Promišljanja o životnim porukama Hidžre: Razlučiti istinu od neistine

Neprestano treba podsjećati i opominjati, kao što nam je nužno shvatiti da jednom za sva vremena odbacimo izlizanu parolu Kud svi Turci, tud i mali Mujo, koja nam je tako zlobno i drsko podvaljena, a koju smo mi, opet, tako glatko i merhametli prihvatili kao nezaobilazni životni slogan. Mali Mujo može i mora samo tamo kud zna gdje i zašto ide, i nikako drugačije

Mirna i ugodna septembarska noć. Zapravo, skoro će ponoć. Monotoniju s vremena na vrijeme prekine tek poneki lavež pasa. Pred jednim kafićem, šćućureni jedan do drugog, sjedi nekolicina mladića, pažljivo razgađajući preostale gutljaje soka kako bi što duže sjedili. Pod prigušenim svjetlom svakog donekle obasjava displej mobitela u koji zdušno pilji.

Uskoro je otkucala ponoć. Mladići se trgoše, pogledom se brzo sporazumješe i kroz nekoliko trenutaka ustajalu tišinu kasabe rastjera zvuk pucanja petardi. Pukla je jedna, druga, treća… Na kraju se stidljivo iz jednog grla zaori “tekbir”, što ostali popratiše s “Allahu ekber”. Družina se zadrža još kratko, otpi preostali sok, plati račun i ode.

Prepuštam čitaocima da ovu istinitu zgodu tumače i razumiju kako žele. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da sve više pažnje u svom vjerničkom životu pridajemo formi, a sve manje samoj suštini. Primjeri su na svakom koraku. No, ovaj put bih se zadržao na trenutno aktuelnoj priči o Hidžri. Nijedan događaj u našoj blistavoj historiji koja, istina, na momente i nije znala biti baš tako blistava nije puki skup događaja i činjenica koje valja mehanički pamtiti, da ne kažem štrebati. Naprotiv, svaki događaj vrlo je značajna i osebujna lekcija za pregršt vrijednih životnih pouka i poruka. To se posebice odnosi na Hidžru. Uostalom, ne bi upravo ovaj moment čestiti halifa Omer uzeo kao prekretnicu i polaznu tačku našeg muslimanskog računanja vremena, ustvrdivši: “Neka to bude Hidžra, ona je razlučila istinu od neistine!”

Svako poznato i priznato računanje vremena u svijetu za svoj početak ima epohalno važan i neponovljiv događaj. U našem slučaju je to Hidžra. Premda nam je prva asocijacija na ovu riječ seoba i premda smo muhadžirluk u značajnoj mjeri osjetili i na svojoj koži, Hidžra je kudikamo veći i širi pojam od toga. Premda se početak nove hidžretske godine uglavnom obilježava uz uobičajene sadržaje (mevludi, svečane akademije, tribine, a nerijetko i vatromete i slične sadržaje), u Hidžri kao takvoj mora se tragati za dubljim značenjima i važnim porukama.

Analizirajući okolnosti i kontekst u kome se desila te način na koji je realizirana, iz događaja Hidžre, nama, današnjim muslimanima, neophodno je da naučimo da nema uspjeha na bilo kojem polju djelovanja bez kvalitetne i temeljite pripreme i planiranja. Možemo do tančina izučiti i iščitati životni put časnog Muhammeda, a. s., ali nećemo naći da je bilo šta radio bez plana i pripreme. Parole tipa hajmo, pa kako bude! nespojive su s njegovom praksom. Možda se to ponajbolje oslikava upravo na primjeru preseljenja iz Meke u Jesrib. Budno i danonoćno praćenje situacije u rodnoj Meki, osluškivanje ambijenta u Jesribu, postepeno iseljavanje muslimana i praćenje na kakav su prijem naišli u novoj sredini, dva vrlo važna sastanka na Akabi s ljudima iz Jesriba, mudro osmišljen plan putovanja i, prethodno, izlaska iz kuće u kojoj je doslovno bio opkoljen samo su neki od momenata koji zorno svjedoče kako se ovom pitanju pristupilo ozbiljno i kako se i najmanjem detalju pridavala velika pažnja.

