Priče o bosanskim ženama: Marija Bursać

Ostala je upamćena kao Marija na Prkosima kojoj je Branko Ćopić posvetio istoimenu pjesmu, napisanu 1945. godine. Djevojka iz pjesme koja je “pod titovku svila pletenice i srcem krenula protivu betona” rođena je 1920. godine u selu Kamenica kod Drvara, kao najstarija od petero djece u siromašnoj porodici Nikole i Joke Bursać

Mnogo je razloga da se vjeruje kako su sretna društva u kojima se kao heroji slave uspješni sportisti, istraživači ili pjevači. Ako neko društvo ima mnogo takvih heroja, odmah ćemo pomisliti da nije bilo pogođeno ratom, nego se razvijalo u miru. Bosna i Hercegovina, nažalost, ne spada u takva društva. Svakih pedesetak godina dobijemo novu generaciju heroja koji su izginuli braneći svoju zemlju. Herojsku sudbinu historija nije namijenila samo onima koje obično zamišljamo kao borce: mladim i snažnim muškarcima. Često su na herojsku sudbinu prisiljene i djevojke koje bi, da je sreće, nosile vjenčanicu, a ne mrtvački pokrov. Jedna je od takvih Marija Bursać, partizanka i službeno prva žena proglašena za narodnog heroja 15. oktobra 1943. godine, nepuni mjesec nakon smrti. Inače, Orden narodnog heroja ustanovljen je u toku Drugog svjetskog rata, ukazom Josipa Broza Tita, a dodjeljivan je onima koji su pokazali nesvakidašnje herojstvo u bitkama.

Ostala je upamćena kao Marija na Prkosima kojoj je Branko Ćopić posvetio istoimenu pjesmu, napisanu 1945. godine. Djevojka iz pjesme koja je “pod titovku svila pletenice i srcem krenula protivu betona” rođena je 1920. godine u selu Kamenica kod Drvara, kao najstarija od petero djece u siromašnoj porodici Nikole i Joke Bursać. U školu nije išla i odgajana je da vodi kuću i sprema se za udaju. Kad je 1938. godine u Kamenici otvorena osnovna škola, Marija je uz najmlađeg brata pomalo učila čitati i pisati. Učitelj u školi bio je Velimir Stojnić, učitelj-pripravnik i komunista-ilegalac. U ovom je zabačenom selu on iste godine organizirao i Narodnu biblioteku s čitaonicom, kulturno-umjetničku grupu, sportski klub i dječiju kuhinju.

Djevojačko ruho poslala partizanima

Vodeći se stavom Komunističke partije Jugoslavije, koja je imala u vidu značaj uključivanja žena u različite revolucionarne aktivnosti i njihovo pripremanje za ulazak u Partiju smatrala važnim pitanjem, Stojnić je već iduće godine vodio i domaćinski kurs na kojem su se djevojke opismenjavale i podučavale u održavanju higijene, u kuhanju, krojenju i šivanju. Mnoge su, poput Marije Bursać, završile taj kurs i nastavile školovanje na Singerovom šestomjesečnom kursu krojenja i šivanja te ispunile san svake tadašnje seoske djevojke – kupile šivaću mašinu. Marija Bursać dobila je na domaćinskom kursu obuku i za revolucionarni rad i uključila se u revolucionarni omladinski pokret. Vlastima je rad Velimira Stojnića uskoro postao sumnjiv i pokušali su ga premjestiti. Mještani su se pobunili i umjesto premještaja je učitelj dobio poziv za vojnu vježbu. SKOJ-evsku organizaciju u selu preuzeo je Marijin brat Duško i u njihovoj se kući počela okupljati revolucionarna omladina i simpatizeri revolucionarnog pokreta u koji se uključila cijela Marijina porodica.

Uskoro je postalo jasno da svi djevojački snovi o udaji, braku i “rumenoj dječici”, jednako kao i njihove šivaće mašine “singerice”, postaju besmisleni. Djevojke su shvatile da ne mogu više sjediti kod kuće i čekati dragog svog. Saznalo se za ustaške pokolje počinjene u ljeto 1941. godine u Bosanskoj krajini i u Kamenici je organizirana prva partizanska četa. Marija je bila među najaktivnijim: sakupljala je hranu i odjeću i obavljala kurirske poslove. Bila je prva koja je svoje djevojačko ruho poslala partizanskim borcima. Na početku ustanka okupljala je žene i omladinu u svom selu i okolini te s njima nabavljala odjeću i hranu za partizane, dočekivala umorne i ranjene borce brinući se o njima. Iste godine, na inicijativu Koste Bosnića, sekretara Sreskog komiteta SKOJ-a za Drvar, među prvima je primljena u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Poslije oslobađanja Drvara od italijanske okupacije u julu 1942. godine, u Kamenici je organizirana omladinska radna četa, koja je ušla u sastav omladinskog radnog bataljona, a kasnije u sastav Prve krajiške omladinske radne brigade. U jesen te godine Marija Bursać postaje zamjenica komesara III čete omladinske radne brigade Drvara, koja je učestvovala u prikupljanju usjeva u saničkoj dolini i rušenju pruga i puteva. Uskoro je izabrana u općinsko i sresko rukovodstvo Antifašističkog fronta žena, a krajem godine stiglo je veliko priznanje – primljena je u Komunističku partiju Jugoslavije. Time se ispunila Marijina velika želja. Međutim, mlada djevojka željela je u borbu.

