Prva školovana slikarica i prva grafičarka u Bosni i Hercegovini

Iako je sve bilo protiv nje, prva školovana bh. slikarica, pionirka ženske emancipacije i pripadnica generacije prvih značajnijih slikara kod nas, hrabro je koračala putem kojim je pošla. Vratila se u Bosnu neposredno pred izbijanje Prvog svjetskog rata i odmah krenula u akciju

Ima ljudskih sudbina u kojima se jedna epoha sažima, sabire kao svjetlosne zrake u optičkoj prizmi. Sudbina prve školovane bosanskohercegovačke slikarice Adele Behr-Vukić primjer je takvih sudbina. Reklo bi se da su se u njezinoj sudbini sabrali svi negativni utjecaji koji su prijetili ženi u epohi u kojoj je ona živjela: patrijarhalna porodica koja odlučuje o tome šta će dijete učiti i šta će u životu postati, zanemarenost žene i na kraju ratovi koji su uvijek funkcionirali kao cenzure u njenom razvoju.

Na Akademiju nije primljena jer su muškarci imali prednost

Rođena je u Tuzli 1881. godine. Otac Franjo Behr bio je državni činovnik koji je oko 1880. godine u Bosnu došao iz Sudeta, oženio se Livanjkom Agnezom Vujanović. Nakon čestih seljakanja po Bosni, porodica se skrasila u Sarajevu. U to vrijeme većina stanovništva u Bosni i Hercegovini bila je nepismena i izrazito konzervativna, tako da su se ženska djeca rijetko školovala. A i onda kad su ih slali u školu, bilo je to uglavnom školovanje za učiteljice. Upravo tako su razmišljali i roditelji, zapravo otac Adele Behr. Po njegovoj želji završila je Višu djevojačku školu kod Sestara milosrdnica i upisala se u Učiteljsku školu u Sarajevu. Bilo je to sigurno i ugledno zanimanje i san mnogih djevojčica pa ni Adela nije imala ništa protiv. Međutim, nakon što je nastavnica crtanja prepoznala njezin izuzetan slikarski dar i počela joj pomagati da ga razvije, njeni snovi o budućnosti vezali su se za slikarstvo. Nije razmišljala o preprekama koje su stajale na tom putu, željela je postati slikarica i bila je spremna sve u životu podrediti svome velikom snu.

Nakon završenog prvog razreda Učiteljske škole, roditelji su popustili i nesuđena učiteljica se u jesen 1908. godine našla u Beču sa ciljem da se upiše na akademiju. Bez materijalnih sredstava, zajedno s jednom malom grupom Bosanaca koji su jednako kao i ona bili više gladni nego siti, primljena je u privatnu Pripremnu školu Roberta Scheffera. Nekoliko instrukcija omogućavali su joj da ostane u Beču, da kupi slikarski pribor i poslije dvije godine konkurira za akademiju. Nije primljena jer su muškarci imali prednost, tako da se upisala u Umjetničku školu za žene i djevojke (1910–1914). Ohrabrena uspjehom na prijemnom ispitu, dolazi u Bosnu da, poput svojih muških kolega, traži stipendiju i ponovo se suočava sa zanemarenošću žene u epohi kojoj pripada. Stipendiju nije dobila, a kako je godinama kasnije zapisala u svojim sjećanjima, u Zemaljskoj vladi objasnili su joj još da „muškarci treba da uče visoke škole i imaju zvanje, a žena će se ionako udati i pasti na teret čovjeku i takva stipendija bila bi bačen novac“.

Neimaština i nerazumijevanje okoline nisu je obeshrabrili. Vratila se u Beč i redovno pohađala predavanja. Naporan rad („može po 8 i više dana intenzivno raditi na kojoj radnji po 6 i više sati na dan“) privukao je pažnju nastavnika i uskoro je profesorski kolegij odlučio da Adeli Behr odobri besplatno školovanje oslobađajući je svih taksi. Zbog toga je i uspjela završiti školovanje.

