Priče strave i užasa (II): Svakome se u životu nešto na groblju prikazalo

Naše su predaje prepune sirovih tupana koji iskaču s navučenim čaršafima i prepadaju prolaznike. Znalo se dogoditi da presreteni i prestrašeni potpuno svisnu i da im poslije nema iladža. Kad malo bolje razmislim, prepadanje je kod nas bilo dio folklora, nešto kao nacionalni sport, što, svakako, nije odlika najnormalnijih, pogotovo ne civiliziranih naroda. Šta ima ljepše, šta dušu može bolje ispuniti i srce napuniti smijehom kao sluđena osoba koja bježi pred spodobama u bijelom

Svi smo se naslušali strahota o utvarama koje u prvi mrak lebde ponad grobova i ječe, išarete, plaču, grebu, ili, najčešće, šute – šute i prikazuju se. Zato se i ne valja u akšam oko groblja motati, ni muslimanskog ni kaurskog, ne samo što se u to vrijeme dižu spomenute sablasti ili, da upotrijebimo izraz iz naše društvene ontologije, entiteti već i zbog umanjene vidljivosti, tipične za akšamsku polutamu, koja onda može prouzrokovati stanovite vizualne konfuzije koje u kombinaciji sa strahom, internaliziranim uglavnom putem tradicije, prouzrokuju životne traume. Jeziva svjedočenja ne jenjavaju ni u najbezbožnijim vremenima, možda su čak i u blagom porastu, u onim vremenima kad je sve duhovno protjerano s obzora, osim grobaljskih sjenki preko kojih nesretna, praznovjerna, bezbožna svijest utažuje žeđ za paranormalnim.

Posebno su groblja bila strašna u onim pradavnim vremenima kad u našim selima nije bilo rasvjete. Rekosmo “pradavnim”, mada svi znamo da u našim selima nije bilo rasvjete do poslije agresije, a tada je već cijela zemlja bila jedno veliko groblje i postalo je jednako jezivo na svakom mjestu. Vratimo se mračnim davnim vremenima. Ne znaju današnje mutave generacije šta je seoska noć. Volio bih da vidim junaka koji će danas poći neosvijetljenim seoskim putem, recimo iz Uloga do Kalinovika; ne treba ići planinom, šumom i jarugama, već isključivo drumom, može i mobitel ponijeti sa sobom. Kada bi stigao i ako bi stigao, ne bi od njega ništa više ostalo, hiljadu bi puta poludio od straha, izbezumio se zapljusnut talogom crnog pakla, došao izvrnutih očiju kao pas mog daidže kad ga je u šumi prepala mečka. Ma koliko zvučalo smiješno: svijet je bez ljudi stravično mjesto.

A ljudi su se – paradoksalno, znam – uvijek trudili da ionako stravični svijet učine još stravičnijim. Naše su predaje prepune sirovih tupana koji iskaču s navučenim čaršafima i prepadaju prolaznike. Znalo se dogoditi da presreteni i prestrašeni potpuno svisnu i da im poslije nema iladža. Kad malo bolje razmislim, prepadanje je kod nas bilo dio folklora, nešto kao nacionalni sport, što, svakako, nije odlika najnormalnijih, pogotovo ne civiliziranih naroda, izluđivati jedni druge bez ikakvog razloga, navlačiti čaršafe i izluđivati čestiti svijet. Šta ima ljepše, šta dušu može bolje ispuniti i srce napuniti smijehom kao sluđena osoba koja bježi pred spodobama u bijelom!

Sada idemo u jedno mjesto kraj Konjica, gdje pred sami rat živi i odrasta izvjesni Hido. Taj je bio razonoda cijelog mjesta; nije da je bio lud, nego tako… usporen. Recimo da je malo, ali zaista samo malo, prokišnjavao, ali u suštini dobričak. Iako krupniji rastom, nije uspio mentalno ispratiti svoju generaciju, svaki bi drugi razred propao, sve mu bilo ravno do mora. Da ne bismo gubili prostor na dalji opis: nešto poput Lennieja iz Miševa i ljudi. A takve pokvareni ljudi uvijek zafrkavaju, slože im fintu pa se u mraku smiju. A opet, Hido nikome ništa nije zamjerao.

I tako se jednom tri-četiri mlada klipana dogovore da jednog akšama prepadnu Hidu. Ponesu šerpe i čaršafe i natisnu se iza žbunja u mezarju. Dan je već bio posut pepelom sumraka, nagovještavajući mračnu i beskrajnu noć. Sjene zastriješe nebo kao neke tamnoplave zavjese. Sunce je palo u zagrljaj nekog drugog dana. Slijepi miševi oblepršavaše oko drveća. Ali, još se uvijek vidjelo.

Odozdo, niz prašnjavi makadam, od suprotne strane sela, približavao se Hido s rukama u džepovima i tiho zviždukao. Kada je naišao pored mezarja, oni klipani zalupaše po šerpama i zavikaše: “Buaaaaa!” Hido se zbuni, malo ubrza, ali ne pobježe. Gledao je poprijeko prema mezarju odakle dopirahu oni zvukovi, izrazom na kojem su bili pomiješani prezir, čuđenje i zaprepaštenost.

Uvidješe klipani da ga nisu satrali te navukoše one čaršafe, iskočiše iza nišana i frontalno krenuše prema Hidi, urlajući mnogo jače, mnogo jezivije, mnogo odlučnije: “Buaaaaa!”

Hido opet nije pobjegao glavom bez obzira, nego je opet tek malo ubrzao, i dalje s rukama u džepovima, gledajući poprijeko u istom smjeru i dalje onog izraza na kojem su pomiješani gađenje, čuđenje i zaprepaštenost. Tek je prezrivo viknuo:

“Lezite dolje, j…m vas mrtve!”

Šta se poslije događalo na spomenutom mezarju, nije važno. Ali, realno, zamislite da zaista ustanu iz grobova svi oni tipovi što su vam zagorčavali djetinjstvo, što su vas hinjali kad ste im brali trešnje, koji vam nisu dali da prođete putem ili su vas ružili iz čista mira. Koliko smo puta pomislili nakon smrti jednog od takvih: “E, nek je vala odapeo.” Zato je najbolje, u pravu je bio Hido, da svako ostane na svom mjestu.

A svakome se jednom u životu nešto na groblju prikazalo. Ako nije, ima vremena.

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!