Prvi maj, birvaktile

Protesti, okupljanja, sindikalna borba, marširanja... Za razliku od zapadnih zemalja, gdje su radnici marširanjem i okupljanjima upozoravali na svoja prava, u proteklih 70 godina to nikada nije bila slika prvomajskog praznika u nekadašnjoj Jugoslaviji. Parade vojske i radnika, slobodni dani na izletištima i na moru bile su aktivnosti radničke klase sve do danas. U Historijskom arhivu pregledali smo prvomajska izdanja sarajevskog Oslobođenja i donosimo dijelove najvažnijih tekstova objavljenih tih godina

Te su 1955. godine Oslobođenje bile iznimno zanimljive novine. Dominirali su, naravno, članci o socijalizmu, sjećanjima na oslobodilačku borbu, priče o otvaranju tvornica, no, drugi dio novina bio je ispunjen krasno napisanim reportažama, pričama, esejima… Užarene boje bile su nad Zenicom, u sarajevskom kinu “Dubrovnik” održana je premijera filma Ankina vremena, Stanlio i Olio uveseljavali su narod u kinu “Partizan”… Praznično izdanje bilo je posvećeno paradi u Sarajevu kojoj su prisustvovali i belgijski metalci. “Jedanaesti su put građani Bosne i Hercegovine praznik rada dočekali u slobodi”, piše praznično Oslobođenje u tekstu Slavlje na ulicama Sarajeva.

“Građani glavnog grada naše Republike izišli su na ulice još rano ujutro da bi zauzeli što bolja mjesta kako bi i ovog Prvog maja vidjeli smotru snage i napretka naše Armije. Kud god bi pogledao čovjek, ne bi mogao pronaći slobodno mjesto već gotovo cijeli sat prije početka prvomajske parade.” Tog je dana u Sarajevu otvorena Pionirska dolina, a prvomajski je program izgledao ovako: Budnica, pa Prvomajska povorka, onda na Koševu utakmica između Garnizona i Sarajevskog univerziteta, pa zatim nastup duhačkog orkestra milicije, pa nastup folklornih grupa i nakon njih pjevača pred kafanom “Triglav” i kod Velikog parka. Bio je to dan još jedne velike pobjede socijalizma jer je u Prijedoru u rad puštena fabrika celuloze.

“Ova godina u privrednom razvitku Bosne i Hercegovine nije značajna samo po tome što bilježi veliki porast industrijske proizvodnje”, piše Oslobođenje. “Jablanica ove godine već daje električnu energiju industrijskim postrojenjima ne samo u našoj Republici nego i u Srbiji i Hrvatskoj. Do kraja godine zabrujaće još dva agregata ovog kolosa na Neretvi. Izgradnja srca crne metalurgije, Željezare Zenica, ulazi ove godine u završnu fazu. Poteći će nove desetine hiljada tona koksa iz dvije nove baterije, a pretopljena željezna ruda iz Vareša razliće se iz druge visoke peći. U Ilijašu je izrasla još jedna moderna željezara čije će visoke peći topiti rudu električnim putem. Ne manje značajne rezultate u našoj Republici imaćemo puštanjem u pogon tvornice sulfatne celuloze i natron papira u Maglaju. Osim toga, prijedorska tvornica celuloze počeće ove godine da isporučuje sulfatnu celulozu iz svojih novih pogona.” Mlada metalska industrija ojačana je otvaranjem Tvornice potkovica u Bileći, a do kraja godine, kako je najavljeno, bit će otvoren jedan dio Tvornice alata u Trebinju.

1960: Tito na balkonu

Tito nadzire s balkona u Beogradu, pokazuje fotografija. Fotografija ispod, slično mjesto, isti pogledi, ali je balkon u Sarajevu i na njemu je rukovodstvo Republike. Gost Sarajeva bio je arapski predsjednik Šukri al‑Kuali, koji je s njima posmatrao prvomajsku paradu. “Kiša nije omela proslavu. Sarajevo, čini se, nikad nije bilo veselije kao ovog prvomajskog dana. Stotina hiljada ljudi na ulici, u špaliru, klicalo je prazniku rada. Parada je svojim rječnikom pokazala rezultate ovog našeg vremena, velikog doba slobode radnog čovjeka. Tačno u 9 sati komandant parade raportirao je predsjedniku Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine Đuri Pucaru Starom, a onda je u stroju po osam nastupilo čelo parade – tri stotine radnika u plavim odijelima sa zastavama u rukama. Parada je trajala sat i po.”

