Prljava kampanja Jasmina Imamovića: Muhamed-aga Hadžiefendić spasio je Bošnjake Tuzle od nestanka

Iz knjige historičara Adnana Jahića Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, kao i iz brojnih izjava svjedoka koje je vrijedno skupio Nihad Halilbegović, a koje ekskluzivno objavljujemo u ovom broju Stava, jasno je da je Muhamed-aga Hadžiefendić bio jedna od svijetlih tačaka novije bošnjačke historije. Građani Tuzle, Gračanice, Devetaka, Puračića i drugih mjesta i danas znaju, na osnovu usmenih kazivanja svojih roditelja i djedova, da je Hadžiefendićeva legija odigrala ključnu ulogu u odbrani Bošnjaka ovog kraja

U nedostatku konkretnih političkih programa, predizborna kampanja pojedinih stranaka u Bosni i Hercegovini svela se na optuživanje protivničkih kandidata. Pritom se ne biraju sredstva njihove satanizacije. Tako, naprimjer, gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović i tamošnji SDP svoju kampanju temelje na degradaciji Bahrudina Bate Hadžiefendića, zajedničkog kandidata SDA i SBB za gradonačelnika, jer je on unuk Muhamed-age Hadžiefendića, zapovjednika muslimanskih formacija tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu. “Njegov djed nije bio antifašista, nego bojnik u okviru NDH, odlikovan priznanjem NDH i komandant 13. SS divizije! Ta divizija bila je potčinjena Himleru i Hitleru! To, najblaže rečeno, nije uredu i nije dopušteno. Tuzla je grad koji decenijama baštini univerzalnu svjetsku, evropsku i bosanskohercegovačku vrijednost antifašizma i zajedničkog života, bratstva i jedinstva. Tako je bilo, tako će i ostati”, kazao je Imamović za Tuzlanski info portal. Imamović ističe da Bahrudin Hadžiefendić nije kriv što je unuk jednog fašiste, ali da jeste kriv zato što je na svom profilu na Facebooku objavio da se ponosi svojim djedom. Ako je Hadžiefendiće bio fašista, kako tvrdi Imamović, zašto je onda SDP 2003. godine podržao prijedlog SDA da se ulica pokraj Jalske džamije, u kojoj je ukopan Hadžiefendić, nazove njegovim imenom? Podsjetimo, tada je BOSS s Mirnesom Ajanovićem na čelu uspio osujetiti tu inicijativu.

Iz knjige historičara Adnana Jahića Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, kao i iz brojnih izjava svjedoka koje je vrijedno skupio Nihad Halilbegović, a koje ekskluzivno objavljujemo u ovom broju Stava, jasno je da je Muhamed-aga Hadžiefendić bio jedna od svijetlih tačaka bošnjačke historije. Građani Tuzle, Gračanice, Devetaka, Puračića i drugih mjesta i danas znaju, na osnovu usmenih kazivanja svojih roditelja i djedova, da je Hadžiefendićeva legija odigrala ključnu ulogu u odbrani Bošnjaka od četnika i partizana, koji su jedno vrijeme zajedničkim djelovanjem činili zločine nad Bošnjacima. Svi koji slijepo ne vjeruju komunističkoj interpretaciji historije svjesni su da bi Bošnjaci Tuzle i okolnih krajeva doživjeli istu sudbinu kao i Bošnjaci Istočne Bosne i Istočne Hercegovine. Svjesni su toga bili i u SDP-u kada su podržali prijedlog da se po Hadžiefendiću nazove jedna tuzlanska ulica. Ali sada, nakon dugo vremena, SDP je ozbiljno ugrožen i mogao bi izgubiti izbore u Tuzli. Stoga je neophodno da se protivnički kandidat ocrni, makar to bilo po cijenu revizije vlastite historije. Hadžiefendić jeste bio pripadnik 13. SS divizije u vrijeme kada se mislio da je to put ka uspostavljanju bošnjačke autonomije i mnogo prije nego šta je ta divizija stupila u borbena djelovanja, jeste u mračnim konstelacijama zamršenih političkih odnosa stao na stranu NDH, ali nije počinio nijedan zločin nad nebošnjačkim stanovništvom. Stoga je neophodno, na osnovu relevantnih izvora, osvijetliti njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu.

