Priče strave i užasa (6): Bajramska zvijezda padalica

“Zove se Stela...”, reče uposlenik petshopa u gradiću na sjeveru Sjedinjenih Američkih Država, prosijedi gospodin čiji su ten i linija upućivali da se najvjerovatnije radi o vegeterijancu. Imao je samo riječi hvale o Steli. Umiljata, poslušna, zabavna. Voli djecu. Mogu je oblačiti. Mogu je okititi. Naprimjer, za praznik. Vidjelo se da mu je Stela prirasla za srce. Tu je Edibu sinula ideja: zašto ne bi zaklali Stelu za kurban

April, 1998. Gradić na sjeveru Sjedinjenih Država. Svega oko 70.000 stanovnika sa studentima. Sjedište mnogih fakulteta, istraživačkih centara, škola, restorana i protestantskih crkava; u okolini su dva jezera, desetine parkova i jedna čarobna šuma površine naše Hercegovine. Pa ipak, najbliža je farma na oko 200 km. Jezera su okićena čamcima i živopisnim kućama. Ove zime nije bilo snijega, sad u proljeće vjetar noću pod zlokobnom mjesečinom grebe stakla, pada sitna kiša.

Za tri je dana Kurban-bajram, a tuga Vejsila, oca porodice Hamzić, pregolema je. Prvi put u svom životu neće zaklati kurban. Bolje da je umro, a da nije ovdje došao gdje se ne može čestito kupiti ovan i ljudski ga pred svojom kućom svući. Tri su dana do Bajrama i veseli Vejsil ni s kim ne komunicira, gleda u prostranu daljinu ove ogromne zemlje s prezirom, s gađenjem, s mržnjom. Napolju zavija vjetar kao vukovi koji u dalekim prerijama večeraju zalutale ovce.

Sin Edib zna šta mu je, ali ne zna kako da mu pomogne. Ovo je samo kulminacija tri preteška mjeseca otkako je stigao iz Bosne: gunđenja, šutnja, cjelodnevno širenje boli po cijeloj kući. Još sad i taj Bajram. Kako da mu objasni da ovdje nije moguće naći ovcu kao kod nas u Bosni, odeš na pijacu i probereš bravče kao blitvu ili imaš svog redovnog snabdjevača iz okolnih sela. Ovdje treba proći posebne procedure za takve stvari, a da ne govorimo o komšijama i ostalom.

Danas Edib, koji radi u jednoj prodavnici kompjuterske opreme, biva poslan u radnju na drugom kraju grada da pogleda neki računar pod garancijom kojem floopy disk nešto nije primao disketu. Radnja je bila petshop i, dok Edib ide prema kancelarijama, prolazi pravo kroz ukafeženu prirodu: psići, mace, ptice, kornjače… Kada je završio popravku, jedan uposlenik ga povede kroz radnju da mu detaljno pokaže životinje. O svakoj je imao priču, svakoj je poznavao personality. Njihova imena kotrljala su se raspjevano niz njegov jezik i tekla poput kiše. Pređoše u susjednu sobu gdje su kunjale dvije kornjače, tri patke i jedna ovca.

Bila je to mlađa ovca, šilježe, s nekim čudnim uvojcima, nalik na debele čepove, koja je čekala, glupo je reći, svog kupca, svoju suludu žrtvu, jer hajvan, kao što svi znamo, ne čeka ništa i ne nada se ničemu, već čami u svom životu kao pod svenasvodivom strehom bez nekih posebnih žudnji i dugoročnih projekcija. Edib priđe kafezu i ovca zableja.

“Zove se Stela…”, reče uposlenik, jedan prosijedi gospodin čiji su ten i linija upućivali da se najvjerovatnije radi o vegeterijancu. Imao je samo riječi hvale o Steli. Umiljata, poslušna, zabavna. Voli djecu. Mogu je oblačiti. Mogu je okititi. Naprimjer, za praznik. Vidjelo se da mu je Stela prirasla za srce.

Tu je Edibu sinula ideja: zašto ne bi zaklali Stelu za kurban?

Nakon posla je otišao ocu i saopćio mu naum. Ledenjak se u sekundi raskravi. Vejsil je skočio kao iz groba: “Hajmo pogledati tog brava.”

“Komunikativna je i želi da bude voljena”, opisala je Stelu uposlenica koja je zamijenila u smjeni sijedog vegeterijanca. Edib prevede ocu.

“Voljena. Nego šta nego voljena. I Ibrahim je volio Ismaila. Ako ga ne voliš, onda i nije kurban.”

Vejsilu se i nije nešto dopala, moglo je tu još mesa biti po plećkama, a i ove joj kovrdže nekakve kao u žene mu, tobejarabi, kad bi stavljala minival, ali bolje išta nego ništa. Platili su je i odvukli kući. Stela je bila jedna omanja ovčica, kakve kod nas rijetko idu u kurbane – idu, da ne bude zabune, ali rijetko.

Bio je Bajram i prošao. Bila Stela i prošla. Razdijeljena je u potrebnoj mjeri.

Desetak dana poslije Bajrama stigla je nekakva komisija kod Hamzića, dvije uposlenice ili saradnice petshopa i nekakav veseo veterinar. Došli su da vide da li se i kako se Stela uklopila u novu sredinu. Kući su zatekli samo Vejsila. Pitali su ga za Stelu, ali on nije znao ništa reći. Samo je palcem pokazivao ka nebu. Ali, teško da su se razumjeli. Te je večeri bilo vedro nebo, a Vejsil ga je iz avlije zadugo zadovoljno posmatrao, sve dok mu se nisu oči počele sklapati, sve dok jedna mala zvijezda nije, ostavljajući kovrdžavi trag, pala u travnati beskraj.

PROČITAJTE I...

Dva dana nakon posjete Sarajevu, Esedu je ponovo dostavljeno tijelo zatvoreno u limeni sanduk. Ukopano je iznad džamije u Žepi. Roditelji su bili uvjereni da su im opet poslali tuđe tijelo pa su odlučili da mu ne podižu nišane. Godinama je Esed tragao za sinovim posmrtnim ostacima. Do njega i Fatime stizale su vijesti da je živ, čak i da ima porodicu. Sve se to promijenilo 2009. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!