Nakon parade, radni ljudi i građani imali su nekoliko mogućnosti. Mogli su, tako, u kinu “Romanija” otići na premijeru “američkog sinemaskop filma u koloru” Sunce se opet rađa s Avom Gardner i Erolom Flinom. U “Partizanu” i “Sutjesci” igrao je italijanski Bijeli đavo. Željezničari koji su praznik proveli radno mogli su ručati u novim restoranima. Željezničko transportno preduzeće otvorilo je osam restorana društvene ishrane u kojima je dopunski obrok dobijalo sedam hiljada radnika i službenika. Novine su tih prazničnih dana bile ispunjene tekstovima o značaju praznika rada, svakako, i o naporima tvorničkih radnika.

Lukavačka koksara tada se zvala “Boris Kidrič”. Radnici su tog prvog maja bili puni tjeskobe jer su im mašine već dale posljednju riječ. “Proizvodnja je povećana za 16 posto, produktivnost za 22 posto, a smanjen je broj izostanaka sa posla. Stepen iskorištenosti kapaciteta je bio 105 posto. Kako dalje, pitaju radnici koksare ‘Boris Kidrič’ koji su 1959. otpremili 400 hiljada tona koksa”, stoji u jednom od članaka. S druge strane, “u isto vrijeme u zeničkoj Željezari je razvijen pokret pronalazača i racionalizatora. Za posljednjih 14 godina ukupno je priznato 14 različitih racionalizacija čiju vrijednost je teško procijeniti. U svakom slučaju, one su donijele milionske uštede i omogućile veću proizvodnju u vrijednosti od nekoliko milijardi dinara.”

Oslobođenje je prenijelo intervju koji je Tito dao radničkom listu zvanom – Rad. Pod naslovom Radnik postaje svjesni proizvođač kome u našoj zajednici pripada jedna od najvažnijih uloga Josip Broz, između ostalog, kaže i ovo: “Deset je godina otkako su obrazovani radnički savjeti koji su postali osnova novog sistema upravljanja privredom i nove organizacije našeg društva. U trenutku kada smo počeli organizovati radničke savjete, a bilo je to u jednoj teškoj, složenoj situaciji, dobili smo nova krila, a velikim tekovinama Oslobodilačkog rata dat je još veći smisao i sadržaj”, kazao je Broz, dok se u članku objavljenom tik uz Titov intervju potcrtava: “Jugoslavija više nije poznata samo kao domovina neustrašivih partizana i smjelih revolucionara. Našu zemlju cijene svuda zbog dosljedne borbe za mir, za očuvanje svoje nezavisnosti, za ravnopravne odnose među državama. Ali je ona danas isto tako poznata i kao zemlja radničkih savjeta, komuna i društvenog samoupravljanja. Kao zemlja silovitog i skladnog industrijskog razvitka i naglog uspona poljoprivrede. Ona je poznata kao zemlja novog privrednog i političkog sistema koji više nije samo ‘originalna zamisao’ ili ‘jugoslovenski eksperiment’, već stabilan, efikasan, u živoj praksi isproban organizam koji omogućava i potstiče stvaralaštvo i inicijativu najširih slojeva ljudi.”

Slovenci su bili čudo i te 1960. godine. Oslobođenje je na dvije strane u prazničnom izdanju pisalo o radišnim, preduzimljivim ljudima koji ne ispijaju kahve i ne provode vrijeme u besposlici. “Drugačije se živi i drugačije se radi. U preduzećima, uredima i organizacijama nigdje nijedne džezve kafe. A pije se i u Sloveniji kafa, i to mnogo, kod kuće kad se za to ima vremena. Vrijeme, vrijeme, na svakom koraku riječ o vrijednosti vremena. Nije to samo sada poslije uvođenja novog sistema nagrađivanja. Poštivanje rada, vremena i discipline ima dublji korijen”, stoji u reportaži iz Ljubljane. “Teško je povjerovati, ali je istina da u Ljubljani ljudi stoje u redu po pola sata i više da bi se otarasili novca. Predati ga na štednu knjižicu. Kažu da su ovdje u prodavnicama motora i malih automobila jedini preostali redovi”, kaže se u tekstu lista koji u svom revijalnom dijelu donosi i priču o tome kako je nastala čuvena Bilećanka, pjesma “sa kamena, odnjihana u srcu zatočenih komunista”.

