Propali povratak otpisanih

Sve u svemu, krajnje otužno, potencijalno opasno, ali pomalo i smiješno kada se pogledaju parole i broj učesnika, a i njihova prosječna životna dob. Upravo je ovo posljednje svojevrsna sreća u nesreći, jer jasno pokazuje da, mimo jugonostalgije i političke zloupotrebe, ova ideološka i stranačka instrumentalizacija antifašizma nema odjeka u društvu, pogotovo kod omladine.

Kao i svakog 9. maja, koji se inače u svijetu slavi kao Dan pobjede, jer je na taj dan kapitulirala nacistička Njemačka, i ove smo godine mogli svjedočiti lokalnim, čisto ideološkim zloupotrebama ovog datuma. Naravno, nije sporno što se taj dan kod nas u Bosni i Hercegovini, kao nastavak tradicije iz bivše Jugoslavije, slavi kao Dan pobjede nad fašizmom, već što se poraz jednog totalitarizma, onog nacističkog, koristi da bi se promovirao drugi, podjednako krvoločni totalitarizam, onaj komunistički.

To je nastavak nekadašnje komunističke monopolizacije antifašizma kojom se svaki ideološki protivnik jednopartijskog režima proglašavao fašistom ili reakcionarom. Sve je gore time što se proslavom ovog dana, ali i simbolima i obilježjima koji se na njima pojavljuje, pokušavaju rehabilitirati historijski promašene i moralno bankrotirane tvorevine poput SFRJ i njene oružane sile Jugoslavenske narodne armije, ali i prisvojiti titula antifašizma za određene političke stranke i partije.

Upravo takav slučaj bio je i s ovogodišnjom proslavom 9. maja, nazvanom “Marš antifašista”, a koja je upriličena na Baščaršiji u organizaciju SABNOR-a, SDP-a i Naše stranke.

I datum, ali i sami naziv ovog skupa zloupotrijebljeni su da bi se pokušao rehabilitirati komunistički totalitarizam.

Tako smo, baš kao da smo se našli u zoni sumraka, mogli slušati pjesme poput Druže Tito, mi ti se kunemo, a mogli smo, što se čini potpuno nevjerovatnim, nasred Baščaršije 2019. godine gledati zastave Jugoslavije, tvorevine čija je vojska započela opsadu i razaranje Sarajeva!

Naravno, nije izostala ni uobičajena idolatrija vezana za kult ličnosti Josipa Broza Tita.

A šta tek reći za čisto političku zloupotrebu, jer su u prvim redovima ovog skupa bili visokopozcionirani članovi SDP-a i Naše stranke, od kojih su neki, poput Nermina Nikšića, predsjednika SDP-a, arlaukali o tome kako se “zna ko je bio taj koji je vodio borbu i bio na pravoj strani”, te kako se danas “ljudi koji su bili na strani fašizma pokušavaju prikazati kao patriote”.

Ko su ti navodni “fašisti” koji se danas pokušavaju podvesti pod patriote, Nikšić nije pojasnio, ali je u tom smislu indikativna i izjava još jednog učesnika ovog skupa, Predraga Kojovića, predsjednika Naše stranke, koji je ustvrdio kako se “zasigurno osjeti drugačija atmosfera za 9. maj nego prethodnih godina u Sarajevu, a razlog tome je što se danas – više nego ikada – moramo boriti protiv fašizma koji je kod nas poprimio drugačiji oblik i involvirao se u razne političke ideje koje djeluju u našem društvu”.

Ovakve izjave pokazuju ne samo krajnju ideološku politiziranost ovog tzv. “Marša antifašista”, koji se koristi da bi se pozvalo na konfrontaciju s ideološkim neistomišljenicima, pokušavajući ih etiketirati kao nekakve neofašiste – nego i sasvim prizemnu dnevnopolitičku zloupotrebu kako bi se vladajuća “frankenštajn-koalicija” u Kantonu Sarajevo pokušala prikazati čak i antifašističkom.

Sve u svemu, krajnje otužno, potencijalno opasno, ali pomalo i smiješno kada se pogledaju parole i broj učesnika, a i njihova prosječna životna dob. Upravo je ovo posljednje svojevrsna sreća u nesreći, jer jasno pokazuje da, mimo jugonostalgije i političke zloupotrebe, ova ideološka i stranačka instrumentalizacija antifašizma nema odjeka u društvu, pogotovo kod omladine.

PROČITAJTE I...

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

Njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!