Proš'o Tito, ja ga ne vidio

Prvi maj, kao narodni i državni praznik, među svima njima stoji netaknut, uspravan i čedan. Još se nije čuo glas koji bi ga – u tom njegovom značenju i smislu – pokušavao osporavati ili dovoditi u sumnju. Narod mu se raduje, i milo narodu što ne mora razmišljati o njegovom etnonacionalnom porijeklu i što mu ne mora “brojati krvna zrnca”

Nema tome ni sedam dana kako je u kafiću, za stolom blizu šanka, pokraj mog uha neko izgovorio rečenicu: “Ja bih sve praznike ukin'o, a ostavio samo Prvi maj!” U takvim prilikama u meni se žestoko potuku dva poriva i osjećanja: radoznalost – “Eh, što bih se volio okrenuti i vidjeti lice ovog čovjeka!” – i kućno vaspitanje, osjećaj kakvo ponašanje na javnim mjestima jeste, a kakvo nije pristojno. Nema u meni takve drskosti, a ni brzine inteligencije koja bi mi pomogla da odglumim odlazak u toalet, pa, kao usput, pogledom odmjerim kazivača. I evo sad, dok o njemu govorim, ja nemam nikakvu predodžbu o njegovom izgledu.

A moglo bi biti mnogo važno: vrsta odjeće i način odijevanja prilično tačno iskazuju čovjekov socijalni status, od njegovog socijalnog statusa umnogome ovisi i način njegove percepcije stvarnosti, a od toga opet – odnos i stav prema društvenim pitanjima, kakvo je, primjerice, i ovo: šta nama danas znače državni praznici, i među njima jedan, za ovog Čovjeka sa šanka, apsolutno neupitan – Prvi maj, praznik rada?

Sve više mislećih ljudi, u planetarnim razmjerama, saglasni su u tome da je tzv. Demokratija (ma kako je definirali i ma šta o njoj pojedinačno mislili) kroz zbivanja u proteklim decenijama, pa i cijelom minulom stoljeću, doživjela tešku i nepopravljivu kompromitaciju i da se Sokrat nije šalio kada je o njoj govorio na posprdan način. “Zašto bi tri glasa one tamo trojice budala vrijedila više od mog jednog glasa?” Misleći svijet čezne za meritokratijom, takvim, dakle, društvenim uređenjem u kojem će o stvarima odlučivati stručni, mjerodavni, tj. meritorni ljudi, preciznije: meritorne skupine ljudi. Dizanje ruku ZA i PROTIV tu nema šta da traži ni šta da radi.

Kod nas se odavno pokazalo da među najružnija svojstva našeg čovjeka spada njegova munjevita spremnost da “zauzima stavove” i donosi sudove u stvarima o kojima nema pojma. S takvim ljudskim osobinama i u okolnostima kompromitirane ideje demokratije kao vladavine naroda – mi dočekujemo svaki od nekoliko desetina državnih i vjerskih praznika i, unatoč svemu, svjedočimo kako tzv. obični čovjek ulaže ogroman, vidljiv napor da povrati dostojanstvo zanemarenoj porodičnoj tradiciji, da vidljivo i javno pokuša obnoviti uzajamnost međuetničkog povjerenja, o čemu nas, u te dane, veoma iscrpno, ponekad i pretjerano opširno, izvještavaju svi postojeći mediji.

Prvi maj, kao narodni i državni praznik, među svima njima stoji netaknut, uspravan i čedan. Još se nije čuo glas koji bi ga – u tom njegovom značenju i smislu – pokušavao osporavati ili dovoditi u sumnju. Narod mu se raduje, i milo narodu što ne mora razmišljati o njegovom etnonacionalnom porijeklu i što mu ne mora “brojati krvna zrnca”. Nama, starijima, milo sjećanje na prvomajske uranke, jednako uzbudljive i lijepe kao što bijahu oni o Jurjevu ili Aliđunu (Ilindan, 2. august)…

Nama, starijima i starima, mila i ona sjećanja na prvomajske parade i jutra u kojima smo po tri i četiri sata pod kišom stajali na sarajevskim trotoarima čekajući da prođe trudbenička parada i u njoj, ako Bog da, lično, u bijelom odijelu “naš voljeni maršal Tito”. Po nekakvoj volji Svevišnjega – svi su ti paradni dani bivali kišni i hladni, što ni za mrvu nije krnjilo naš entuzijazam. Znam da sam, kao dječak, ili još u majčinom naramku, desetinu puta čekao a da ga nikad nisam vidio. Rekoše mi jedared da je limuzina s Titom prošla, ali se ja baš u tim trenucima okrenu da nešto važno šapnem djevojčici iza mojih leđa. Smrzle nam se ruke.

Kad sklonimo sentimente, o prazniku Prvog maja i radničkim pravima u tranzicijskom društvu kakvo je naše, i u kojem je veoma tanka linija između Zakona na papiru i Bezakonja u praksi, razgovore i rasprave treba premjestiti u parlamentarne klupe, ne osvrćući se na njegov simbolički značaj, nego na uredbe i zakone iz oblasti radnog prava! To je prostor u kojem pravni eksperti prepoznaju mnoge elemente diskriminacije i kršenja nekih od elementarnih Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih ljudskih prava.

Ne smijemo taj naš divni trudbenički praznik, Prvi maj, ostaviti u ravni pukog narodnog izletničkog veselja uz Mošćanicu i Željeznicu, na Vrelu Bosne i na semizovačkom Kadinom Viru. Imaju za te stvari koride, bodnjava bikova, Čevljanovići, Grmečka korida. Harmonike i ćevapi, cika, pjesma i djevojačko podvriskivanje.

Prvi maj hoće čovjeka s čijeg lica sije i bije – dostojanstvo. Radnika koji ne drhti pred svojim poslodavcem. Radnika kojeg će Zakon o radu štititi jednako kao što sličan zakon štiti i čini nedoticivim uposlenike državne uprave. Ne smiju postojati dvije vrste radnog zakonodavstva, jedna za argate i robove, druga za državne činovnike. To je borba koja stoji pred ovdašnjom zanijemjelom radničkom populacijom, da ne kažem: klasom!

Do tog vremena i časa ja radosno kazujem: ŽIVIO PRVI MAJ – PRAZNIK RADA!, ali dodajem i svoj golemi strah, da opet ne bude kao što mi bijaše prije 60 godina: PROŠ'O TITO, JA GA NE VIDIO!

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!