Proš'o Tito, ja ga ne vidio

Prvi maj, kao narodni i državni praznik, među svima njima stoji netaknut, uspravan i čedan. Još se nije čuo glas koji bi ga – u tom njegovom značenju i smislu – pokušavao osporavati ili dovoditi u sumnju. Narod mu se raduje, i milo narodu što ne mora razmišljati o njegovom etnonacionalnom porijeklu i što mu ne mora “brojati krvna zrnca”

Nema tome ni sedam dana kako je u kafiću, za stolom blizu šanka, pokraj mog uha neko izgovorio rečenicu: “Ja bih sve praznike ukin'o, a ostavio samo Prvi maj!” U takvim prilikama u meni se žestoko potuku dva poriva i osjećanja: radoznalost – “Eh, što bih se volio okrenuti i vidjeti lice ovog čovjeka!” – i kućno vaspitanje, osjećaj kakvo ponašanje na javnim mjestima jeste, a kakvo nije pristojno. Nema u meni takve drskosti, a ni brzine inteligencije koja bi mi pomogla da odglumim odlazak u toalet, pa, kao usput, pogledom odmjerim kazivača. I evo sad, dok o njemu govorim, ja nemam nikakvu predodžbu o njegovom izgledu.

A moglo bi biti mnogo važno: vrsta odjeće i način odijevanja prilično tačno iskazuju čovjekov socijalni status, od njegovog socijalnog statusa umnogome ovisi i način njegove percepcije stvarnosti, a od toga opet – odnos i stav prema društvenim pitanjima, kakvo je, primjerice, i ovo: šta nama danas znače državni praznici, i među njima jedan, za ovog Čovjeka sa šanka, apsolutno neupitan – Prvi maj, praznik rada?

Sve više mislećih ljudi, u planetarnim razmjerama, saglasni su u tome da je tzv. Demokratija (ma kako je definirali i ma šta o njoj pojedinačno mislili) kroz zbivanja u proteklim decenijama, pa i cijelom minulom stoljeću, doživjela tešku i nepopravljivu kompromitaciju i da se Sokrat nije šalio kada je o njoj govorio na posprdan način. “Zašto bi tri glasa one tamo trojice budala vrijedila više od mog jednog glasa?” Misleći svijet čezne za meritokratijom, takvim, dakle, društvenim uređenjem u kojem će o stvarima odlučivati stručni, mjerodavni, tj. meritorni ljudi, preciznije: meritorne skupine ljudi. Dizanje ruku ZA i PROTIV tu nema šta da traži ni šta da radi.

Kod nas se odavno pokazalo da među najružnija svojstva našeg čovjeka spada njegova munjevita spremnost da “zauzima stavove” i donosi sudove u stvarima o kojima nema pojma. S takvim ljudskim osobinama i u okolnostima kompromitirane ideje demokratije kao vladavine naroda – mi dočekujemo svaki od nekoliko desetina državnih i vjerskih praznika i, unatoč svemu, svjedočimo kako tzv. obični čovjek ulaže ogroman, vidljiv napor da povrati dostojanstvo zanemarenoj porodičnoj tradiciji, da vidljivo i javno pokuša obnoviti uzajamnost međuetničkog povjerenja, o čemu nas, u te dane, veoma iscrpno, ponekad i pretjerano opširno, izvještavaju svi postojeći mediji.

Prvi maj, kao narodni i državni praznik, među svima njima stoji netaknut, uspravan i čedan. Još se nije čuo glas koji bi ga – u tom njegovom značenju i smislu – pokušavao osporavati ili dovoditi u sumnju. Narod mu se raduje, i milo narodu što ne mora razmišljati o njegovom etnonacionalnom porijeklu i što mu ne mora “brojati krvna zrnca”. Nama, starijima, milo sjećanje na prvomajske uranke, jednako uzbudljive i lijepe kao što bijahu oni o Jurjevu ili Aliđunu (Ilindan, 2. august)…

Nama, starijima i starima, mila i ona sjećanja na prvomajske parade i jutra u kojima smo po tri i četiri sata pod kišom stajali na sarajevskim trotoarima čekajući da prođe trudbenička parada i u njoj, ako Bog da, lično, u bijelom odijelu “naš voljeni maršal Tito”. Po nekakvoj volji Svevišnjega – svi su ti paradni dani bivali kišni i hladni, što ni za mrvu nije krnjilo naš entuzijazam. Znam da sam, kao dječak, ili još u majčinom naramku, desetinu puta čekao a da ga nikad nisam vidio. Rekoše mi jedared da je limuzina s Titom prošla, ali se ja baš u tim trenucima okrenu da nešto važno šapnem djevojčici iza mojih leđa. Smrzle nam se ruke.

Kad sklonimo sentimente, o prazniku Prvog maja i radničkim pravima u tranzicijskom društvu kakvo je naše, i u kojem je veoma tanka linija između Zakona na papiru i Bezakonja u praksi, razgovore i rasprave treba premjestiti u parlamentarne klupe, ne osvrćući se na njegov simbolički značaj, nego na uredbe i zakone iz oblasti radnog prava! To je prostor u kojem pravni eksperti prepoznaju mnoge elemente diskriminacije i kršenja nekih od elementarnih Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih ljudskih prava.

Ne smijemo taj naš divni trudbenički praznik, Prvi maj, ostaviti u ravni pukog narodnog izletničkog veselja uz Mošćanicu i Željeznicu, na Vrelu Bosne i na semizovačkom Kadinom Viru. Imaju za te stvari koride, bodnjava bikova, Čevljanovići, Grmečka korida. Harmonike i ćevapi, cika, pjesma i djevojačko podvriskivanje.

Prvi maj hoće čovjeka s čijeg lica sije i bije – dostojanstvo. Radnika koji ne drhti pred svojim poslodavcem. Radnika kojeg će Zakon o radu štititi jednako kao što sličan zakon štiti i čini nedoticivim uposlenike državne uprave. Ne smiju postojati dvije vrste radnog zakonodavstva, jedna za argate i robove, druga za državne činovnike. To je borba koja stoji pred ovdašnjom zanijemjelom radničkom populacijom, da ne kažem: klasom!

Do tog vremena i časa ja radosno kazujem: ŽIVIO PRVI MAJ – PRAZNIK RADA!, ali dodajem i svoj golemi strah, da opet ne bude kao što mi bijaše prije 60 godina: PROŠ'O TITO, JA GA NE VIDIO!

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!