PROTUIRANSKA VEZA MEKTIĆA I HALILOVIĆA

Teško se oteti utisku da je pravi razlog za ovakve stavove to što su i Halilović i Mektić otišli po pamet na istu adresu.

Ovih smo dana saznali da Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, i Semir Halilović, zastupnik BPS-a u Kantonu Sarajevo, pored ljubavi prema javnim nastupima i poziranju za govornicom, imaju još nešto zajedničko.

Izgleda da su i jedan i drugi naprasno postali zabrinuti u vezi s ulogom Irana u Bosni i Hercegovini. Prvo je Semir Halilović stopirao osnivanje centra za iranistiku u Sarajevu, tvrdeći za govornicom Skupštine Kantona Sarajevo i to da “evropskom narodu ne treba bilo kakvo orijentaliziranje”, a Dragan Mektić problematizirao je postojanje Iranskog kulturnog centra u Banjoj Luci tvrdnjom da je riječ o iranskom obavještajnom punktu.

Zanemarimo primitivna i gotovo pronacistička bubanja Halilovića juniora o proučavanju kultura istočnih zemalja kao o nečemu što je navodno neprimjereno državi koja geografski pripada Zapadu, teško se oteti utisku da je pravi razlog za ovakve stavove to što su i Halilović i Mektić otišli po pamet na istu adresu.

Obavještajne igrice velikih nisu ništa novo, niti je ovo prvi put da se interesi takvih država sukobljavaju i lome preko leđa Bosne i Hercegovine, no sasvim je neprimjereno nametati ideju da je znanje o nečemu samo po sebi opasno, te kada se u tom duhu problematiziraju ne samo kulturni centri nego i sama ideja proučavanja drevne kulture neke države ili naroda.

PROČITAJTE I...

“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”

Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!