U to je vrijeme puno radila, štampa bilježi školske izložbe na kojima se spominje i njeno ime. Međutim, već joj se tada prigovara za nesigurnost i manjak samopouzdanja: „Inteligentna je i silna, duboka osjećaja, tako da ta dubljina graniči sa historičnošću. U svom umjetničkom radu je marljiva, ali nije stalna, ravna se prema inspiraciji i raspoloženju. (…) Nema pouzdanja u se, boluje od neke bolesne čednosti. (…) Jak je talent i marljiva je, ali baš ta nesamostalnost i nepouzdanje može joj biti smrt na umjetničkom putu. Razlog tomu je taj, jer je karakteristika njezina bića neka slabonjavost, neka boležljivost fizička i psihička, i kad se u tom smjeru potpuno ojača, moći će mirno koračati putem kojim je pošla.“

Bosna joj je bila i neprekidna umjetnička inspiracija

Iako je sve bilo protiv nje, prva školovana bh. slikarica, pionirka ženske emancipacije i pripadnica generacije prvih značajnijih slikara kod nas, hrabro je koračala putem kojim je pošla. Vratila se u Bosnu neposredno pred izbijanje Prvog svjetskog rata i odmah krenula u akciju. Krajem maja 1914. godine u Sarajevskom listu objavila je oglas o početku slikarskog kursa: „Slikarica A. Behr, koja je svršila nauke na prvoj umjetničkoj školi u Beču, započinje slikarski kurs polovicom juna. Podučavaće u slikanju po prirodi, pejsažu i drvorezu. Dalje upute upraviti od 1. juna na Sarajevo, Bakarević Turbe 2.“ Sarajevo toga vremena nije bilo ni nalik na Beč gdje se praktično izdržavala podukama. Ideja o slikarskom kursu propala je jer nije bilo dovoljno prijavljenih, a uskoro je izbio Prvi svjetski rat i svijet je brinuo sasvim druge brige koje nisu imale nikakve veze sa slikarstvom i podukom u slikanju.

Iz Bosne nikad više nije otišla, a Bosna joj je bila i neprekidna umjetnička inspiracija. Bila je prva slikarka čiji se kompletan slikarski opus vezuje za Bosnu. Prvi sačuvani radovi datiraju iz 1910. godine, kad je imala 22 godine. „Teme njenih radova uglavnom su portreti, mrtve prirode ili pejsaži, pokatkad sumorni, neveseli, u literaturi okarakterisani kao intimne ispovijesti, svijet žena sa periferije, njihovi domovi, golišava djeca, tihi večernji razgovori na pragu ispred kuće.“ (Sarita Vujković) Slikarskom četkicom prikazivala je ljepote Bosne i Hercegovine, među kojima se ističu akvareli s motivima Drvara, Zenice, Jajca. Na svim tim akvarelima vidljiva je autoričina zaljubljenost u Bosnu. Istovremeno njezin opus daje i jasan pogled na tadašnju siromašnu i umjetnički nerazvijenu sredinu. Mnogi su kritičari naglašavali da njena umjetnost „predstavlja divljenje prema predjelima i žiteljima sopstvene zemlje“. Bosna je za nju bila inspiracija i izazov, zapravo je prevela u slike i grafike ono što je Hamdija Kreševljaković zapisao: „Rijetke su zemlje u Evropi gdje slikar nalazi za sebe toliko građe kao u Bosni i Hercegovini. I baš je u ovome razlog da su ovamo dolazili brojni slikari na kraće ili duže vrijeme. Početkom ovoga stoljeća (20. st.) dadoše se i neki domaći sinovi na ovu granu umjetnosti (Jurkić, Mijić, Tiješić, Popović, Švrakić, Mazalić, Ber, Bocarić i drugi). (…) Veći broj slikara zadržavao se ovdje dok je izlazila Nada. Godine 1896. proputovala je s Milenom Mrazović cijelu zemlju akademska slikarica Augusta Bok, a proputovali su i mnogi drugi, kao L. Kuba i Leo Arndt.“ (Hamdija Kreševljaković, Sarajevo za vrijeme austrougraske uprave (1878-1918), Sarajevo, 1969. godine)

Slikarski se formirala radeći s kolegama okupljenim oko Blažujske grupe. Prema pisanju sarajevske Večernje pošte od 5. jula 1921. godine, likovna kolonija pod nazivom Blažujska grupa bila je prva umjetnička kolonija formirana u Kraljevini nakon Prvog svjetskog rata. Nastala je spontanim okupljanjem umjetnika oko umjetničkog ateljea slikara Vladimira Becića. Svi umjetnici te grupe bili su u to vrijeme pod jakim utjecajem Sezana.

