Prvi bh. horor: “Jezero” će se uvući ljudima pod kožu

Vjerovatno ste u pravu kada kažete da filmski autori posežu za ovim žanrom zbog stvarnosti koja povremeno zaista izgleda stravično. Pogledajte samo dnevne vijesti na portalima i sve će vam biti jasno. Ne samo zbog krvi i leševa nego zbog konstantne jeze i neizvjesnosti koja prevladava u svijetu. Horor dođe kao neki odgovor tome”

 

Bosanskohercegovačka kinematografija dobila je svoj prvi horor-film – vijest je koja je trenutno najaktuelnija i najzanimljivija na bh. filmskoj sceni. Riječ je o drugom igranom ostvarenju režisera Timura Makarevića, filmu Jezero, u kojem su naslovne uloge ostvarili Maja Zećo i Boris Ler, dok su u koprodukciji učestvovali kuće “SCCA/pro.ba” iz Bosne i Hercegovine, “BARKA Media” iz Austrije i “Business Club Royale” iz Švedske. Tim povodom razgovarali smo s Timurom Makarevićem, koji sa Šejlom Kamerić potpisuje režiju jednog od najuspješnijih kratkih igranih filmova u Bosni i Hercegovinu Šta ja znam, a koji je u karijeri montirao veliki broj zapaženih bh. ostvarenja (Čuvari noći, Epizoda u životu berača željeza), a koji je sada u ekskluzivnom intervjuu za časopis Stav predstavio Jezero, dotakavši se trenutne aktuelnosti žanra horora u svijetu, ali i stanja u bh. kinematografiji, života u Bosni i Hercegovini…

STAV: Kao i svaki režiser u Bosni i Hercegovini i zemljama iz okruženja, poprilično ste dugo čekali na svoj prvi dugometražni igrani film, a onda ste u samo dvije godine predstavili Ništa, samo vjetar (2017) i snimili Jezero. Kako ste uspjeli u tome?

MAKAREVIĆ: Proces nastanka filma Ništa, samo vjetar, od pisanja scenarija do premijere, trajao je izuzetno dugo, nekih osam godina. Međutim, to je sasvim normalan period koji režisere u regiji čeka kada krenu u proces snimanja igranog filma i to je ono što je, zapravo, porazno – da je taj period od osam godina postao normalan i nužan. Ipak, postoje izuzeci koji se dese. To je slučaj s Jezerom. Činjenica da je prošlo kraće od godinu od nastanka scenarija do završetka snimanja djeluje kao velika pobjeda za sve nas koji smo učestvovali u produkciji ovog filma. Za razliku od filma Ništa, samo vjetar, ideja za Jezero nastala je krajnje spontano, tokom jednog od mojih mnogobrojnih ljetovanja u Jajcu, u kampu Plivsko jezero, čija je okolina sama po sebi misteriozna i idealna za horor. Kako su sa mnom na ljetovanju bili producent i direktor fotografije Vedran Rupić, producentica Amra Bakšić-Čamo, producent Igor Bararon, izvršna producentica Ida Makarević, scenografkinja i kostimografkinja Emina Kujundžić, kao i dio glumačke ekipe, na koncu je pao ozbiljan dogovor.

STAV: Film Jezero žanrovski je predstavljan kao horor. O čemu je Jezero i kada bi se mogla očekivati njegova premijera?

MAKAREVIĆ: Kako i sam volim gledati filmove i serije koji pripadaju žanru horora, misterije, trilera, nekako sam morao pokušati i snimiti nešto u toj formi. Jezero je priča o Ameli i Senadu (Maja Zećo i Boris Ler) koji bježe iz grada kako bi se hitno i u tajnosti vjenčali kod Bihaća, gdje on ima prijatelja koji mu to može srediti. Amela je sasvim slučajno čula telefonski razgovor svoga oca Šukrije u kojem on kaže da je planira udati za sina svog poslovnog partnera već u sljedeću subotu, a da joj o tome ništa unaprijed ne kaže. Amela i Senad zakazuju svoje vjenčanje u ovu subotu. Sutra. Pored Maje i Borisa, u filmu igraju još i Ena Avdović, Nadine Mičić, Jelena Graovac, Leon Lučev, Emir Fejzić, Jasenko Pašić. Što se tiče premijere, nadam da će film biti gotov do kraja godine.

STAV: Je li riječ o “čistom” hororu ili o ostvarenju s elementima horora? Šta, zapravo, gledaoci mogu očekivati?

MAKAREVIĆ: Da, riječ je o drami s elementima horora. Nije mi bila želja da se gledaoci uplaše gledajući ovaj film, već da im se on zavuče pod kožu i da osjećaju strah i nakon što napuste kino. Koliko smo u tome uspjeli, vidjet ćemo.

