Prijeti li nam postizborni Frankestein

SDA će i na ovim izborima zasigurno potvrditi da je najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini. Međutim, pitanje je njenog koalicijskog kapaciteta, odnosno, koliko će biti uspješna u postizbornim dogovorima. U slučaju da SDA ne bude u mogućnosti da formira vlast na federalnom i državnom nivou (kantonalni je posebna priča), to će morati učiniti više stranaka nego što to uopće možemo zamisliti.

Da je vlast predvođena SDA-om od 2014. do 2018. godine bila uspješna, potvrđuje i komparativna analiza s događajima u Hrvatskoj u gotovo istom periodu. Hrvatski HDZ na jedvite je jade uspio 2015. godine oformiti Vladu u koaliciji s MOST-om i na čelu sa živopisnim dijasporcem Tihomirom Oreškovićem. No, nije dugo trajalo. Korupcijska afera supruge tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamaraka do te je mjere antagonizirala odnose u vladajućoj koaliciji da je Vlada pala, Karamarko je otišao s čela HDZ-a, te su održani prijevremeni izbori.

Novi premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković ponovo je 2016. godine formirao koaliciju s MOST-om, ali nije dugo prošlo i oni ponovo napuštaju saborsku većinu te se HDZ spašava s novim partnerom HNS-om. Međutim, saborska većina u ovom trenutku toliko je slaba da je velika vjerovatnoća kako ova Vlada neće dočekati kraj novog mandata.

Za razliku od uveliko lagodne hrvatske političke scene, koja nije opterećena dejtonskim neminovnostima, nužnim pravilima o konstitutivnosti, entitetima i slično, vodeća bošnjačka politika osigurala je iz praktički nemoguće situacije četiri godine kontinuiteta vlasti i napretka na reformskom i evroatlantskom putu Bosne i Hercegovine. Štaviše, značajno je povećala broj zaposlenih iako je upravo na ovom mjestu bila ponajviše napadana i osporavana.

Pritom je trpjela žestoke napade opozicije i njihove klijentele iz raznih medija, morala se kompromisno dogovarati sa Srbima i Hrvatima, a ni u koaliciji sa SBB-om nisu cvjetale ruže, iz čega se izrodila izreka da se SBB i Radončić ponašaju kao “opozicija u poziciji”. Dodatno opterećenje otvaralo se i unutar same SDA, što je na koncu završilo formiranjem triju novih stranaka: PDA Mirsada Kukića, Narod i pravda Elmedina Konakovića i Nezavisni blok Senada Šepića.

Bez obzira na navedeno, SDA će i na ovim izborima zasigurno potvrditi da je najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini. Međutim, pitanje je njenog koalicijskog kapaciteta, odnosno, koliko će biti uspješna u postizbornim dogovorima. U slučaju da SDA ne bude u mogućnosti da formira vlast na federalnom i državnom nivou (kantonalni je posebna priča), to će morati učiniti više stranaka nego što to uopće možemo zamisliti.

Primjerice, rezultati lokalnih izbora iz 2016. godine pokazali su da je SDA osvojila 50.000 glasova više nego SDP, DF i SBB zajedno. To znači da bi možebitna koalicija opozicije na čelu sa SDP-om, u kojoj bi se našao i SBB, sačinio jedan nevjerovatan zbir gotovo nemogućih političkih kombinatorika.

S obzirom na to da je riječ o političkim osobnostima koje su do sada bile u raznim sukobima i razilaženjima, možemo govoriti i o stvaranju mogućeg političkog Frankesteinovog proizvoda koji ne bi izdržao bez stalnih rekompozicija i, na koncu, potpunog sloma. Ako u to uračunamo lične antagonizme koji postoje između lidera i liderčića u opoziciji, to bi bio jedan veliki vašar taština, u kojem bi ono ja, dakle ego i egoizam, na koncu i presudilo.

Slična situacija već se dogodila 2000. godine s Alijansom za promjene, koja je također neslavno završila i iza sebe ostavila mnoštvo štete. Ako u to još ubrojimo i to da je u SDP-u tada bio veliki broj iskusnih kadrova, a da je sada ta stranka definitivno blijeda kadrovska slika onoga što je nekada bila, postoci koji garantiraju neuspjeh proporcijalno rastu do neslućenih razmjera, a šteta će biti nesaglediva ponajviše za Bošnjake.

Dakle, jedno je šteta koja bi se proizvela nefunkcionalnošću vlasti, a sasvim je drugo šteta koju bi takva vlast mogla proizvesti u ideološkom smislu, što bi podrazumijevalo da Bošnjake liši bilo kakvih uporišta u tradiciji i identitetu, kao i svim onim pozitivnim tekovinama nacionalnog ponosa koji proizlaze iz herojske odbrane Bosne i Hercegovine tokom agresije. Da su za to sposobni, u više su navrata prije svih potvrdili i SDP i SBB i Naša stranka.

Ovo potvrđuje i bljedunjava predizborna kampanja koju je opozicija, uključivši i SBB kao opoziciju u poziciji, provela uoči izbora. Nisu se uspjeli nametnuti javnosti i ponuditi glasačima osjećaj neke nove političke energije koja garantira ono jedino što su i mantrički ponavljali: nužne promjene. Kako bi te promjene proveli, nisu objasnili, osim što su papagajski ponavljali da treba srušiti SDA.

Ono što je u kampanji bilo bezidejno i bezenergično odrazit će se i na rezultate koje će ostvariti, te je za očekivati da neće ostvariti revolucionarni rezultat. SDA je, s druge strane, imala energičnu kampanju, a njen kandidat za člana Predsjedništva BiH Šefik Džaferović bolje se od ostalih kandidata uspio nametnuti javnosti kao lider dostojan funkcije na koju pretendira. Odnosno, u Džaferovićevom slučaju nije sve bilo u kvantiteti SDA, nego i u njegovoj ličnoj kvaliteti.

Fahrudin Radončić nije ponudio ništa što već nismo vidjeli, a krupne populističke objede, uvrede i podmetanja koje bez mjere preko svojih medija redovno plasira javnosti uoči i nakon izbora postaju dobrano izlizane i dosadne. Svoj izvjesni izborni podbačaj Radončić je uoči izbora intenzivno pokušao prikriti najavama izbornih krađa. Treći kandidat za Predsjedništvo BiH, a da ima šansu za pobjedu, Denis Bećirović iz SDP-a, započeo je relativno uspješno, ali ubrzo se uvidjelo da je bilo riječ o prenapuhanom balonu. Ovaj kandidat osim riječi država nije pokazao niti jednu bistru, a prodornu ideju koja bi došla do glasača i odjeknula u javnosti. Utoliko su lideri najjače bošnjačke stranke u pravu kada kažu da samo jaka SDA osigurava jaku i funkcionalnu državu. Ostalo je na procjenu glasačima.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!