Prolazimo, sigurno i neizbježno prolazimo

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

 

Veliki jablan, koji i dan danas stoji u središtu našeg dvorišta na Džidžikovcu, uvijek je bio i ostao nepristupačan. Prkosi svojom visinom. Njegove guste grane nisu dopuštale pentranje. Mnogi su pokušali, ali nisu daleko dogurali. Popeti se i na prve grane bio je poduhvat. Njegova kora nije se mogla dubiti, grane nisu bile ni za što. Za razliku od drugih stabala, jablan nam nije pridavao ama baš nikakvo zadovoljstvo.

Jedne su se godine u “Bazaru” mogli kupiti mali okrugli “helikopteri” na potezanje – trgneš špagu što jače možeš, a helikopter odleti u visinu. Mnogi su pokušali prebaciti jablan pa su helikopteri završili na visokim granama, osuđeni da tu provedu vječnost. Isto je bilo s “klik-klakovima” koji su jedne godine ponovo ušli u modu. Čak su i lopte koje su napucavane u zrak završavale na granama i nikad nam se nisu vratile. Kad mu već nismo mogli ništa, zabadali bismo u njega pikada i noževe.

A onda bi na proljeće jablan odgovorio izbacujući pahuljaste sjemenke koje su ulazile kroz prozore i tjerale ljude na čišćenje kuća. U jesen bi lišće s jablana opalo, parkaši bi ga skupljali, a mi smo onda skakali na glavu u te gomile prije nego bi nas otjerali. Dolazile bi i oluje s jakom kišom, grane su se savijale do krajnjih granica. Zimi, kada bi pao veliki snijeg, slabe grane pucale bi pod njegovom težinom i padale na stazu na kojoj smo se sankali. A onda bi u proljeće sve ponovo olistalo, povjetarac bi vrtio lišće. Ono je šuštalo na sebi svojstven način, dajući svima do znanja ko je tu najviši i najjači.

Malo dalje od jablana, neko je nekada davno, nakon što su se izgradile zgrade “profesorskog naselja”, posadio neku “japansku” jabuku, odnosno “jabučicu”, kako smo je zvali. Ko zna je li jabučica zaista bila japanska?! Nije to bilo ni važno, Važno je bilo da svake godine krajem augusta, nakon svih vrelina, kada se vratimo s mora, jabučice sazriju. Kretala je tada prava pomama za njima. Mnogi nisu ni čekali da sazriju, već bi ih onako nezrele grizli s teškim grimasama.

Popeti se na jabučicu nije bilo jednostavno. Ne zbog njene nepristupačnosti nego zbog čika Asima, koji nije dao da se po drveću bilo ko penje. Kada bi njegova pažnja popustila, zalijetali bismo se i kao čopor majmuna navaljivali na sve što se moglo dohvatiti. One najbolje i najsočnije jabučice uvijek su bile na vrhu, tako da je trebalo vještine, a i hrabrosti, da se dođe do dragocjenih plodova. Čika Asim bi onda izletio napolje, a mi u trk. Nije dopuštao da se lome grane, što su neki radili. Nekada bi kroz dim škije sjedeći na maloj šamarlici govorio: “Uberi, uberi, ali ne lomi!”

Zaganjala bi nas i njegova žena Ferida kad je čika Asim bio na poslu. Prije negoli bi se počeli penjati, neko je uvijek odlazio da kroz prozor njihovog podrumskog stana, s druge strane zgrade, provjeri gledaju li televiziju, jer su takve prilike bile najsigurnije za penjanje. Čika Asim je ekran svog crno-bijelog televizora bio prekrio žutom folijom, kaže, lakše je za oči. Njih dvoje su uživali u hladu jabučice. Ferida bi ispekla kahvu, a onda bi njih dvoje sjedili i ćeifili satima. Jabučica je izgurala još dosta godina, a onda je otišla, baš kao i čika Asim i teta Ferida.

Najpopularnije od svih stabala bile se breze ispred Jurišinog haustora, na tadašnjem broju 5. Popeti se na vrh breze bilo je herojstvo, ali je bilo izvodljivo. Za najniže grane nije se bilo teško objesiti. Ljuljali smo se na njima i pravili akrobacije. Samo je pokojni Mladen Rajkov zvani Kese, nakon dugotrajnog nagovaranja, mogao s klupe skočiti i uhvatiti se za glavnu granu, što je bio događaj dana koji bi izazivao ovacije. To nikom osim njemu nije uspijevalo. Svi smo pokušavali, ali niko nije znao letjeti kao Kese. Trećeg maja 1992. godine, prilikom granatiranju Džidžikovca, breze su pretrpjele ogromnu štetu, a jedna i direktan pogodak. Mnoge grane bile su otkinute. Poslije, za vrijeme prve ratne zime, mnogo ih je odsječeno za loženje. Sa svim tim granama nestao je dobar dio našeg djetinjstva. Kese, da je živ, ne bi se više imao za šta uhvatiti.

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš zajednički život duboko prepleten u dubokom korijenju. Ljudi i dalje dolaze i odlaze, doseljavaju i odseljavaju, privremeno ili zaposve. A drveće je još tu, za neke nove klince, za njihove buduće avanture i čvoruge.

Prethodni članak

PLJUNUTI OTAC

Sljedeći članak

Bilo jednom u Šamu

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!