Problem s 8. junom u tome je što se svake godine ponavlja

A onda se ko u kakvim filmovima pojavljuje Grasov kombi. Penje se između Pionirske i Pedijatrije. Ispred njega policijski Golf. Iskačemo pred njih. Iz Golfa izlazi Zoka, moj srednjoškolski drug. Kaže, poslalo ih na Poljine kao pojačanje. A mi od Poljina udaljeni tri četiri kilometra i isto toliko godina. Iz kombija izlazi Dahić s četrdesetak rezervnih policajaca iz Starog Grada. Zaliježu i oni. Pokušavamo se skupa probiti do trafostanice

 

 

U povratku iz Pionirske doline svratim s trima kćerima u lokalnu kromoljsku samoposlugu. Ispred nas stariji bračni par puni nekoliko cekera. Najmlađa se nervozi u kolicima. Još pet-šest ljudi iza nas stoji u redu. Kad je prodavačica rekla cijenu i isprintala račun, mušterija vadi karticu, ne prihvaćajući objašnjenje da je za takvu vrstu plaćanja kasno. Počinje vikati. Ja ga pozovem na red. Kažem mu da se ne dere na gospođu. Onda mi on zaprijeti službenom legitimacijom i kaže da bi sa mnom drukčije razgovarao kada bismo izišli.

Zatim počne bacati novac po pultu. Na šta mu dodam da je nepristojan, da time dodatno vrijeđa gospođu za kasom, da prestane. On opet zaprijeti i veli mi da zahvalim djeci što ništa neće poduzeti. Smijući se, pitam ga je li me to planirao namlatiti. Utom se u raspravu uključuju i ostale mušterije. Na kraju, vlasnik službene legitimacije nepoznatog tipa podvija rep, ulazi u svoj Q5 i odvozi se prema Poljinama.

Kontam, baš si mi danas uzeo prijetiti. I to baš ovdje. Na istom mjestu na kojem sam na današnji dan prije 27 godina imao svoje “vatreno krštenje”. Baš smo kuću u kojoj je ta samoposluga oslobodili osmog juna. Na zavijutku kod trafostanice, tridesetak metara uzbrdo, poginuli su Riki i Profesor. Mene je taj dan odredio više nego većina svih drugih dana u ovih 48 godina života. I on meni uzeo prijetiti službenom legitimacijom! Osmog juna.

*

Meša me budi. Četiri su sata. Pita gdje su mi one bombe.

– Šta će ti?

– Idemo u akciju.

– Idem i ja.

– Nemaš oružje.

– Gdje je tvoje?

– Nemam.

Kačimo po dvije bombe koje sam dan ranije maznuo istovarujući neko naoružanje u skladište Regionalnog štaba TO na Ciglanama. Ulazimo u kombi da nas s Građevinskog fakulteta, improvizirane kasarne, preveze do razrušene zgrade sarajevskog porodilišta na Jezeru.

Stižemo u trenutku kad se saznalo da je poginuo S. Naišli bili Jukini. Naši od njih mislili da su četnici. Jukini kontali četnička zasjeda. Od S. tražili da kao dokaz da je naš prouči jal Fatihu, jal Kul-huvallahu. On im rekao da ne zna i izišao iz zaklona s legitimacijom. Oni mu bacili kašikaru.

Najbolji mu drug ostavio “sijač” nasred hodnika, neće u akciju. Ne može. Pita komandir ko je dužio “sijača” u JNA. Javi se Topa. Uzme “sijač”, a ja njegovu “tandžaru”. Tako sam ipak naoružan krenuo na Kromolj.

Uhvatili smo ih na spavanju.

Zaliježem tik iznad današnje samoposluge, kraj nekog bureta, koje me dijeli od tijela mrtvog četnika. Iz susjedne kuće jedan naš izvodi uniformiranog tipa. Nekog krupnog mesara koji tvrdi da se zapravo prijavio u TO, nego došao kući po stvari.

Dolazi Mute, dolazi još deset ljudi. Usr'o se četalj. Pita ga ovaj gdje su ostali. Kaže da ne zna. Mute, ljut k'o zuca, stavlja tromblon na papovku i kaže frajeru da će ga raznijeti. Ovaj pokazuje prema nekoj šupi. Mi pripucamo. Četnici počnu bježati. Mi ispucavamo sve što imamo.

Gore kuće. Padaju minobacačke.

Naređuju nam povlačenje.

Vraćamo se bez gubitaka. Opijeni pobjedom, tražimo dopuštenje za novi napad. Dobivamo ga koji sat poslije.

Sad nas je pedesetak. Moj privatni heroj Šefik “interventni” dobiva metak u nogu. Pogleda malo, protrese nogavicu, vidi da može i nastavlja. Uzimamo kuću po kuću. Četnici su se devranisali i dočekali nas po propisima. Osvetnički. Tuče artiljerija s Poljina, tuče sijač s Kromolja, tuče iz rovova, zemunica, bunkera. Naši ranjenici viču. Gubimo se između kuća. Stiže naredba za još jedno povlačenje.

Fale četverica iz Šefikovog interventnog voda. Javlja se nas nekoliko da ih idemo izvlačiti.

Stisn'o sijač. Ne možemo do trafostanice. Jedan od njih četverice se probio. Kaže da su Riki i Profesor zaginuli, a da je Saša ranjen smaknuo na pogrešnu stranu. Prema Nahorevu.

Pucamo. Uzalud.

A onda se k'o u kakvim filmovima pojavljuje Grasov kombi. Penje se između Pionirske i Pedijatrije. Ispred njega policijski Golf. Iskačemo pred njih. Iz Golfa izlazi Zoka, moj srednjoškolski razredni drug. Kaže, poslalo ih na Poljine kao pojačanje. A mi od Poljina udaljeni tri-četiri kilometra i isto toliko godina.

Iz kombija izlazi Dahić s četrdesetak rezervnih policajaca iz Starog Grada. Zaliježu i oni. Pokušavamo se skupa probiti do trafostanice. Nismo uspjeli.

Sedamnaestogodišnjeg Rikija i pedesetogodišnjeg Profesora izvukla je raja iz njihovog voda tek uvečer.

Ako ima kakve utjehe, da njih dvojica nisu poginuli, da ih nismo pokušali izvući, izvlačili bismo noćima ovih četrdesetak momaka.

*

Uskoro će pet godina kako stanujem na Kromolju. Kad god negdje pođem pješice, krećem se posred ulice sve se nadajući da će mi neko doviknuti: “Šta ideš sredinom, nisi ovo oslobodio”, pa da mu odgovorim: “E, jesam, osmog juna 1992. godine.” I onda naletim na tipa sa službenom legitimacijom. I zaboravim mu to doviknuti.

PROČITAJTE I...

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!