Politička klima u BiH 1941. godine

Raspad Jugoslavije pratila je dalekosežna povijesna pojava stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, koju je u ime Ante Pavelića 10. aprila 1941. godine proglasio budući drugi čovjek NDH Slavko Kvaternik. Pored hrvatskih etničkih teritorija, ova država obuhvatala je Bosnu i Hercegovinu i dio Srijema, dakle, ona područja u kojima su većinu predstavljali Bošnjaci i Srbi. Taj je režim pozivao Bošnjake da se uključe u izgradnju i upravljanje državom, nazivajući ih cvijećem hrvatskog naroda. “Međutim, u praksi se vrlo brzo pokazalo da od proklamirane hrvatsko-muslimanske jednakosti i demokratije nema ništa”, ističe Adnan Jahić u knjizi Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu. Promjenu političkog sistema u Bosni i Hercegovini pratila je uspostava njemačkih vojnih redarstava, koja su potpomagala neiskusne ustaške vlasti u održavanju reda u bosanskohercegovačkim gradovima.

Najraniji izvještaji hrvatskih vojnih snaga s tuzlanskog područja, navodi Jahić, ukazuju da se ubrzo nakon proglašenja NDH jedan dio bosanskohercegovačkog pravoslavnog življa “odmetnuo od uprave nove vlasti”. Osjetnija četnička gibanja nastupila su u julu 1941. godine, kada su organizirane grupe četnika bile pojačane starojugoslavenskim oficirskim kadrom i kada su se četnike jedinice prebacile preko Drine. Tada su počeli i prvi pokolji nad bošnjačkim stanovništvom Istočne Bosne. “Gradove i mjesta najčešće je branio nedovoljan broj domobrana i ustaša – Nijemaca je bilo krajnje malo, a narod je u njih najviše imao povjerenja jer su, kada je o odbrani od četnika riječ, odavali utisak bolje opremljenih i obučenih, sposobnijih i discipliniranijih boraca od ustaša i domobrana”, ističe Jahić. Slaba utvrđenost pojedinih mjesta postala je evidentna nakon napada na Koraj 27. novembra 1941. godine. “Udružene četničko‑partizanske snage, daleko brojnije i nadmoćnije, blokirale su selo i ubrzo ušle u njega. Za kratko vrijeme dvije trećine Koraja bilo je u plamenu i ruševinama. Muslimanski živalj, koji nije uspio na vrijeme uteći, bio je poubijan i izmasakriran”, piše Jahić. Tragedija Koraja unijela je opću pometnju među bošnjački i hrvatski živalj okolnih područja, a s dolaskom zime postalo je bjelodano da je sistem ustaško-domobranske odbrane nemoćan naspram četničko‑partizanskih akcija. Do Bošnjaka Tuzle dopro je glas o stravičnim stradanjima bošnjačkih civila u Foči, okolini Višegrada, Ustikoline, Čajniča, Rogatice i u drugim mjestima.

Poznati susret četnika i partizana na Drinjači 1. oktobra 1941. godine, na kojem je dogovorena “Zajednička operativna komanda”, čiji se štab sastojao od po triju predstavnika četnika i partizana, o kojem je pisalo nekoliko značajnih historičara (Zdravko Antonić, Savo Trikić, Vladimir Dedijer, Adnan Jahić…), pokrenuo je pitanje bošnjačke samoodbrane.

