Protjerani iz Prijedora, preživjeli masakr u Ahmićima

“Odavde me mogu ponijeti samo na tabutu. Neka narod ne sluša gluposti političara. Ovi što misle da će im neko servirati državu neka se ne varaju. Za državu se moramo svi boriti. Svojim kućama se vratite pa ćete vidjeti sreće i rahatluka”

Prijedorske mjesne zajednice Čarakovo i Gomjenicu povezuje most u Žegeru nezvanično nazvan mostom bratstva i jedinstva. Podignut je ‘80-tih godina prošlog stoljeća kao rezultat višedecenijske želje i bezrezervnog zalaganja mještana Čarakova, čija se zemlja prostirala i na desnoj obali rijeke Sane. Na istom je mjestu, do ukidanja uskotračne pruge, stajao željeznički most kojeg je odnijelo vrijeme, a njegove ostatke zimska bujica. Izmučeni prijevozom ljetine, ‘60-tih godina članovi porodica Hodžić, Karupović i Musić odlučili su da svojoj muci stanu ukraj. Prijevoz ljetine s desne na lijevu obalu dirigirala je rijeka Sana. Tokom kišnih godina sve bi se pretvaralo u golgotu. Nove bošnjačke kuće u Gomjenici počele su se nizati duž plodnih oranica, u kućama se rađala djeca. Negdje krajem ‘80-tih, rahmetli Huse Ganić nagovarao je mještane da grade i mesdžid. Veza s Čarakovom ostala je neraskidiva. Otud i želja za ćuprijom na Sani.

MUKE BEZ KRAJA

U Ulici VI krajiške brigade u Gomjenici danas žive potomci Mumina Musića. Prva od nekoliko kuća Muminovih sinova, podignutih u nizu kuća je njegovog sina Rahima i snahe Feride. Do 1992. godine Rahim i Ferida stekli su petero djece i domaćinski uređeno imanje. Rahim, omiljeni šaljivdžija prijedorskog GIK “Mrakovica”, radio bi i prekovremeno da osigura porodici što ugodniji život. Ferida se brinula o djeci. Prerana smrt kćerke Jasminke, djevojke kojoj su se spremali svatovi, bio im je najveći udarac u životu. “Tada smo mislili da nam je to najveće iskušenje od Boga”, priča nam Ferida. A onda je došao rat.

Rahim je, kao i svi Bošnjaci, dobio otkaz u firmi koja danas više i ne postoji. Izolovani od ostatka bošnjačkog stanovništva, mjesecima su nijemo i bespomoćno posmatrali paljevinu bošnjačkih kuća u daljini. Sve do masakra u Čarakovu. Svakodnevni upadi srpske vojske i maltretiranja postajali su neizdrživi. Ulicom ka mostu bratstva i jedinstva odvođeni su ljudi. Rijetki su se vraćali živi. Iz nekih razloga, prvih mjeseci bili su pošteđeni progona. Međutim, svakodnevna saznanja o sudbinama dragih lica razarala su dušu. “Moj brat Faruk preživio je masakr u hali ‘trici’ u Keratermu 24. jula 1992. godine, a onda su ga ujutro prozvali da tovari leševe ubijenih na nekakav kamion na koji su na kraju njega popeli živa. Još ga nikada nismo pronašli”, govori nam Rahim. Kaže da su tih dana stalno, od muke, priželjkivali da se i s njima konačno nešto desi, samo da psihički pritisak i svakodnevne torture konačno prestanu. “Nismo više mogli izdržati strah za našu djecu. Odlučili smo krenuti sami, pa šta nam Bog dragi da”, priča nam Rahim.

Svi iz mahale su se spakirali i otišli ispred prijedorske dvorane “Mladost”, jedne od lokacija s koje su deportirani preostali Bošnjaci iz uže gradske zone Prijedora. “Tu noć smo zažalili što smo uopće otišli. Omladinu su nam tukli cijelu noć. Mislili smo da će nas sve pobiti”, sjeća se Ferida. Sutradan su se vratili svojim kućama, opljačkani i pretučeni. A onda im je jedan od komšija Srba izišao u susret i organizirao preko svojih poznanika da uđu u konvoj za eventualni spas. Nakon deportacije preko Banje Luke, Skender-Vakufa i Vlašića, porodica Musić se 26. septembra smjestila u fiskulturnu salu stare travničke gimnazije. “Odnekud se pojavio nama do tada potpuno nepoznat čovjek. Saopćio nam je da je našu kćerku Fadilu i unuku Jasminu smjestio kod sebe i supruge u staru čaršiju u Vitezu, te da je i nama našao smještaj, da se ne brinemo. Bio je to Ahmed Kalčo, jedna dobra duša iz Viteza.”