Uz mnogo problema, Adela Behr svoju je prvu samostalnu izložbu priredila 1919. godine u Sarajevu, zatim 1939. godine i u Zagrebu. Od 1921. do 1934. živi u Drvaru i ovaj je period značajan po mnoštvu realiziranih pejzaža. U pejzažima se pokazala najzrelijom i oni su ujedno bili „dokument kompleksne umjetničke ličnosti, potvrda umjetničkog potencijala Vukićeve“. U akvarelima nešto kasnijeg datuma ispoljena je ona mukla i pomalo dramatična obojenost njenih pejzaža, što naravno pokazuje i njenu životnu situaciju. „Kod svih realizovanih pejsaža u akvarelu, Berova se zaustavila na granici realizma koji je bio prožet elementima impresionističke i postimpresionističke obojenosti.“ (Ćazim Sarajlić) U Drvaru izlaže nekoliko puta i redovno sa sarajevskom Cvijetom Zuzorić. Na poziv kluba likovnih umjetnica iz Zagreba izlaže i u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu. Posljednje izložbe na kojima je učestvovala priređene su 1939. i 1953. godine. Godine 1919. postala je jedan od osnivača Udruženja umjetnika SHS. Nakon Drugog svjetskog rata nije bila članica Udruženja likovnih umjetnika, iako je pisala molbe i ispunjavala kriterije. Nakon brojnih dopisa priznaje joj se status umjetnika od 1919. godine, a 1956. stiče i pravo na penziju od koje je živjela do smrti 1966. godine.

Drugi svjetski rat Adela Ber (nije više Behr) provela je u Sarajevu i pokušavala raditi. Slike rađene tokom rata mnogo govore o načinu rada i shvatanju umjetnosti kod slikarice. Naime, „ona na pejsažima iz ‘42. ili ‘43. godine ispod piše – te godine se kod nas krila ta i ta osoba koju su tražili i proganjali. To su kao cijeli mali dnevnički zapisi. Ponekad je na svojim slikama pisala čak i vrijeme kada je počinjala da radi. Naprimjer, postoje bilješke, počela da radi autoportret u toliko i toliko sati poslije podne. To su neki elementi koji se javljaju tek kod konceptualnih umjetnika, a ona je prije osamdeset godina imala svijest o tome da i vrijeme kada je nešto počela da radi ima neki značaj za sliku.“ (Sarita Vujković, kustosica izložbe o Adeli Ber-Vukić u Banjoj Luci, Slobodna Bosna, Sarajevo, 18. februar 2010. godine.) Treba napomenuti da je te zapise na slikama sedamdesetih godina prošlog stoljeća otkrio slikar Mevludin Ekmečić, tadašnji direktor tuzlanske Galerije portreta.

Adela Behr bila je i prva grafičarka u Bosni i Hercegovini i njene grafike kritičari svrstavaju u sami vrh grafike bivše Jugoslavije. Grafici je Adela Behr posvetila punih pet decenija stvaranja, a teme grafičkih listova također su se ticale ljepota Bosne. Prvi vjedniji grafički listovi signirani su oko 1919. godine. Grafike je pravila bez adekvatne grafičke prese, na malim formatima papira, radeći često s objemama stranama papira kako bi uštedjela prostor.

Dok su njene vršnjakinje u BiH tek počinjale da se opismenjavaju, ona je hrabro zakoračila u muški svijet slikarstva, čitav se život borila s predrasudama i omalovažavanjem zato što je „samo“ žena, neumorno radila i uvijek bila negdje na rubu društva, nepriznata i u materijalnoj oskudici, nikad nije imala atelje, a nakon Drugog svjetskog rata nije čak primljena ni u Udruženje slikara BiH. Tiha i povučena, nije se znala nametnuti, a podrške nije bilo. Čak i rođeni brat Ferdo Behr napisao je povodom izložbe: „Mada mi je rođena sestra, moram reći, da me njena umjetnost u svemu ne zadovoljava. Neću reći, da nije ozbiljno shvatila svoj umjetnički poziv, ne, ona ga je i preveć ozbiljno shvatila, ali kao da se boji čvrstom nogom stati jedanput na tle i reći: Ovako i u ovom pravcu idem. (…) Manjka joj energija, kojom se odlikuju njeni muški kolege i onda pouzdanje u svoju snagu i stvaralačku moć.“ (Večernja pošta, Sarajevo, 28. oktobar 1921. godine)

