Prozorom češće prosviraju vatrogasci nego svadbene povorke

S nekih od mektepskih punktova svojevremeno je trebao autobus da ih poveze do osnovne škole, a danas se djeca ondje mogu nabrojati na prste jedne ruke. Imam nekoliko mekteba koje pohađa svega po jedno dijete. Oni će se ugasiti ili ove ili, u najboljoj varijanti, iduće godine, jer će i to jedno dijete babo odvesti u Njemačku ili u Mostar

Krajem februara, baš nekako kad “pukne” prvo džemre, uvijek se, već godinama, nađem pred istim starim zadatkom – pisanjem godišnjeg izvještaja. To bi, zapravo, trebao biti nekakav osvrt na minulu godinu, s određenim brojčanim pokazateljima i paralelama u odnosu na minule godine, čime bi se trebala dobiti jasnija slika trenutnog stanja, odnosno odgovor na pitanje koje se, narodnim žargonom, iskazuje riječima “gdje smo i u koja doba”.

Činjenica je da se izvještaji u određenoj mjeri “šminkaju” i dotjeruju kako bi sve poprimilo ljepšu i vedriju, ili barem službeniju notu. Činjenica je i to da ima ona koja kaže: “Grdnu insanu ni fabrika šminke ne pomaže.” U ovom slučaju, istina je negdje između: nit’ je insan dibidus grdan da se u njega ne da gledati, nit’ će ga šminka, koliko god da je se stavi, proljepšati.

Imam pred sobom sve svoje ranije izvještaje – njih ukupno šesnaest. Razlikuju se. Itekako. Rekao bih, i po količini šminke, ali i po faktičkom stanju u datom trenutku. Upiti na koje je potrebno odgovoriti i teme na koje se traže kraći elaborati, razumljivo, manje-više su isti: infrastruktura, mekteb, rad sa ženskom populacijom i omladinom, aktivnosti i problematika na terenu…

Ima tu momenata koje je teško objasniti, pa i razumjeti, ali su takvi kakvi jesu. Primjerice, u odnosu na prijeratno vrijeme, u konkretnom slučaju, broj Bošnjaka dvostruko je manji, a paralelno s tim, broj džamija skoro je dva puta veći. Da se razumijemo, nisu to sve novoizgrađene džamije, premda ima i takvih nekoliko. Prije su u pitanju mesdžidi ili, kako se ovdje voli reći, mejtefi, koji su usput dobili i munare i stekli status džamija. Jasno, u određenim momentima iskoristio se polet i volja našeg čovjeka, džematlije, svejedno da li je ovdje ili negdje u bijelom svijetu, da i njegovo rodno mjesto ukrasi džamija. Tačnije, poklopio se čitav niz faktora koji su rezultirali time da danas gotovo svako mjesto ima džamiju, a to praktično, u mom slučaju, znači da ima džemata koji u svom sastavu imaju po nekoliko džamija. I koliko god ga bilo teško izreći, i koliko god se ono moglo pogrešno razumjeti, u zraku titra pitanje: Je li se planski gradilo? Da, reći ćemo, neka džamija, svaka ima svoj hak, svoju nafaku i klanjače, koliko god ih bilo, i to je jednostavno tako. Ipak, svaka ima i svoje potrebe kojima se redovito valja udovoljavati. Za svaku treba plaćati komunalije i povremene popravke i osvježenja. Međutim, pitanje dobija na značaju tek kada se uzme u obzir brojčano stanje ljudi na terenu.

DAJ BOŽE DA SE IKO VRATI

Već sam rekao da nas je, u slučaju sredine u kojoj djelujem, agresija brojčano prepolovila. Uzmu li se u obzir aktuelni trendovi odlazaka i iseljavanja, prijeti ozbiljna opasnost da se i ta preostala polovina dodatno usitni, da ne kažem nanovo prepolovi, i to kroz relativno kratko vrijeme. Da, migracija stanovništva sasvim je normalan društveni proces i, da, ljudi su se, posebno mladi, uvijek selili onamo gdje misle da im je bolje. I prije se autobusima kupilo i išlo za Njemačku. No, prije su to bili pojedinci ili tek nosioci domaćinstava koji su se poslije vraćali i ovdje radili i gradili. Danas idu čitava domaćinstva i samo Bog zna hoće li se vraćati. Sudeći po njihovim reakcijama i planovima – daj Bože!

Sve se to jamačno odražava i na mektepsku nastavu. Mekteb je temelj svih aktivnosti kroz džemate. Međutim, što su nam učionice komfornije i ljepše, u isto su vrijeme praznije, ne što djeca neće da dolaze nego što ih, realno, nema. U moje se vrijeme u mektebu – mi smo govorili “mejtefu” – sjedilo na koljenima, a klupe, tabla, pa i ilmihali i sufare bili su misaone imenice. Danas je sve to u dobroj mjeri i toplo, i opremljeno i udobno – i treba da bude. Ipak, nedostaje djece. Nema te nekadašnje graje i vreve oko džamija. Zapravo, nema je u onoj mjeri koja bi davala neku sigurnost i perspektivu džematima. Ako sam, recimo, u izvještajima prije desetak godina navodio i po 350 djece u mektebima – a bilo ih je toliko – a ako danas navodim tek jedva dvije stotine djece – a toliko ih je – jasno je o čemu govorim. Tih dvije stotine djece raspoređeno je na petnaest mektepskih punktova, a pola ih je u gradskom džematu.

S nekih od mektepskih punktova svojevremeno je trebao autobus da ih poveze do osnovne škole, a danas se djeca ondje mogu nabrojati na prste jedne ruke. Imam nekoliko mekteba koje pohađa svega po jedno dijete. Oni će se ugasiti ili ove ili, u najboljoj varijanti, iduće godine, jer će i to jedno dijete babo odvesti u Njemačku ili u Mostar. Mektebe koji su se iz sličnih razloga već ugasili kroz nekoliko ranijih godina neću ni spominjati.

