Priče starih džematlija: Život kao naučna fantastika

Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima, datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu. Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati

Kada se drugi put ženio, i to po stare dane, i kada je svoju buduću izabranicu – Diku – upoznavao s razlozima svog stupanja u brak s njom, mudri dedo Alaga joj je kazao, a meni u više navrata od riječi do riječi prepričao ovako: “Diko! Ne dovodim te da mi govoriš, niti da ja tebi govorim; dovodim te da se razgovaramo (naglašavajući glasno početak zadnje riječi – raz). Ne dovodim te da mi pečeš kahvu, nego da nam pečeš kahvu (naglasak na nam). Ne dovodim te da me služiš nego da služimo jedno drugo (ovdje ne bi bilo naglašavanja).”

I živjeli su lijepo i skladno. Istina, ne dugo, ali lijepo. Volio je učiti ezan, i za to imao vrlo prodoran i melodičan glas. “Daj da ja okuišem!”, govorio bi. Na dženazama bi eliflamim unaprijed bilo rezervirano za njega. Kasnije mu je i glas otanjio, a i na dženazama bi sve rjeđe prilazio kaburu. Umro je tiho, ako se uopće može kazati tako. Iza njega je ostalo lijepo sjećanje kod svih koji su ga poznavali, a dio njegovih dogodovština koje je pripovijedao onako kako je samo on znao i umio donekle sam otrgnuo od zaborava, zabilježio i ponešto objavio.

Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima, datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu. Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati.

Ne znam kojem žanru pripisati razgovor koji sam vodio sa starijim čovjekom iz mog komšiluka, ali znam da će mi ostati kao jedan od dražih u životu. Ne zbog njegovog sadržaja niti zbog činjenice da sam nakon toga kudikamo bolje razumio mnoge stvari, nego zbog topline, jednostavnosti i neposrednosti s kojima je čovjek odgovarao na moja pitanja.

Riječ je o Vila Hamdi, koji je i u nekadašnjoj zajedničkoj državi, ali i u samostalnoj Bosni i Hercegovini, kroz nekadašnje odbore IVZ ili današnje džematske odbore, na svojim plećima iznio mnogo tereta i požrtvovanja. Nastanjen je u selu Tošćanica kod Prozora. Danas je penzioner, ali se sjeća vremena kada se, kao mlad čovjek, uključio u funkcionisanje džemata.

“Ne znam koje je to tačno godine bilo, ali sam u džematskom odboru više od 40 godina. Drugačije je to vrijeme bilo. Mnogi zbog tog kletog komunizma nisu smjeli da se uključe, iako su imali želju. Ja se nisam plašio”, pričao mi je Hamdo.

Naravno, naglašava kako u to vrijeme nije bilo nimalo jednostavno da se na taj način angažira jer je, indirektno, sam sebi zatvorio mnoga vrata na polju društvenog angažmana. O vjeri je učio od starijih ljudi. Tošćanica u to vrijeme nije imala mejtefa niti imama, pa se jedino tako moglo doći do osnovnog znanja o vjeri. To ga je, kaže, podstaklo da sebi dadne zadatak da barem svojoj djeci i unucima omogući da uče pred imamom.

“Rano sam ostao bez oca pa sam, na neki način, odrastao kao siroče. U Tošćanici tada nije bilo organiziranog mekteba kao što je to danas. Kako smo, onda, učili o vjeri? Išli smo kradom pred učevnije ljude u selu. Nisu oni bili hodže, nego vjerski učevni ljudi kojih je u nas u selu uvijek bilo. Oni su nam kazivali sure, namaze, šarte… Tako se učilo o vjeri. Tako sam i ja pred dvojicom starih komšija naučio sve što danas znam. E, tad sam rekao sebi da ću se uključiti u džemat i da ću učiniti sve što mogu da moja djeca uče o vjeri pred hodžama. Kad nisam mogao ja, nek’ bar naša djeca mogu.”

Njegova Tošćanica tada nije imala vjerskog objekta, na džumu se išlo u Lizoperce, koji su, kao centar džemata, imali džamiju, a Tošćanica bi tek uz ramazan angažirala imama. Ipak, i to nije uvijek prolazilo glatko i bez neugodnosti. O tome Hamdo kaže:

“Vazda je bilo nekakvih trzavica, ali smo svaki ramazan ipak obavljali vaktove. Tada smo morali miliciji podnijeti zahtjev da nam se dozvoli da u određenoj prostoriji klanjamo teravije. Oni bi, zatim, poslali inspekciju koja je davala svoju ocjenu. Šta su tražili? Pa, otprilike to da prostorija mora biti adekvatna za te aktivnosti i da ima zaseban ulaz. S tim nismo nikad imali problema, ali smo redovno morali pisati zahtjeve i čekati mišljenje inspektora. Tako je bilo jedno vrijeme. Kasnije je i nama počeo dolaziti hodža da uči djecu. Išle su pred hodžu i žene, pa i ljudi, a ne samo djeca.”