U takvom ozračju bilo je nemoguće govoriti o neplanskim troškovima, neplanskoj gradnji ili bilo čemu drugom neplanskom. Sve je bilo plansko, dobro izvagano i prosijano i do tančina razrađeno. Tačno se znalo ko s kim putuje, ko donosi hranu, ko osluškuje priče po mekanskim kuloarima i ko dušmanima zabacuje tragove. Na ovaj moment nas neprestano treba podsjećati i opominjati kao što nam je nužno shvatiti da jednom za sva vremena odbacimo izlizanu parolu Kud svi Turci, tud i mali Mujo, koja nam je tako zlobno i drsko podvaljena, a koju smo mi, opet, tako glatko i merhametli prihvatili kao nezaobilazni životni slogan. Mali Mujo može i mora samo tamo kud zna gdje i zašto ide, i nikako drugačije.

Kroz kazivanja o Hidžri često se susrećemo s podatkom da je Poslanikov, a. s., vodič kroz vrelu pustinju bio čovjek po imenu Urejkit. Ime i nije toliko bitno. Ovaj čovjek bio je, prema mnogim izvorima, kršćanin, ali ni to nije toliko bitno. Bitno je da je bio stručan i dobro obučen za putovanja po pustinjskim prostranstvima. Dakle, prilikom odabira vodiča – a to je na određeni način značilo i odabir čovjeka u čije će se ruke povjeriti i vlastiti život – Muhammed, a. s., rukovodio se kriterijem stručnosti i osposobljenosti za dati zadatak. Zasigurno je i među muslimanima bilo onih koji su, zbog trgovine ili drugih poslova, putovali pustinjom. Ipak, ovaj je čovjek znao više. On je bio ne samo dobar poznavalac zacrtane rute puta nego i određenih zaobilaznica, prečica i sporednih puteva, čak i uz samo Crveno more, čime je dušmanima valjalo zavarati trag te tako povećati nivo vlastite sigurnosti.

 

Nema pretjerane potrebe da se upuštamo u polemike po pitanju zanemarivanja stručnosti, a forsiranja podobnosti kod nas, današnjih muslimana, u mnogim aspektima javnog djelovanja. Otud je Hidžra iznimno važna škola.

Važnost istinskog prijateljstva jedna je od jačih poruka Hidžre, a, naravno, učimo je kroz prizmu odnosa između Muhammeda, a. s., i Ebu-Bekra. On ga je mijenjao u džamiji, on ga je u svemu podržavao i bio uz njega, on ga je savjetovao i vjerovao mu kada bi mu drugi leđa okrenuli i on je, konačno, s Poslanikom, a. s., krenuo put Jesriba. U pećini Sevr ujela ga je škorpija jer je golim tijelom štitio svog prijatelja. On je, zapravo, postavio najviše standarde prijateljstva i tako zadao lekciju svakom muslimanu. Usudio bih se kazati da je Ebu-Bekr bio savršeni prijatelj.

Svi mi želimo imati savršenog prijatelja, savršenog bračnog druga ili savršeno dijete. Otud nas ponekad žestoko razočara činjenica da oni za koje smo mislili da su savršeni ustvari nisu, ili su čak daleko od toga. S druge strane, malo nas će se zapitati: Kakav sam ja? Jesam li savršen? Na kraju se otprilike pronađemo u onoj anegdoti po kojoj je momak tražio savršenu djevojku, i baš kada je mislio da je našao ono što traži, odustao je iz banalnog razloga – i ona je tražila savršenog. Dakle, da bi našao prijatelja, i sam moraš biti prijatelj; da bi bio uz idealnog bračnog druga, i sam moraš biti takav; traži od svog djeteta da bude idealno, ali samo ako si i ti bio takav svojim roditeljima.

Ebu-Bekr je ponajprije i ponajviše radio na sebi. Cijelim svojim bićem se trudio da u svakom segmentu života nadmaši samog sebe. Zato je i Omer znao kazati: “Kamo sreće da sam bio barem dlaka na prsima Ebu-Bekra!” Ovakvom prijatelju nije teško biti prijatelj.