STAV: Trenutno je u svjetskoj kinematografiji iznimno aktuelan spoj artističkog filma i horora pa za ovom kombinacijom posežu i režiserski velikani poput Triera, Refna, a nedavno je i u Hrvatskoj Dalibor Matanić predstavio ostvarenje Egzorcizam. Šta mislite, zašto? Da li umjetnički film, zapravo, poseže za žanrom horora kako bi sustigao stravičnu stvarnost?

MAKAREVIĆ: Vjerovatno ste u pravu kada kažete da filmski autori posežu za ovim žanrom zbog stvarnosti koja povremeno zaista izgleda stravično. Pogledajte samo dnevne vijesti na portalima i sve će vam biti jasno. Ne samo zbog krvi i leševa nego zbog konstantne jeze i neizvjesnosti koja prevladava u svijetu. Horor dođe kao neki odgovor tome, a posebno mi je drago da se filmski autori vraćaju ovom žanru i veoma sam se obradovao kada sam čuo da Dalibor Matanić pravi horor, naročito zato što je ta vijest došla do mene u vrijeme dok sam pisao Jezero.

STAV: Nakon prvog animiranog filma Ptice kao mi, bh. kinematografija sada je dobila i prvi horor. Šta, zapravo, ovo zaista znači za bh. film, jer dok je, s jedne strane, primjetan kreativni napredak, s druge se kinematografija sistemski raspada?

MAKAREVIĆ: To svakako nešto znači, ali ja mislim da bi film kod nas, pored ovakvog sistema kakav je sad, trebao nekako postati i biznis. Da se prave filmovi, da se privuče publika i da se vraća uloženi novac. Kako? Ne znam, ali bojim se da će, ako ne bude tako, doći još teži dani za našu kinematografiju, jer teško da će se sistemski nešto uskoro promijeniti.

STAV: Vaš prethodni film Ništa, samo vjetar premijerno je prikazan u Londonu na Raindance Film Festivalu, a riječ je o ostvarenju koje s emocionalne i duhovne strane analizira fenomen odlaska iz rodnog kraja i značenje promjene koja dolazi s povratkom. Da li je moguće duhovno zauvijek napustiti rodno mjesto?

MAKAREVIĆ: Mislim da je jedino samog sebe nemoguće napustiti duhovno. Drugim riječima, ako se čovjek osjeća komotno u vlastitoj koži, mnoga mjesta mu mogu biti kao ono rodno.

STAV: Šta za Vas predstavlja ostanak u Bosni i Hercegovini s obzirom da ste studirali u inostranstvu te da ste možda imali priliku nastaviti život negdje drugdje?

MAKAREVIĆ: Kao i svugdje u svijetu, i život u Bosni i Hercegovini ima svoje prednosti i nedostatke. Ono što je meni zaista bitno jeste da se nekako uspijevam baviti onim što volim, kao i da mogu sarađivati s iznimno kvalitetnim ljudima iz struke, uz čiju sam pomoć i snimio film Jezero.

STAV: Šta je to što biste, ponukani svojim iskustvom, posavjetovali mladim filmskim umjetnicima koji se planiraju upustiti u svoje profesionalne karijere?

MAKAREVIĆ: Mislim da je sada odlično vrijeme za one koji se tek počinju baviti filmskim stvaralaštvom. Kamere su postale veoma jeftine, a čak su i one na današnjim mobitelima sasvim dobre. Većina kućnih kompjutera može se danas koristiti za montažu filma, a svi procesi rada na filmu mogu se naučiti na internetu u poprilično kratkom periodu… Sve je manje opravdanja da se ne napravi nešto. Potrebna je samo dobra ideja i ono najbitnije – volja.

PROČITAJTE I...

U sarajevskoj Vijećnici održava se od 28. septembra do 18. oktobra izložba Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU). U Novom Pazaru izložba SULU-a postala je tradicionalna i održava se punih trinaest godina, dok u Sarajevu gostuje već drugu godinu. Dvadeset sedam autora izlaže po jedan autorski rad u različitim likovnim tehnikama, a urbano socijalna tematika koju predstavljaju vezana je za prostor Sandžaka. Ervin Ćatović, predsjednik SULU-a, za Stav govori o ovoj izložbi, o svom životu i karijeri, vlastitom umjetničkom izričaju i brojnim drugim pitanjima

Ma kako bio sjajan basist, gitarist, klavirist, bubnjar, pjevač, studijski radnik, neprijeporno jedan od najboljih koncertnih radnika, Paula McCartneya prepoznajemo prije i iznad svega po divnim melodijama, pjesmama koje prihvatate na prvu loptu i koje trajno ostaju u sjećanju, a to, ma kako izgledalo jednostavno, nikako nije stvar koju može svatko napraviti. A samo najbolji od najboljih, a to je sigurno Macca, ponove tu magiju više stotina puta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!