PROGUTAN JEZIK

Onaj koji želi da sazna, koji ispituje, nasilan je zato što ne zna. Onaj koji je progutao jezik šuti zato što zna. U onom koji ispituje budi se zaboravljeni jezik, prvotne riječi dotiču njegovu misao. On se neće zadovoljiti nijednom od običnih formula jer spoznaje koliko su lažne, on vidi riječi ispod skrame svakodnevnog govora i nespokojan je što ne može pronaći onu pravu

– Jesi li progutao jezik? – često kaže onaj koji ispituje. S obzirom na to da nas ispitivanje prati od djetinjstva, gutanje jezika nije baš tako bezazlena igra kao što izgleda. U ratničkom rječniku, valjda od pamtivijeka, postoji formula živi jezik. Hvatanje živog jezika, nakon ispitivanja, omogućava tajnu informaciju. Možda se jedino u jeziku ljubavi dodiruju i prožimaju progutan i živi jezik, s jezikom pod jezikom i nadjezikom sjećanja – jezik ljubavi nesvjesni je mimezis svesvjetskog prapočela. A, kao što se zna, prvo bijaše Logos.

U hiljadu i jednoj priči, u jednoj od milijardi priča, živih priča koje ljudi svakodnevno pripovijedaju i koje žive u svijetu, neprestano se ponavljaju likovi, muškarci, žene i djeca koji su progutali jezik. I uvijek im neko u tim pričama upućuje prijekor i uvijek neko od tih što su progutali jezik želi nešto da sazna. A sluti li taj što želi da sazna na kakvom je tragu ili samo izriče formulu, koja se pojavljuje sama, iz zaboravljenog jezika, iz jezika pod jezikom?

Onaj koji želi da sazna, koji ispituje, nasilan je zato što ne zna.

Onaj koji je progutao jezik šuti zato što zna.

U onom koji ispituje budi se zaboravljeni jezik, prvotne riječi dotiču njegovu misao. On se neće zadovoljiti nijednom od običnih formula jer spoznaje koliko su lažne, on vidi riječi ispod skrame svakodnevnog govora i nespokojan je što ne može pronaći onu pravu. Onaj koji je progutao jezik osjeća se zaštićen, sretan kao pričalac čija se priča rastočila u nejasni, nerazumni govor. Sve je u priči jasno, ali drugi ipak ne razumiju. Prokletstvo Kasandrina govora.

Fraze su kao karte za tarot.

Fraze su hijeroglifi naših koraka u dvostrukom labirintu.

Nemoguće je zato onom ko je to spoznao da i dalje govori. Njemu preostaje samo da proguta jezik. Progutavši jezik, progutavši svoje Ime, on i dalje postoji. U jeziku!

Gledajući sliku velikog Flamanca (Brojgel, Brehel, Brigel, Breem?! – kako li je samo izgovarao svoje ime?) KULA BABILONSKA, pokušavam da u njoj vidim i prepoznam Jezik. Tetovirani dio čovjeka. Nevidljivi dio njegova iskustva, pod jezikom, gdje je igla logosa u igri ispisala svu povijest. Tu je negdje istinski znak o kojem smo samo sanjali.

Tako je nastao taj jezički zigurat.

Malobrojnima vidljiv.

Uvijek se sjetim toga kad pogledam svoju staru knjigu Iluzionistov grob i lebdeća žena, gdje je likovni urednik maestralno iskoristio Bruegelovu sliku da ispriča priču o knjizi koja se sva skriva u naslovu.

I kolačić zvani KULA BABILONSKA rastapa se na Jeziku, poput pamćenja.

 

Valjda onom progutanom.

Koji u šutnji razmišlja o završnom razgovoru.

A to je, zapravo, razgovor svakodnevni:

 

– Došlo je vrijeme da se rastanemo. Razgovoru nikad kraja, a toliko je tog u jeziku što nismo ni naslutili.

– Priznajem da je bilo zanimljivih otkrića, ali ipak sam mislio da će biti više riječi o riječima s kojima svaki dan živimo, kao što su pad rasta, ostvarivanje gubitka, narodni kruh, kolegijalni organi, usaglašavanje, kanaliziranje i tome slično.

– Mislim da je važno da se pronađe ključ. Potom sve ide samo od sebe, kao u avanturi: najvažnije je odvažiti se. Nisam spominjao ni crnu ovcu, ni bijelu vranu, iako je posve jasno o čemu je tu riječ. To je za neke isto, ali… je li baš… kao priče o riđokosim ženama?!

– Ostavi ti te svoje ovce i vrane. Šta je sa svijetlom budućnošću i ostacima mračne prošlosti? Šta je s dežurnim krivcima i društvenokorisnim malverzacijama? Pozitivnim nulama? Sivim emisijama? Otuđenom moći? Nepoznatim letećim objektima i nepoznatim letećim subjektima? Objektivnim okolnostima? To ti meni reci. Stisni petlju i kaži!

– Zar to već nije kazano u razmišljanju o da-i-ne jeziku? I zar to nisu samo varijacije na temu. Nova jezička rješenja koja imaju svoj zadat model već hiljadama godina, oblikovana u starijim jezicima, u jezicima koji su se mnogo prije našeg pretočili u pismo. Što je zapisano, ostaje. A fraze su sukus iskustva…

– Iskustvo čovjeka po čovjeku! Mačkovi u vreći! Dosta više i tog grčkog i tog latinskog i tog sanskrta! I sumersko-semitskih naziva! I pisama. Bilo klinastih, bilo kakvih drugih. Valjda i mi imamo nešto svoje! Iz našeg vremena. Zar ne treba uobziriti sve što je usložnjeno i što je zaživjelo? Daj ti meni živu istinu, današnju, a ne tamo neke pjesničke slobode!

– Zanimljiv govor. Licentia poetica.

– Opet ti meni latinski! Lahko je s onim da je ljubav slijepa, u laži su kratke noge (jesu đavola!), tako mu pao grah i šta ti ja znam, de ti meni objasni koliko šta stoji dok cijene skaču i koliko to koga košta? Ima li toga u jeziku?

– Ima. Samo se voda pije na izvoru, a ne na ušću? A što se tiče laži, ona je debela, ali kratka, a istina je tanka, ali dugačka…

– Opet ti?! Zaista misliš da se to iz jezika može vidjeti?

– Iza svake fraze stoji neka priča, stoji neka fama i u njoj nova fraza.

– To je beskrajno.

– Ali postoji. Kao što i mi postojimo samo u jeziku, ne izvan njega.

 

I to je istinita Kula babilonska.

 

 

 

 

Sljedeći članak

STRAH I ČEŽNJA

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!