Sa sjetom pripovijeda kako se u taj vakat učilo pred imamom, uz obavezno sjedenje na koljenima i maksimalnu pažnju, jer bi u protivnom imam posegnuo i za batinama, a takav potez podržavali bi i roditelji. Nerijetko bi se za kakav nestašluk primale batine od hodže, a kada bi se dijete vratilo kući i otac saznao za situaciju, slijedila bi još jedna porcija degeneka – od oca. Ponekad bi se pristupi poučavanja i kod samih imama razlikovali. Jedni bi insistirali na obavljanju namaza, drugi na surama, a treći na učenju arapskog pisma. Istina, bilo je i takvih koji bi sve to objedinili, ali od ramazana do ramazana bilo je jako teško očuvati naučeno.

“Lakše je s današnjim hodžama. Danas se s hodžom može lakše sporazumjeti i popričati o svemu. Prije se baš i nije moglo tako s hodžom”, s osmijehom kaže Hamdo.

Njegova predanost džematu urodila je mnogim plodovima. Između ostalog, Tošćanica je prvi put u svojoj historiji dobila džamiju, a put do toga nije bio nimalo lagan.

“Hvala Bogu, napravili smo i džamiju. Vidjeli ste kako je lijepa lokacija na ulazu u selo. Ono je sve bila jedna velika šikara i najprije smo dovodili bagere da sve to razgrnu i pripreme za radove. Malo-pomalo i uspjeli smo. Nije bilo lahko. Trebalo je naći pare. Ovdje narod slabo živi i slabo zarađuje pa smo morali ići dalje. Obraćali smo se imućnijim ljudima, tražili smo pomoć na sve strane, u mnogim džamijama su nam postavljane sergije. Puno smo zahvalni svima koji su pomogli. Ozidali smo i pokrili džamiju, a onda nam se ponudio naš čovjek da on uradi munaru. Tako je i bilo. Evo, vidjeli ste, i danas smo imali akciju oko džamije. Vazda se nešto treba dorađivati, ali smo sretni jer imamo svoju džamiju. U njoj je i mekteb, odmah do nje je i gasulhana. Prilaz džamiji vrlo je lijep, a dvorište prostrano. Puno se truda uložilo, ali se isplatilo. Kad danas čovjek pogleda onu ljepotu, nije mu ni žao vremena i truda koji se uložio.”

Voditi urednu evidenciju, sakupljati novac, vršiti isplate i uspjeti sačuvati ugled i poštovanje među ljudima nije nimalo jednostavno. Ipak, Hamdo ističe da je samo jedan recept za to, a to je “čist račun – duga ljubav”.

Godinama se nabralo svakojakih iskustava, od kojih su neka lijepa, ali, bez sumnje, ima i onih koji se i nije ugodno sjećati.

“Bilo je i jednih i drugih. Ružna halalim, a lijepih se rado sjećam. Znam da uzdignuta čela hodam i znam da mogu svakome pogledati u oči. Sve ove godine sam bio na čelu džemata i sve što se radilo i organiziralo prošlo je preko mojih leđa i leđa mojih komšija. Da Bog dragi ukabuli i zdravlje dadne svakome ko pomaže drugima.”

O Hamdi su puni riječi hvale i njegovi prijatelji i komšije, a posebno nadahnuto o njemu govori imam njegovog džemata Amir ef. Drežnjak.

“Hamdo je zaista mutevelija kakav se samo poželjeti može. Sve u džematu ide preko njega, od najmanjeg detalja pa do većih projekata. Nikad nije rekao ‘ne mogu’ ili ‘neću’. On mi je podrška i potpora u svemu. Mlad sam čovjek, i ja sam davno izgubio oca, ali mi se čini da se ni s rođenim ocem ne bih bolje slagao. Bude tu i nesuglasica i problema u džematu, ali se sve može riješiti razgovorom i razumom. Mi se lijepo slažemo, a i ostale džematlije to prepoznaju pa nam daju podršku. On je zaista mnogo zadužio Islamsku zajednicu i svi moramo biti ponosni što imamo ovakve ljude”, veli efendija.

Iako je danas u penziji, njegovo iskustvo i savjeti su od velike koristi ljudima koji vode džematski odbor. Hamdo im je svojim radom postavio visoke standarde.

PROČITAJTE I...

Epilog pljevaljske golgote zastrašujući je – iz pograničnog pojasa prema Bosni i Hercegovini, zbog ubistava, silovanja, paljevine i pljačke kuća, od 1992. do 1995. godine iseljeno je 95 posto Bošnjaka. A to nikako ne može biti posljedica sporadičnih incidenata, nego je rezultat dobro osmišljenog, pripremljenog i na sistematičan način provedenog plana da se s ovog područja zauvijek protjeraju Bošnjaci. A Crnu Goru i njen tadašnji crni režim više niko i ne spominje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!