo niko više ne može napraviti ozbiljnu analizu o tome koliko zaista ovaj klub duguje. A neko je radio u tom klubu i neko je sklonio dokumentaciju. Nekome je bila dostupna, navijačima sigurno nije.

 

Nogometni klub Čelik, sada je to već skoro izvjesno u narednoj sezoni, bit će bivši premijerligaš. Prvi put od samostalnosti Bosne i Hercegovine Zenica neće imati fudbalere u najvišem rangu takmičenja, a vjerni navijači Čelika morat će progutati pilulu kakvu su već degustirali pristalice Slobode, Borca, a posebno Veleža, koji su još uvijek na prvoligaškoj terapiji.

Ruku na srce, nakon svega, ovo se moralo desiti. Prošla sezona bila je samo odgoda neminovnog s obzirom na to da je u nejaki Čelikov organizam samo nestručno ugrađen bajpas. Sistemskih promjena nije bilo, a Čelik je riznica nelogičnosti već godinama.

I još tokom udara pod nazivima NK Zenica, pa kasnije NK Đerzelez Zenica, pokušaja koji su u startu bili osuđeni na propast, Čelikovi navijači stalno su upozoravali na anomalije u radu kluba s “Bilinog polja”. Bojkotirali, ružili, šetali Zenicom… Samo su tražili da njihov Čelik bude čist. Nisu uspjeli.

A taj Čelik imao je i Michaela Laudrupa, najveće fudbalsko ime koje je bilo član nekog bh. kluba, pa ni to nije pomoglo. Kako bi pomoglo kada taj Laudrup nije odigrao ni jednu minutu? Pomoglo je jedino nekima da uzmu dio tala. Laudrupov “dolazak” u Čelik jedna je od najvećih prevara u fudbalu i na širim prostorima.

Radilo se o klasičnom pranju para, ali niko nije reagirao. Lopovluk je prošao, ljudima se osladilo, Čelik krenuo nizbrdo. A lopovluka nije manjkalo. Mnogi su se htjeli ogrebati o Čelik i mnogima je to uspijevalo.

Budući zenički prvoligaš ostat će poznat po vatrenoj publici, odličnom travnjaku, ali i potvrdi na običnom papiru. “Klubovi su saglasni da se naredne utakmice odigraju po sistemu tri za tri”, ovjereno je tada pečatom Čelika i Jedinstva iz Bihaća, uz napomenu da je domaćin dužan osigurati i lanč-pakete za gostujuću ekspediciju.

I to je prošlo, mada su iz Jedinstva navodno kasnije bili malo ljuti jer Čelik nije pomogao kada je trebalo. Vjerovatno nisu bili razočarani lanč-paketima. Uglavnom, i to krivično djelo nikoga nije zanimalo, a Čelik je nastavio svoj put prema dolje. Ispostavilo se, put u nove laži navijačima, nove prevare unutra kluba i put ka sve većim dugovima.

Takav kakav je, Čelik je bio dugo zatvorena knjiga; tavorio u prosjeku bh. fudbala, a kuća je ostajala bez jedne po jedne cigle, blizu urušavanja. Nije li čudno da u klubu nestaje dokumentacija, da gotovo niko više ne može napraviti ozbiljnu analizu o tome koliko zaista ovaj klub duguje. A neko je radio u tom klubu i neko je sklonio dokumentaciju. Nekome je bila dostupna, navijačima sigurno nije.

Ima i onih koji se opet pojavljuju kao spasioci. Tu je prvi čovjek Zenice Fuad Kasumović, koji opet parama Zeničana sebe predstavlja kao spasioca i izmiruje dugove. I neka izmiruje, Zeničani za to ne žale, ali nije li malo ponižavajuće za iste te ljude koji vole ovaj klub da to radi čovjek koji je, po izvještajima Finansijske policije, u svom mandatu na stolici predsjednika napravio najveće dugove.

Po zdravoj logici, prvo bi ga se, kao i mnoge koji su bili u klubu, trebalo zapitati otkud toliki dugovi. I otkud u jednoj godini minus od 1.3 miliona KM, što je mnogo više od cjelokupnog budžeta pojedinih premijerligaša. Prema izvještaju, Kasumović jeste rekorder, ali daleko od toga da je jedini dao doprinos u srozavanju Čelika. Suština ove priče jeste da niko nikada nije odgovarao za sumnjive poslove u Čeliku, a, kako stvari stoje, niti će.

Čeliku, koji je uvijek s pravom svrstavan u naše velike klubove, slijedi vrijeme teške borbe povratka na mjesto koje mu treba pripadati u bh. fudbalu. Stigli su, prema svim informacijama, dobronamjerni turski investitori i nadati se da lokalni “sportski radnici” neće imati snagu stati im na put.

 

PROČITAJTE I...

Usred agresije na Bosnu i Hercegovinu i dotad nezapamćenih zločina nad Bošnjacima, njihova kulturna i politička elita sazvala je Prvi bošnjački kongres u Sarajevu 1993. godine, na kojem je donesena historijska odluka o službenom povratu nacionalnog naziva Bošnjak. Od tada, ni kod kuće ni u svijetu nema dileme, ili je ne bi trebalo biti, o nazivu, identitetu, kulturnom i civilizacijskom subjektivitetu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!