PRUŽENA RUKA NE SMIJE OSTATI PRAZNA

Po izlasku nakon namaza, ispred džamije, izverzirano molećivih pogleda, stoji cijela gomila prosjaka. Uglavnom asocijalna dječurlija: bosonoga, odrpana, poput ptica grabljivica, nasumice nasrću na oznojene džematlije, izgovaraju instruirane prosjačke formulacije, neke i s jakim psihološkim prizvukom, poput: “Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi nešto radi zdravlja i sreće tvoje djece”

 

Nedavno, nakon znakovitog sna, odlučujem posjetiti mezarja i moje najbliže ukopane u njima, premda je dan sparan, prepun vlage, jedan od onih kad se vani ne izlazi bez prijeke potrebe. Ipak izlazim. Moram. Uzgred, tuzlanska mezarja raštrkana su po nevelikim brdima koja sa sjevera i juga natkriljuju grad. Moji najbliži, opet, sahranjeni su na različitim lokacijama i posjetiti svaki mezar pojedinačno, naročito bez automobila, nije nimalo jednostavno. No, odlučan da zijaret obavim još danas, polahko, brišući svako malo znoj koji kipti iz mene, uspinjem se do svih mezarja, učim dove, brišem ovlažene oči, a zatim, sizifovski teškim koracima, spuštam se u titrajućom jarom poklopljeni grad.

Spuštajući se niz naselje Kula, vidjeh meni do tada nepoznatu hair-česmu. Pijem vodu, umivam se, izuvam, praćen podozrivim pogledima prolaznika uzimam abdest i odlazim u džamiju. Ispred džamije nekoliko prosjaka. Gledaju me, pozdravljaju, ne traže ništa, znaju da još nije vrijeme za to. Po izlasku nakon namaza, ispred džamije, izverzirano molećivih pogleda, stoji cijela gomila prosjaka.

Uglavnom asocijalna dječurlija: bosonoga, odrpana, poput ptica grabljivica nasumice nasrću na oznojene džematlije, izgovaraju instruirane prosjačke formulacije, neke i s jakim psihološkim prizvukom, poput: “Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi nešto radi zdravlja i sreće tvoje djece.” I, mada svjestan da je riječ o organiziranom “poslu”, dajem im. Neka. Pružena ruka ne smije ostati prazna.

Odmah tu, među njima, nepomičan kao statua, mršavi, riđobradi mladić – prodavac novina i očigledno “novomusliman” – u visoko uzdignutim rukama drži nekakav časopis i svakih nekoliko sekundi automatizirano uzvikuje: “Koliko zarađuju političari u BiH?”

Kako se val izlazećih džematlija povećava, tako i on, grozničavo i na momente sumanuto, ubrzava repeticije svog pitanja-poruke. Ljudima, pak, nije ni do političara, ni novina, ni tendencioznog pitanja-poruke. Svi žmirkaju zaslijepljeni blještavom sunčevom jarom, brišu orošena lica i mjerkaju gdje će se i čim prije dokopati najbliže hladovine.

Poneko, opet, očito sprdnje radi, odgovara: “Ne znam”, ili kao zainteresirano pita: “Stvarno, koliko političari zarađuju?”, ali novine niko ne kupuje.

Konačno, oznojen i nabreklih vratnih žila od uzaludne dernjave, riđobradi “novomusliman” odustaje, povlači se dublje u hladovinu džamijske sofe, sprema časopise u torbu i hitro nestaje u masi ljudskih tjelesa.

Hitro nestajem i ja: nije mi do bezbrojnih rukovanja, merhabanja i, što kurtoaznih, što znatiželjnih, propitivanja o meni i kućnoj čeljadi. Pružam korak i hitam ka kući. U osamu, tišinu, sigurnost.

Kod kuće se tuširam i brijem. Vidim, desna bora-smijalica duža je i oštrija. I sitne, mrežaste bore oko očiju izraženije su na desnoj strani lica. Ima nekakvo medicinsko objašnjenje za takvu pojavu; valjda, koliko se sjećam, čitao sam to negdje, desna strana lica brže stari, a ja se, opet, sjetih D. koja mi je svojedobno preporučivala facijalne vježbe za preveniranje nastanka bora. Bila mi je tad dvadeset i koja godina, bore nisam ni imao, pa sam njen savjet i čuo i ne čuo, ali, eto, sad, dok gledam u ogledalo, u lice sredovječnog čovjeka, sjetih se D., a i toga da takve vježbe nikad nisam radio, niti sam uzimao svježi pivski kvasac, što mi je također preporučivala, kosu na vrijeme da sačuvam, pa su mi danas mrežaste bore oko očiju, duža i oštrija desna bora smijalica i vidno prorijeđena kosa.

Umivam se, utrljavam losion i, dok slušam kako kiša vani tutnji i pljoštimice udara u prozore, sinu mi kako, u krajnjem, sve to skupa uopće nije bitno: kad dotrajemo, s borama ili bez njih, ugasimo se i zakoračimo u svijet onostranog, ostat će za nama samo eho naše egzistencije, najprije snažan, pa sve slabiji, dok, na koncu, sasvim ne utihne i zgasne, kao da ga nikad nije ni bilo.

Gledam se u ogledalu, smijem se i bi mi nekako lakše. I svejedno.

Prethodni članak

ZAR TI JE OTAC BIO STAKLAR

Sljedeći članak

SAMO OD SEBE

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!