Kroz Hidžru je važno spoznati i to da nema bezbrižnog života. Naprotiv, što je čovjek predaniji, aktivniji i posvećeniji, izazovi i poteškoće veći su i zahtjevniji. Štaviše, izazove u vidu otpora, nerazumijevanja pa i otvorenog oportunizma nalazit ćemo nerijetko i u ljudima koji su nam naizgled dragi i bliski. Kako drugačije razumjeti da je Muhammeda, a. s., na seobu iz rodne Meke ponajviše natjerao neprijateljski odnos i rovarenje njegovog rođenog amidže Ebu-Leheba?

No, koliko god izazov i nepogoda bili i kako god velik i nepremostiv problem izgledao, rješenje i izlaz uvijek postoje. Nema problema bez rješenja. Nema bezizlazne situacije ukoliko smo uvjereni u svoju misiju, imamo jasan cilj i iskrene prijatelje uz sebe.

Nije li izgledalo nemoguće da će Muhammed, a. s., izići iz svoje kuće nakon što su je idolopoklonici potpuno okružili, riješeni da ga napokon ubiju? Jeste, ali je on izišao, i to potpuno neopažen. Zar nije bilo logično da će potjera, rukovođena vrlo visokom nagradom koja je obećana, tragajući za bjeguncem pretresti svaki kutak, a naročito pećinu u koju bi se po svakoj zdravoj logici bjegunac sklonio? Jeste, ali je nisu pretresli iako su stajali na njenom ulazu. Nije li bilo očekivano da Suraka uhapsi i u Meku sprovede i Muhammeda, a. s., i Ebu‑Bekra nakon što ih je vidio i sustigao? Jeste, ali niti ih je uhapsio, niti ih je u Meku sproveo.

Čemu nas uče ove situacije?

Božija intervencija na raspolaganju je svakom vjerniku, ali ne dolazi sama od sebe. Uzvišeni Bog intervenira tek nakon što mi iscrpimo sve svoje potencijale i mogućnosti. Konkretnije, kada mi uradimo ono što je do nas, Allah Uzvišeni će se postarati da i On reagira i dovrši ono što mi nismo uspjeli. Naše dove mogu biti usrdne i srceparajuće do mile volje, ali bez naše aktivnosti i uloženog truda, one će – Bože mi oprosti – ostati samo slovo na papiru, odnosno pusta želja negdje u zraku.

Konačno, ono što se komotno moglo staviti na sami početak priče o Hidžri, ali se, priznat ćemo, provlači kroz svaki spomenuti moment jeste neprevaziđena važnost i značaj ličnog primjera. Sve što su muslimani preživjeli u idolopokloničkoj Meki, isto to, ako ne i gore, na svojoj koži osjetio je i Muhammed, a. s. Svaki napor tokom višednevnog putovanja kroz pustinju dijelio je s njima. Ni u Medini nije sjedio skrštenih ruku nego je aktivno i fizički učestvovao u gradnji džamije, ali i gradnji novog modela zajednice. Nije bio mudri demagog nego čovjek koji je sve što je govorio praksom i svojim ličnim primjerom i pokazivao. Kao takav, pred sobom je imao samo jedan mogući ishod – poštovanje ljudi i uspjeh na svakom polju.

Hidžra, dakako, ima mnogo drugih važnih i životnih poruka, ali je i ovo dovoljno da nas natjera da je dodatno i studiozno izučavamo kako bismo i sami izvukli značajne smjernice za svoje vlastito djelovanje i angažman.

 

 

PROČITAJTE I...

Osim redovnih vjerskih aktivnosti, tim džemata / centra “Ikre” usmjeren je i na organiziranje kulturnih manifestacija kojima se njeguju tradicija, historija i bosanski jezik među Bošnjacima Münchena i ostatka regije Bayern. U ovoj regiji živi mnogo Bošnjaka, koji su većinom organizirani kroz Medžlis Bayern, u čijem je sastavu dvanaest džemata, među kojima je i “Ikre”

Nestalo je naših čaršija i pazarišta, ezana, mirisa naših avlija i sevdalinki. Nestalo je onog nekadašnjeg rahatluka. Jedno od naselja koje su u prošlosti izgradili Bošnjaci, a koji su danas svedeni na neznatnu manjinu, jeste i Kupres, gradić u Livanjskom kantonu, smješten u istočnom dijelu Kupreškog polja na 1.135 metara nadmorske visine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!