Ta generacija koju je autobus vozio u školu danas je mahom van naše zemlje ili eventualno “ganja papire” da realizira odlazak. Rijetki su oni koji se još nisu uspjeli snaći pa su i dalje ovdje. Takvi ili rade neke sitne posliće, uglavnom konobarišu, ili gledaju da im roditelji daju koju crkavicu, onako, za kahvu. Rijetko se odlučuju na brak. Zapravo, kako vrijeme prolazi, sve rjeđe. Sad će ispasti da je ono poslijeratno vrijeme bilo zapravo zlatno doba, ali, petnaestak godina unazad nerijetko se dešavalo da se godišnje obavi i po četrdeset, pa i pedeset vjenčanja. Danas gradom češće prosviraju vatrogasci negoli svadbene povorke. Imao sam običaj kroz hutbe osvrtati se na ovo pitanje, govoriti o važnosti braka i podstrekavati mlade da se odlučuju za vjenčavanje sve dok mi – u šali, naravno – ne zaprijetiše da će me, nastavim li, zapasti kakva “sačekuša” s njihove strane.

ŠTA ĆE BITI ZA DESET GODINA

Uvijek se prisjetim jedne dženaze u susjednom gradu. Umrla je mlada osoba, možda čak i dijete, i na dženazi se skupilo dosta svijeta. Stajao sam s mjesnim imamom, starijim i vrlo finim čovjekom – kasnije će i on preseliti. Na licu sam mu čitao zabrinutost, a njegova je šutnja govorila više od bilo kakvih riječi. I dok su grumeni zemlje udarali po naslonima, on kao da se trže i iznenadi me pitanjem: “Vidiš li ti ove današnje omladine? Vidiš li kako su blijedi i ispijeni? Nema nura na tim licima i poleta u tim mladim tijelima kako je bilo u moj vakat. A znaš li što je to tako?” Slegnuo sam ramenima i čekao odgovor. “Kad se promijeni Božiji sunnet, sve se promijeni. Omladina nam je danas zamijenila noć za dan; danju spavaju, a noću žive. To mora ostaviti traga!”

Često razmišljam o ovim riječima.

Svi ovi parametri, kazani bez imalo šminke, mogu zvučati depresivno i, iskreno se nadam, mogu odudarati od drugih sredina. Možda se mogu pravdati i famoznim prokletstvom male sredine u kojoj se svaka sitnica kudikamo bolje i jasnije uoči negoli u većim centrima. A imale su i te male sredine svoju draž i ljepotu. Imala je i moja sredina, moj lijepi gradić Prozor, svoje momente o kojima se nadugo pripovijedalo i za koje se dobro pripremalo.

Čuveni Jusuf iz Livna, poznat po svom putopisu s hadža, još prije više od 400 godina bilježi kako je u ponedjeljak bahnuo u Prozor i zatekao pazarni dan. Zanimljivo, i danas je to ovdje pazarni dan, ali se sve manje pazari. Pored tog pazarnog dana, ovdje su aktuelni i vrlo popularni takozvani derneci ili vašari. Još uvijek spadam u relativno mlađu generaciju pa ne pamtim dovoljno dobro, ali su mi stariji pričali kako se za stočnu pijacu dogonila stoka čak i iz susjedne Hrvatske. Čak su postojali i posebni goniči koji bi kupljenu, odnosno prodatu stoku novim vlasnicima gonili džadom sve do juga Hercegovine. Za derneke se spremalo sedmicama unaprijed, a na noć uoči derneka u gradu je znalo zanoćiti više stotina ljudi sa strane. A tek ciganske čerge koje su znale redovno prolaziti pa i duže se zadržavati u gradu i oko njega!

Čergi i stočne pijace odavno nema. Ponedjeljak jeste, kako rekoh, pazarni dan, a i derneci se održavaju, više reda i tradicije radi. U svoj vakat, kada bi se na ulazu u čaršiju, za vrijeme derneka, muž i žena slučajno zagubili ili izmakli iz vida jedno drugom, od silne gužve mogli su se ponovo sastaviti tek kad se vrate kući. “Danas joj se ne možeš sakriti sve i da hoćeš!”

Ponekad se zapitam kakvi li će izvještaji biti pisani za desetak godina i brzo odustanem od takvih razmišljanja. Po ovim trendovima, može se naslutiti određena kontura. Ali, hajde da se ne petljamo u Božije: On najbolje zna i, kako god dadne, hvala Mu.

PROČITAJTE I...

Kandidaturu Mostara za evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine gradonačelnik Ljubo Bešlić pokušao je iskoristiti da izgradi zgradu HNK, koja niti ima niti može imati valjanu građevinsku dozvolu bez Gradskog vijeća. Prema procjenama, realizacija projekta “Mostar 2024.” trebala bi koštati oko 20 miliona maraka, što za grad veličine Mostara nikako nije mali novac

Prvi čovjek Jajca, načelnik Općine Edin Hozan u intervjuu za Stav ističe kako se nada da ćemo svi skupa svojim radom i angažmanom iz dana u dan stvarati sve bolje uvjete za život kako u Jajcu, tako i u cijeloj “jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini”. Za život u BiH, kaže on, treba malo više odlučnosti i hrabrosti, možda malo i žrtve u jednom periodu dok se neke stvari ne poslože. Njegova je poruka da se ovdje, uz dovoljno truda, malo više patriotizma, malo više ljubavi prema našoj zemlji, mogu ostvariti sve želje koje jedan običan čovjek može imati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!