Porodica Rahima Musića, nakon strahota preživjelih u Prijedoru, konačno je smještena u improvizirani stan namijenjen školskom osoblju u staroj školi u selu Ahmići. “Taj narod nas je tamo tako lijepo primio, tako da sam se ubrzo navikla kao da sam u svojoj kući i mahali. Pomagali su nas kako su znali i umjeli. Svaki dan mi je neka od žena nešto donosila. Obilazili su nas i pazili. Ona jadna Mirsadovica mi je donosila mlijeko, siro, kajmak… Dan prije nego što će nas napasti donijela mi surutke da zamijesim pogaču. I eto, ubiše i nju!”, govori nam Ferida. Dan prije napada na Ahmiće, priča nam Rahim, hrvatski humanitarci dopremili su im pomoć. “Pomoć se dijelila u školi u kojoj smo živjeli, u prostorijama i školskom dvorištu. Narod je dolazio. Ja sam dobio i nešto drva. Narod raspoložen. Ništa nije ukazivalo na to što će se desiti sutradan.”

RANA IZ AHMIĆA

Ujutro, u zoru kada se narod pripremao za sabaha u džamiji u neposrednoj blizini njihovog stana, odjednom je zapucalo. “Mi smo strčali niz stepenice i čekali. Nakon pola sata, odlučili smo da pretrčimo put, da se pridružimo grupi ljudi, a onda da se fatamo potoka i bježimo uz selo. Tako smo i učinili. Za nama je osula paljba.” U jednom trenutku, priča nam Rahim, osjetio je jaku bol u gornjem dijelu leđa i vratu. “Oko mene je narod vrištao. Jedna curica je teško ranjena u butinu. Jedna žena leži mrtva. Sakrili smo se i čekali. Mislio sam da ću iskrvariti skroz i da sam gotov.” Na grupu civila u bijegu u kojoj su bili Rahim i Ferida pucano je protuavionskim oružjem u pokretu. Metak se odbio od stablo i teško ranio Rahima u plećku i vrat. “Pritisnula sam mu ranu i čekala. Ahmići ispod nas su gorjeli. Pitala sam se: Bože, dokle ćemo više ovako!? Bila sam na izmaku snage od umora, gladi, tuge…”, priča nam Ferida.

Negdje u poslijepodnevnim satima, uz pomoć vojnika UNPROFOR-a, Rahim je s još sedmero ranjenih civila prebačen u Travnik. Za njim se kasnije uputila i Ferida. Masakrom u Ahmićima započet će nova agonija ove porodice. “Ja sam u Zenici, u izbjegličkom kampu GP ‘Bosna’, imala roditelje. Dok sam bila u Ahmićima, mogla sam i njima pomoći. Muka je to velika kad čovjek izgubi toplinu svoje kuće i ostane bez igdje ičega. Iskupim tako svega dok sam bila u Ahmićima pa odnesem i roditeljima štogod da im olakšam. U Ahmićima barem nismo bili gladni. Cijelu narednu godinu dana nakon masakra smo gladovali. Patili smo se samo tako. Ahmićane i njihovu dobrotu nikada nećemo zaboraviti.”

Rahim dodaje da je po devet puta mjesečno znao pješice otići iz Ovčareva, gdje su se smjestili, pa do Zenice, i to za malo kruha. Starija djeca su se odmah pridružila redovima Armije BiH. “A vidi danas! Narod ne zna cijeniti koru kruha. Svi nešto nezadovoljni. Svoje borce ponižavamo”, ogorčeno će Ferida. Odmah po oslobođenju, Rahim se s borcima Armije BiH prebacio u Ključ. Za njim je došla i Ferida. Smjestit će se u naselje Zdena u napuštenu srpsku kuću. “Ja sam samo molila Boga da se vratim na svoje. Tuđe je tuđe i čuvala sam tu tuđu kuću kao svoju. Čak sam i 1998. godine dočekala vlasnicu i ugostila je. Rekla joj da znam šta je to kućiti se pa izgubiti i da samo čekamo trenutak da se vratimo na svoje.” Rahim i Ferida Musić svjedočili su u Tribunalu u Hagu u procesu protiv Darija Kordića i ostalih osuđenih za masakr počinjen u Ahmićima. Od 2000. ponovo žive u svojoj kući.

“Vratili smo se u ruševinu. Moja je kuća jedina bila spaljena u ovoj ulici. Sva sreća pa je jedan dio ostao čitav i pod pločom. A ja ti onda ubacim neka polovna vrata i prozor, omalterišem tu sobu, prekrečim kako sam mogao i smjestim se. U ostalim komšijskim kućama živjeli su izbjegli Srbi. Dok se nisu vratili ostali rođaci i komšije, bilo je svega”, priča Rahim. Žali se na mala primanja, tanku penziju, omladinu bez posla. Rana iz Ahmića i dalje boli. Oboje su s pažnjom pratili presude Ratku Mladiću i “šestorci”. “Presretni smo”, kaže nam Rahim. “Presuda Prliću i ostalima došla nam je kao olakšanje nakon presude Mladiću jer je oslobođen krivnje za genocid u Prijedoru.” Ferida je kivna na sve koji neće da se vrate svojim kućama. Na rastanku nam kaže da živa više nikada neće napustiti svoju kuću. “Odavde me mogu ponijeti samo na tabutu. Neka narod ne sluša gluposti političara. Ovi što misle da će im neko servirati državu neka se ne varaju. Za državu se moramo svi boriti. Svojim kućama se vratite pa ćete vidjeti sreće i rahatluka.”

 

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!