Ubrzo nakon Koraja, četnici su popalili Tupkoviće i tako zaprijetili okolnim bošnjačkim selima, te se nametnulo pitanje samoodbrane. Među prvima koji su to jasno uvidjeli bio je Ragib-aga Čapljić, koji se snažno zalagao da se bošnjačkom življu tuzlanskog kraja omogući samoodbrana. Krajem septembra govorio je u Puračiću okupljenom narodu o prilikama u Bosni i potrebi formiranja muslimanske legije. Upravo je ovo mjesto krajem novembra došlo na udar četničkih i ustaničkih snaga nakon što je 12. novembra stradao okolni Devetak. “Kada se odbrana počela rasipati i kada je izgledalo da će Puračić pasti, zapovjednik 3. bojne s pištoljem u ruci vrati odbjegle bojovnike na položaje, a potom pozva pojačanje iz Tuzle. (…) Čovjek koji je organizirao otpor bio je Muhamed‑aga Hadžiefendić, bojnik koji se za samo par godina svog vojničkog i narodnog djelovanja afirmirao kao jedna od najsvjetlijih i najznačajnijih figura novije bošnjačko-muslimanske historije”, ističe historičar Adnan Jahić.

Formiranje Muslimanske legije

Nakon odbrane Puračića, Hadžiefendić najozbiljnije počinje raditi na formiranju jedinice koja bi stala u odbranu sela i gradova s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Biva primljen kod Kvaternika u Zagrebu 7. decembra 1941. godine, kada mu izlaže detaljan plan o ustroju domobranske formacije u koju bi bio mobiliziran lokalni muslimanski puk koji se do tada nerado javljao u domobrane. Tri dana poslije, ministarstvo izdaje odobrenje za formiranje takve jedinice, a već se 22. decembra u Tuzli formira Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića. Tako su Bošnjaci, piše Jahić, postali krajnje respektabilan borbeni faktor na tuzlanskoj teritoriji. Borci bojnika Hadžiefendića ličili su na ostalu domobransku vojsku, ali su se od njih znatno razlikovali odjećom koja je imala karakter i obilježje tradicionalne muslimanske nošnje.

“Djelovanje legije može se podijeliti u dva perioda: prvi, od osnutka pa do marta mjeseca 1943., kojeg karakterizira njen aktivan odnos prema svojim borbenim zadaćama i ciljevima, i drugi, od marta 1943. pa do pada Tuzle u partizanske ruke oktobra 1943., obilježen nestabilnošću i čestim porazima legionarskih postrojbi, koji su uslijedili nakon osjetne politizacije i uvlačenja Hadžiefendića bojne u prisutne muslimansko-autonomističke koncepte, njenog pretvaranja u regrutnu bazu za nagoviještenu bosanskomuslimansku SS diviziju, a posebno nakon Hadžiefendićeve smjene s mjesta njenog predvodnika od strane hrvatskih vlasti u Zagrebu, juna mjeseca 1943. godine, što je dovelo do osjetnog rasipanja njenih kadrova i vidne demoralizacije njenih boraca”, piše Jahić. Dok je vojnike legije sačinjavalo uglavnom seosko stanovništvo, njeno je vodstvo bilo sačinjeno od uglednih tuzlanskih prvaka poput Omera Gluhića, Abduselama Basare, Ešrefa Prcića, Huseina ef. Jahića i drugih. “Dakako, uz njih su bili i ostali podčasnici koji su zajedno sa svojom komandom činili stabilnu branu četničkim i partizanskim formacijama, gdje god su bile razmještene legionarske postrojbe”, ističe Jahić.