Patnje žene-slikara zbog neshvatanja sredine

Nakon udaje (tridesetih godina prošloga stoljeća) potpisuje se kao Jelena Vukić, što znači da je barem formalno promijenila vjeru. Nakon razvoda se ponovo potpisuje kao Adela i starost provodi „u jednoj od strmih i uskih sokaka Bistrika, u maloj bosanskoj kući s doksatom“, radeći bez prestanka, „na drvetu ili sa uljem kad uspije da kupi koju tubu boje. Platno ne kupuje nikako. Premazuje jednu od svojih ranijih slika i na njoj radi”. U razgovoru sa Sidom Marjanović pričala je o sebi ovako:

„‘Moram da radim, osjećam potrebu. Dan mi je prazan ako ne slikam. Zato i premazujem jedne da bih naslikala druge slike, jer naš poziv je skup… Navikla sam na to premazivanje i ne boli me više.‘ Rekla je to i glas joj je uzdrhtao. Ravnodušnosti tu nije bilo mjesta, zato je odmah dodala: ‚Teže mi je što moji mali modeli s Bistrika nemaju strpljenja da dođu kad mi obećaju. Zaborave se pa odu da pecaju ribe po Miljackoj!‘ Pokušala je da se smije, ali mjesto osmijeha val sjete prešao je licem. U toj sjeti bilo je toliko toga kazanog – sve one godine u kojima se taložila gorka istina, sva ona stradanja, patnje žene‑slikara zbog neshvatanja sredine. Voliti slikarstvo i patiti zbog nemanja uslova za rad – to je refren koji se stalno ponavlja u životu ove tihe radne žene. (…) Voljeti slikarstvo i stalno maštati o velikim platnima, novim dobrim bojama, japanskom papiru za drvorez, o rezačkom alatu i nikad nemati toga dovoljno ispunjava život ove tihe sijede žene, čiji je duh tako svjež i pored skoro 50 godina slikarstva.“ (Nova Žena, Sarajevo, br. 8-9, august-septembar 1956. godine)

Te, 1956. godine, kad je vođen ovaj razgovor, kuća Adele Behr bila je zatrpana njenim radovima: „U sanducima, po zidovima, na ormarima i pod krevetom stoje danas pažljivo složeni brojni radovi Berove – najviše akvarela i drvoreza na nježnom, kao paučina providnom japanskom papiru – oni rađeni prije – i na debelom, žutom, običnom kancelariskom – rađeni sad.“ Njeno djelo i životni put govore o žestokoj borbi protiv duhovnog i materijalnog siromaštva i borbi za ravnopravnost s muškim kolegama. Slikarstvo je za nju ostalo jedini mogući način komunikacije sa svijetom, „da se iz mračne svakodnevnice uzdigne do blistavih predjela duhovne svjetlosti”.

Povodom stote godišnjice rođenja slikarice Adele Behr (1988. godine) u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla održana je velika izložba s oko 80 njenih djela . Radi se o porodičnoj zaostavštini, čuvanoj kod rođaka u Dubrovniku, od kojih je Galerija portreta u Tuzli otkupila te slike sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tadašnji direktor Galerije, slikar Mevludin Ekmečić, sjeća se da su „slike bile u jako lošem stanju, na tavanu s golubovima. Otkupljeno je preko 150 djela, crteža, ulja, grafika, pa je unutar Galerije formirana postavka koja se povremeno izlaže“. Ta je postavka ponovo izložena u Muzeju savremene umjetnosti RS-a u Banjoj Luci u februaru 2010. godine.

U Tuzli jedna ulica nosi ime po Adeli Ber.

 

PROČITAJTE I...

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!