Bolničarka koja je tražila da ide u borbu

U početku nije bilo predviđeno mobiliziranje žena u borbene jedinice, već je njihovo uključivanje bilo zamišljeno kroz ilegalni rad u okupiranim oblastima. Do mobilizacije žena u borbenim jedinicama dolazi zbog potrebe za osobljem u sanitetskim službama, što je smatrano ženskim poslom. Žene nisu pristale na tu tradicionalnu podjelu poslova i masovno su se prijavljivale za borbu. Nisu htjele biti “samo” bolničarke, kuharice, tješiteljice i sve ostalo što je bilo “žensko”. Tražile su da ravnopravno učestvuju u borbama protiv neprijatelja. Uključivanje žena u borbene jedinice značilo je i početak borbe s tradicionalnim predrasudama o njihovom mjestu i ulozi u društvu. Borba za ravnopravnost spolova bila je jedan od segmenata šire narodnooslobodilačke borbe za slobodu. No, žene u borbu nisu ušle zbog ravnopravnosti. “Nije tome u tom trenutku bilo mjesta, niti je to bilo najvažnije, niti su se preko toga mogle pokrenuti žene u velikom broju. A ravnopravnost je tu došla brže nego što se dalo očekivati. Došla je, stekla se kako se jedino i može steći, kroz zajedničku borbu s narodom, za zajedničku slobodu.” (Mitra Mitrović, referat izložen na Prvoj zemaljskoj konferenciji)

Za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive, prilikom formiranja Desete krajiške brigade, Marija Bursać je na vlastiti zahtjev primljena u borbenu partizansku jedinicu. Prvo je bila bolničarka, a potom postala borac. Iako je bila određena za referenta saniteta u bataljonu, tražila je da postane borac. Neki autori smatraju da je upravo ona razbila stereotip partizanske bolničarke, poginuvši u izravnoj borbi s neprijateljem. U svim je borbama Marija Bursać pokazala nevjerovatnu hrabrost. Njeni drugovi sjećali su se da je ubijala neprijateljske vojnike i zarobljavala oružje; u borbama oko Livna 1943. godine upala je u bunker, ubila trojicu ustaša i zaplijenila puškomitraljez. Prvi put ranjena je kod Knina u ljeto 1943. godine, poslije je oboljela od tifusa i liječila se kod kuće u Kamenici.

Drugarice i drugovi savjetovali su joj da se ne vraća u borbu, ali nije ih poslušala. Čim je malo prizdravila, vratila se u svoju jedinicu. Početkom septembra 1943. godine ranjena je smrtno u napadu na jako neprijateljsko uporište u selu Prkosi, koje je branilo nekoliko stotina njemačkih vojnika. Marija je sa svojom jedinicom jurišala na neprijateljske rovove i bunkere. S njom je bila i Zora Danić, koja je poginula pred jednim bunkerom. Marija je ranjena, ali je nastavila borbu. Teška borba trajala je oko četiri sata, neki su bunkeri osvajani po dva puta. Drugovi su je nosili do partizanske bolnice u Vidovo Selo kod Drvara, udaljeno oko 40 kilometara. Priča kaže da je na tom putu teško ranjena i iscrpljena partizanka Marija pjevala. Umrla je pred zalazak sunca 22. septembra 1943. godine Od mrtve heroine oprostio se brat Duško: “Teško mi je, sestro, što se moramo rastati. Mi, tvoji ratni drugovi, osvetit ćemo tvoju smrt i dovršiti početo djelo.” Na prijedlog Štaba Petog korpusa, Vrhovni štab NOV i PO proglasio je 15. oktobra 1943. godine Mariju Bursać za narodnog heroja.

Deset žena narodnih heroja iz BiH

Marijin brat Duško Bursać poginuo je 25. maja 1944. godine za vrijeme njemačkog desanta na Drvar, kao politički sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Drvar. Poslije rata, portrete hrabrih partizanki radili su, po narudžbi, neki od najpoznatijih slikara u tadašnjoj državi. Portret Marije Bursać uradio je Vojo Dimitrijević. U Sarajevu je prije rata postojala ulica s imenom Marije Bursać.

Prema statističkim podacima o Drugom svjetskom ratu, u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (uključujući i one iz pozadine) borilo se oko pola miliona žena, poginulo ih je oko 25.000, ranjeno je oko 40.000, a više od 3.000 žena ostale su teški invalidi. Partizansku spomenicu 1941. godine dobile su 3.344 žene, više od 2.000 žena postale su oficiri NOVJ-a. Narodnim herojem proglašena je 91 žena, 73 su poginule tokom rata, a samo 17 je odlikovano za života. Prva žena koja je za života odlikovana Ordenom narodnog heroja jeste Spasenija Cana Babović, koja je odlikovana 5. jula 1952. godine.

Iz Bosne i Hercegovine bilo je deset žena narodnih heroja: Marija Bursać, Danica Materić, Lepa Radić, Milka Bosnić, Rada Vranješević, Radojka Lakić, Ravijojla Rava Janković, Vahida Maglajlić, Dragica Pravica i Đorđina-Đina Vrbica, koja je rođena u Crnoj Gori, a poginula u BiH.

Posljednji proglašeni narodni heroj Jugoslavije bila je Bosanka Milka Bosnić (1974. godine). Odlikovana je za nevjerovatnu hrabrost: vidjevši da su Nijemci bacili ćebe na partizanski tenk, iskočila je iz kolone zarobljenika, pritrčala tenku i zbacila ćebe. Nijemci su je sasjekli bajunetama. Imala je svega 16 godina.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!