Iz razmatranja ustaške arhivske građe stječe se dojam da se rukovodstvo NDH pokajalo što je došlo do stvaranja muslimanske vojne formacije. Hadžiefendić je iskoristio novonastalu konstelaciju političkih odnosa isključivo u svrhu organiziranja Bošnjaka, kojima je prijetila četnička, ali i partizanska čizma. Od NDH je dobio naoružanje koje je koristio za odbranu naroda. Ne treba zaboraviti da su nad Bošnjacima Istočne Bosne počinjeni stravični zločini, a da je Hadžiefendića legija štitila Bošnjake tuzlanskog kraja od sudbine kakvu su doživjeli Bošnjaci u istočnim krajevima zemlje. Najvećim tokom 1942. godine legija Muhamed-age Hadžiefendića nije odstupila ni s pedlja zemlje nad kojom je imala kontrolu. S vremenom se broj njenih pripadnika širio, što je doprinijelo prerastanju prvobitnog odjela u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića, koji je u proljeće 1942. godine brojao 5.000 vojnika raspoređenih u šest bojni. Stalni rast legije doveo je u julu 1942. godine do finalnog preustroja zdruga u pukovniju pod nazivom Dobrovoljačka domobranska pukovnija (DOMDO), čime je konačno bila ostvarena zamisao bošnjačkih prvaka tuzlanskog kraja o vojno-sigurnosnom utvrđenju najšire tuzlanske regije. Tad su se počele revitalizirati i autonomističke ideje, pa je Mehmed Pandža, sarajevski uglednik, pisao Paveliću da odobri formiranje Hadžiefendićeve legije svuda po Bosni i Hercegovini gdje žive muslimani. Hadžiefendić i njegov zapovjednički krug bili su na liniji autonomističkog pokreta. Tretiranje autonomističkih tendencija zahtijevalo bi zaseban tekst, pa ćemo taj fenomen samo nagovijestiti kao potvrdu Hadžiefendićeve duboke ukorijenjenosti u bosanski politički i tradicijski kontekst.

Smrt narodu, sloboda fašizmu

Politička i vojna situacija u Bosni i Hercegovini usložnjena je osnivanjem 13. brdske SS divizije. “Prijelomni moment oko gibanja na relacijama legija – autonomija – divizija bila je njemačka odluka da se za pomoćni izvor muslimanske regrutacije u SS diviziju, ako odziv među običnim življem bude nedostatan, uzme Hadžiefendićeva DOMDO pukovnija. (…) Sve očitiji rastroj legije tokom 1943. godine, rasipanje njenog ljudstva, što u SS diviziju, što u partizane, umanjivao je mogućnost bilo kakve djelatnosti s autonomističkih pozicija”, piše Jahić, ističući da je kontrola nad SS divizijom bila van bilo kakvog upliva domaćih bošnjačkih krugova. U takvoj prilici bilo je besmisleno protusloviti njemačkim zahtjevima. Krajem marta Muhamed‑aga bio je pozvan u Sarajevo, gdje se susreo sa SS oberleutnantom Kremplerom, kada su načinjeni prvi konkretniji koraci u vezi s osnivanjem 13. SS divizije.

Po povratku u Gračanicu, Hadžiefendić prvi put odijeva njemačku uniformu, i to s bosanskim fesom, iskazavši time spremnost na osnivanje bošnjačke SS divizije. Krajem maja primio se dužnosti njenog časnika. U istom su mjesecu bilo pozvani i drugi časnici legije da pristupe SS diviziji, ali se oni prikloniše partizanima. Tako su okončani dani Hadžiefendićeve legije. “U tom čudnom spletu raznorodnih povijesno-političkih momenata, koji su se savršeno složili kao neizbježni usud njegovog neumitnog pada, Hadžiefendić je postao žrtvom objektivnih ratno‑političkih dešavanja, na čiji tok realno nije mogao utjecati. U to vrijeme bile su samo dvije mogućnosti – ili u diviziju ili u partizane. Kao čovjek odan svom narodu i tradiciji, svom iskonu i zavičaju, on se opredijelio za ovo prvo. Drugu alternativu doživljavao je kao svekoliku negaciju muslimanske opstojnosti, identiteta i posebnosti, kroz mučko saznanje o nerazlučivoj izmiješanosti partizana i četnika, onih istih koji su klali muslimane diljem Istočne Bosne i Hercegovine u prvim godinama rata”, poentira Jahić.