1970: Topla majska plima

Vrhovni komandant izdao je naredbu: Izvršite počasnu paljbu 30. ovog mjeseca u glavnom gradu SFRJ, Beogradu, iz 24 artiljerijska oruđa s 15 plotuna, a u glavnim gradovima socijalističkih republika iz 12 artiljerijskih oruđa s 10 plotuna. “Ta topla, uzbuđujuća majska plima, uvijek je bila isto što i svečanost, isto što i radost. Bila je i ponos za sve što dvadeset i pet godina traje pod ovim našim nebom, pod ovim našim suncem. Ponos za sviju nas, svečanost svih naših pobjeda u ratu, radost što smo saučesnici velikog istorijskog koji se tako jednostavno a tako sveobuhvatno naziva socijalizam. Uz svaki ovaj praznik nadahnjuje nas saznanje o putu koji smo prešli, o upornosti s kojom smo ga prelazili, o poduhvatima koji stoje pred nama. U ime najsvjetlijeg čovjekovog ideala – slobode.”

Topla majska plima grijala je tek iz uredničkog uvodnika. Vrijeme je bilo neuobičajeno hladno, kišovito, s puno snijega. Otkazivani su izleti, putovanja, sastanci… Bilo je, pak, mnogo i onih koje loše vrijeme nije moglo zaustaviti. “Veliki broj Jugoslovena otputovao je u susjedne zemlje, a najviše na planine i na Jadran. Zagreb je bio ‘manji’ za preko 90 hiljada stanovnika, a Sarajevo za oko 50 hiljada. Najviše su se veselili Krajišnici, koji su nakratko zaboravili na razoran zemljotres koji ih je pogodio godinu dana ranije”, piše Oslobođenje.

Praznik je, dakako, obilježen pričom o dostignućima u radu ili puštanjem u pogon novih kapaciteta, dodjelom nagrada najzaslužnijim trudbenicima. Tako je tog prvomajskog praznika samostalno počeo raditi kombinat “Soda So”. Nešto dalje od Tuzle, u Gradačcu, desilo se čudo. Tačnije, u selu Zelinja desio se svjetski fenomen. Hatidža Selimović rodila je za 29 dana dvoje djece. Hatidža je prvo rodila kćerkicu i dala joj ime Behara. To joj je bila šesta kćerka. Otišla je Hatidža saditi luk. Osjetila bolove i pošla kući. No, nije odmakla daleko, porodila se na šumskom putu. Nakon što je rodila Beharu, Hatidža je govorila kako u stomaku ima još jedno dijete, ali joj niko nije vjerovao. Ponovo se porodila nakon što je otišla posaditi kukuruz. Bila je to velika radost u kući siromašnog zemljoradnika Muje Selimovića, koji je konačno dobio sina i dao mu ime Muhamed.

Centralna svečanost u tuzlanskom kraju održana je u Gračanici, a prisustvovao joj je, među ostalima, general Miloš Zekić. Otvorena je nova osnovna škola, a struju je dobilo 500 domaćinstava. U Sarajevu su zakazali pekari. Peciva nije bilo ni za lijeka. Nestalo je i mlijeka i hljeba iako je “Velepekara” proizvela 15 tona hljeba. Tih majskih dana tuzlanska se “Sloboda” pripremala za dolazak Veleža i tražila način na koji će zaustaviti Duška Bajevića. Igrač Sarajeva Fahrudin Prljača izabrao je za čitaoce Oslobođenja pripovijetku Pretpostavka Michaela Breta. Na sarajevskoj je autopijaci Fićo koštao od osam do 15 hiljada dinara, a te je nedjelje najskuplji automobil bio tri godine star Opel sa 61 hiljadom kilometara na satu. Koštao je 22 hiljade dinara.

