Prvi put s babom na lokalne izbore

Kontam ja tako, budući da su se ljevičari dogovorili oko jedinstva nakon lokalnih izbora, a da su ovi navodni nacionalisti već ujedinjeni, skontam spasonosnu misao pa mu kažem: “U jedinstvu je snaga!”

 

“A zašto ovi čikci napadaju onu zgradu”, pitao me četverogodišnji sin dok smo za vrijeme februarskih protesta 2014. godine prolazili pored sarajevske Skupštine Kantona. Rekoh mu nešto u smislu da nisu normalni. “A protiv čega se bune”, pitao je dalje. “Protiv vlasti”, rekoh, ali umah je dijete željelo znati što je to vlast.

– To ti je, sine, ona policija, one zgrade gdje je policija.

– A što se čikci svađaju s vlasti?

– Hoće više para.

– Aha! A, babo, jeste li ti i mama meni vlast?

– Jesmo!

– Onda imate para! Kupi mi onda onog dinosaura kakvog ima Keno iz vrtića.

Gorjelo je Predsjedništvo BiH, gorjela je Skupština Kantona, ali sam tada uspio jednim gumenim Pterodaktilom kupiti socijalni mir u svojoj porodici. U više sam navrata uživao u razgovorima sa sinom koji je sada prvačić. Zavolio sam posve, za nas odrasle, iskrivljeni i začudni ugao iz kojeg promatra tekućicu koju nazivamo životom. I tako nedavno krenusmo za ruku u školu, ja pritisnut životnim obavezama, a on preplavljen dječijom naivnošću i iskrenošću. No, odjednom su ga počele zanimati nezgodne stvari. Pa mogu li kršćani u Džennet, i kako to, i ako su muslimani dobri, ko je onda, bolan, loš, pa zašto Bog brine i o onima koji u Njega ne vjeruju, i sve tako redom me pita iskušavajući moju snalažljivost koja, pobogu, u svakom trenutku mora biti odmjerena i u skladu s Ustavom države BiH i podjednakim pravima konstitutivnih naroda, ne uključujući za sada Sejdića i Fincija. “Almir je rekao da mi nismo Bošnjaci nego smo Bosanci, a ti si rekao da smo Bošnjaci”, upita me dok smo silazili niz Koševsko Brdo. Šta mu odgovoriti? I jedno je i drugo tačno, a opet ne posve, barem što se slijeda prioriteta tiče. Pa se dobrano zapetljah. No, tada se dogodilo nešto što me posve izbacilo iz cipela.

Odnekud je mališa iskopao sjećanje na razgovor koji je prije par godina čuo prisluškujući rahmetli djeda Kasima u Zagrebu, a koji se sastojao od toga da su djeda za vrijeme rata u Hrvatskoj komšije uredno slali da se vrati tamo natrag u svoju Bosnu, jer, bogati, šta će jedan “balija” u “Lijepoj našoj”. I pita me sad mali genijalac: “A šta kad dođemo u Hrvatsku, smijem li reć’ da sam Bošnjak, hoće li me neko tjerat’ u Bosnu?” Krenuh s odgovorima sad u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i pravima nacionalnih manjina, ali shvatih da je to uzalud. Nikada nisam vjerovao u tzv. sjećanje upisano u genotip, nešto što neki narod nosi u sebi arhetipski zabilježeno kao svojinu svojih predaka, da je nekome zapisan genocid, a drugome ispijanje piva u pabu. Zamijetih u svom sinu začetak onoga čega sam se užasavao za vrijeme svog života u Hrvatskoj – mimikrije. I pomislih da nije ni genotip bezvezna stvar i da je očito u svakom od nas homo bosniakusa sakriven jedan kameleon, jedan suncokret, jedan plašljivi vrabac. Čeka umilno neke Draže i Slobe, Štele i Tute, Radovane i Mladiće da nam nožem objasne ko smo i šta smo: “Skidaj gaće, pa ću ti reći hoćeš li preživjeti.” A mi i dalje nešto kalkuliramo, pa smo malo Jugoslaveni, pa Bosanci, pa malo Bošnjaci, Evropljani nadasve, pa bi onda bili samo sekularni nenacionalni građani.

No, budući da moj sin sve promatra kroz crno-bijeli svijet sveprisutnih crtića i Marvelovih heroja, u njegovom razumijevanju ako je jedan lik loš (antijunak), onda drugi mora biti dobar (junak) i vazda pobjeđuje. Hodali smo dalje prema školi, a priču o Bosancima i Bošnjacima zamijenila su pitanja o tome ko su ovi čikci na predizbornim plakatima. “Ko je onaj zeleni, je l’ on dobar”, pita me nakon što je ugledao kandidata SDA Nedžada Ajnadžića. “A ko je onaj crveni, je l’ on loš”, pažnju prebaci na plakat kandidata SDP-a Igora Kamočajia. “A ko je ona naranča, onaj gusar, šta je on”, pita me zbunjeno dijete za kandidata DF-a Samera Rešidata. “A ko je onaj ćelavi plavi”, pita za Reufa Bajrovića kojega “život ne čeka”.

I tada po prvi put u meni probudi želju da iskoristim dječije povjerenje te crvenim narančama s plavim ćelama vratim za sve ono što su u predizbornim kampanjama buncali o Bošnjacima kojima su, ako su se nacionalno izjašnjavali i svoju politiku definirali bošnjačkom, u ime svojeg ujedinjenja pripisali nacionalizam. Sinu da kažem: “Zeleni su uvijek dobri, a ostali su loši!” I gotovo je, moj će sin vjerovatno uvijek glasati za zelene jer su dobri, jer je tako rekao babo, a on zna. Ali kako ću mu to objasniti kada su po Hollywoodu svi superheroji crveni – poput Supermana, Spiderama i Ironmana, izuzev šejtana. U meni se ipak probudio demokrata, zasvirala je himna BiH, iz magle su se ponosno uzdigli vrhovi Maglića i Bjelašnice, Trebevića i Jahorine, zavihorile se zastave od Kulina bana do naših dana, i odustah u ime višeg državnog interesa. A kako i neću! Ali mali i dalje gleda zapitanih očiju, njega zanima ko je dobar, a ko je loš. Kontam ja tako, budući da su se ljevičari dogovorili oko jedinstva nakon lokalnih izbora, a da su ovi navodni nacionalisti već ujedinjeni, skontam spasonosnu misao pa mu kažem: “U jedinstvu je snaga!”

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Tahira 30.09.2016.

    Aferim kao inace 😀

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!