Odmah nakon bijega u partizane, legionari počeše raditi na promociji partizanskog pokreta. Prelazak Omera Gluhića dao je povoda NDH vlastima da se riješe Hadžiefendića kao zapovjednika legije. Nakon što je napustio legiju, među Bošnjacima tuzlanskog kraja nastupila je pometnja koju su vješto koristili partizani-komunisti za infiltraciju u regiju. Nakon što je Tuzla 2. oktobra 1943. godine došla u partizanske ruke, Muhamed-aga Hadžiefendić nije se krio niti je napuštao svoj dom, iako je za to imao priliku. “Nije mogao zamisliti zbog čega bi mogao biti terećen. Branio je svoj narod, koji je bio uz njega i poštovao ga. Kao čovjek visokog morala i obraza, nikad svoju vojsku nije upućivao u provaliju nasilja i zločina”, piše Jahić. Međutim, tako nisu razmišljali njegovi politički protivnici koji su ga vidjeli kao glavnog krivca zbog kojeg je Tuzla tako kasno pala u partizanske ruke. Pet dana nakon ulaska partizana u Tuzlu, Hadžiefendić je pozvan na suđenje, i po kratkom postupku osuđen na smrt. Najveća je ironija u tome što su oni koji su napadali Bošnjake osudili, zbog “borbe protiv muslimanskog naroda”, upravo čovjeka koji je organizirao odbranu “muslimanskog naroda”. Muhamed‑aga strijeljan je istog dana, 7. oktobra 1943. godine. Nije dao da mu vežu oči rekavši: “Ja sam časnik i ne bojim se gledati smrti u oči.” Tijelo Muhamed-age Hadžiefendića ostalo je u pijesku skoro godinu dana. Tek su u ljeto 1944. godine Topčićevi zelenokadrovci prenijeli ga u Tuzlu i ukopali u haremu Jalske džamije.

Za fotelju i dušu bi dali

Dogovor na Drinjači između partizana i četnika zahtijeva preispitivanje i partizanskog djelovanja 1941. godine, pa nominalna pripadnost partizanima ili Hadžiefendića legiji ne govori baš ništa o djelovanju i akcijama pojedinih bojnika s početka rata. Imamović ističe da je njegov djed bio partizan, za razliku od djeda protivničkog kandidata, koji je, kako kaže, bio fašista. Budući da je selo Islamovac, iz kojeg potječe Imamovićev djed, bilo pod kontrolom Hadžiefendićeve legije, vrlo je vjerovatno da je i on, poput drugih Bošnjaka iz Islamovca, bio pripadnik ove vojne formacije, ali za to ne postoji čvrst dokaz. Da je Imamović čitao išta od historijskih dijela koja nisu produkt ideološki čiste slike jugoslavenskog komunističkog jednoumlja, uvidio bi da je jedno vrijeme Hadžiefendićeva legija branila Bošnjake i od četnika i od partizana. Teško da je njegov djed činio zločin protiv vlastitog naroda, kao što to Imamović čini nad historijom tog istog naroda zarad političkog mandata.

Nakon što je postalo izvjesno da će partizani osvojiti Tuzlu, neki su pripadnici Hadžiefendića legije otišli u zeleni kadar, a drugi u partizane. Među ovim posljednjim bio je i znameniti pisac Mehmed Meša Selimović. O tome se, doslovno, navodi: “Sutradan je legiju napustio pričuvni poručnik Salih Žilić, učitelj, koji je bio na položaju u Seoni kod uporišta Crveno Brdo 21. km. sjevero zapadno od Tuzle sa legionarom Mehmedom Selimovićem profesorom i još 9. nepoznatih građana navodno partizana koji su došli po njih i odveli ih upl. Majevicu.” (Dnevno izviešće na dan 13. svibanj 1943. godine. – RIA Tuzla, br. 2952/59)

Zašto Imamoviću i SDP-u ne smeta činjenica da je Selimović bio Hadžiefendićev vojnik, pa je upravo Imamović ustanovio književnu nagradu naslovljenu njegovim imenom? Odgovor je jednostavan. Ne smeta im iz istog razloga zbog kojeg je SDP podržao davanje ulice Muhamed‑agi Hadžiefendiću, jer su svjesni uloge Hadžefendića i Selimovića u očuvanju egzistencijalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka. Znaju to partizani iz SDP-a, ali su, kada to zatreba, a to su naučili od komunističke bratije iz prošlog režima, spremni prodati istinsko znamenje u dnevno-političko bescjenje.

Cijeli tekst pročitajte u novom broju magazina Stav, koji je u prodaji od četvrtka, 29. septembra.

 

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!