Sarajevske vlasti obznanile su kako planiraju da do 1975. godine izgrade 7.500 novih stanova, za što će im trebati osam milijardi dinara. Najavljena je generalna rekonstrukcija puteva od Sarajeva ka Tuzli i Mostaru, te dionice Banja Luka – Okučani. “Putevi u BiH nalaze se u nezavidnom stanju. Prije svega, građeni su za manji i lakši saobraćaj od onoga koji danas imamo, a ograničena su i sredstva za njihovo održavanje”, stoji u članku. Dragutin Braco Kosovac, predsjednik Izvršnog vijeća, pohvalio je napredak Bosanske Gradiške tokom posjete ovom gradu. Crnogorci su najavili početak gradnje Njegoševog mauzoleja, što je izazvalo veliku pažnju u bh. medijima. Oslobođenje je u prazničnom broju objavilo priču Meše Selimovića Uoči petka.

Firma “EI” iz Niša objavila je početak nagradne igre. Poklanjali su 19 Fiata 1300, zatim 18 Zastava 750, 108 televizora i isto toliko gramofona. Vrijednost nagradne igre bila je milijardu i 426 miliona novih dinara. Izdavačka kuća “Stvarnost” iz Zagreba objavila je Muslimanske junačke pjesme. Knjiga se mogla kupiti za 70 dinara. Američki predsjednik Nixon naredio je invaziju na Kambodžu, dok je Edvard Kardelj bio na letu ka Latinskoj Americi. Tito je prisustvovao ceremoniji otvaranja riječkog aerodroma. Dobro, nije baš u Rijeci, nego na otoku Krku, ali je aerodrom nazvan “Rijeka”. I najavio da mu u posjetu dolazi Kenneth Kaunda. Bileću je noć ranije pogodio snažan zemljotres.

 1980: Posljednji Titov praznik

Znali su urednici i novinari Oslobođenja te 1980. godine da Tito neće još dugo, ili su možda čak znali da je već i mrtav. Radničkog zanosa na njihovim stranicama odavno je nestalo, dominirali su tekstovi o “stezanju kaiša”. Sve je upućivalo na to da će, brzo nakon prazničnog trobroja, Oslobođenje izaći s crnim zaglavljem i velikim naslovom Umro je naš drug Tito.

Tri dana ranije, “glava” lista još je bila crvena, a Titova slika “u boji”. Odmah ispod nje, saopćenje o zdravstvenom stanju predsjednika Republike. Ono je, potpisuje konzilij ljubljanskih ljekara, “bez značajnijih promjena u odnosu na jučerašnji dan”. Uvodnik prazničnog broja potpisao je Ljubiša Jakšić. “Ti davni, prvomajski buntari, vjesnici beskompromisnih borbi za radnička prava, vjerovatno nisu ni pretpostavljali da će tačno na sredini ovog vijeka, u jednoj nevelikoj zemlji stare Evrope nići temelji istinske radničke slobode, temelji slobode rada na kojima će se decenijama podizati i podići prva socijalistička samoupravna zajednica u svijetu, zajednica radnika samoupravljača, zajednica slobodnih i oslobođenih ljudi.”

Zlatko Dizdarević objavio je veliki prvomajski intervju s Franjom Ševom, VKV tokarom koji se nakon rada u Njemačkoj vratio u rodni Ljubuški. Objavljen je i veliki tekst o skupoći i nestašici povrća na bh. pijacama, ali i potrošačkoj korpi koja uzima 40 posto prihoda svakog domaćinstva. Na beogradskom sajmu predstavljen je Jugo 45, “štedljivko” kojeg je Jugoslavija pripremala za izvoz. Dvadeset i pet godina nakon najave o otvaranju, Oslobođenje je bilo u Tvornici potkovica u Bileći, čiji su radnici počeli proizvoditi dijelove za –nuklearne elektrane. Delegacija radnika Ljubljane za Prvi maj posjetila je Tita u tamošnjem kliničkom centru i donijela mu darove jugoslavenskih trudbenika.

I bio je to posljednji Titov susret s radnicima. Izdanje nakon praznika otvoreno je slikom u crnom okviru. “Danas 4. maja, u ranim popodnevnim časovima, došlo je do daljeg teškog pogoršanja zdravstvenog stanja predsjednika Republike JOSIPA BROZA TITA. I pored preduzimanja svih neophodnih medicinskih mjera, postepeno su se gasile sve vitalne funkcije, pa je predsjednik preminuo u 15.05 časova.”

 

 

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!