Priče o bosanskim ženama: Ivana (Iva) Despić-Simonović

Iva Despić-Simonović imala je dvije samostalne izložbe, u Londonu i Beogradu 1927. godine. U Sarajevu nije imala samostalnu izložbu, ali je izlagala na kolektivnim izložbama u Londonu, Beogradu, Barceloni, Zagrebu, Ljubljani, Pragu, Brnu i Bratislavi. Uspjeh na međunarodnoj umjetničkoj sceni donio joj je ugled i kod kuće

Zamišljam film. Kamera pokazuje podrum kuće. Mnogo je prašine, vidi se da se u kući izvode radovi i mnogo detalja ukazuje na to da se kuća renovira. Radnik snažno udara po zidu. Od siline udarca kroz tanku drvenu pregradu proletješe i malj i radnik. Ostali radnici uklanjaju pregradu i otkrivaju desetine skulptura. Ovako bi mogao počinjati film o životu prve bosanskohercegovačke skulptorice Ive Despić-Simonović, žene čiji život nalikuje uzbudljivoj filmskoj priči u kojoj se ogleda stoljeće. Pronalaskom njenih skrivenih radova otkopava se i priča o zaboravljenoj kiparici – lijepoj, bogatoj, talentiranoj i uspješnoj umjetnici koja je živjela ispred svoga vremena.

U stvarnosti je sve izgledalo malo drugačije nego u zamišljenom filmu. Poslije smrti Ive Despić-Simonović ostale su tek priče “o usamljenom dvorcu umjetnice i majke”, čudesno lijepoj vili-ateljeu na Vasinom Hanu, u kojoj je živjela sa svojom djecom i desetljećima neumorno radila. Priča kaže da je u gradnji vile i sama učestvovala: mnogo je toga sama uradila ili samo nacrtala (npr. mozaike na podovima od cigle radila je sama), a za uređenje velikog vrta s nekoliko izvora od kraljice Marije Karađorđević dobila je na poklon vagon cvijeća i sadnica. Taj posjed nadomak Sarajeva bio je za Ivu Despić-Simonović pravi raj na zemlji. Kad je umrla, sve je zapušteno i počelo je propadati, “nekako prebrzo, valjda od tuge za Ivom”. Iako oronula, kuća je, kažu, i dalje čuvala duh svoje vlasnice i bila “nešto posebno”.

Skulpture pronađene u podrumu

Jedna od takvih priča došla je i do inovatora i poduzetnika Elvira Čauševića, koji je poželio živjeti baš u toj kući nadomak Sarajeva i kupio ju je. Prilikom renoviranja otkriven je i nepoznati dio podruma u koji je kiparica skrivala svoja djela (vjerovatno tokom Drugog svjetskog rata). “Radovi su trajali skoro šest mjeseci, a mi vrata koja vode u podrum nikada nismo vidjeli. Sve je bilo zaraslo i nismo ni slutili da tu nešto ima. Kad smo raščistili, otkrili smo ulaz u podrum i tamo je stajao veliki broj gipsanih bisti koje su nas veoma iznenadile.” (Una Lazin, Čauševićeva saradnica angažirana radi renoviranja kuće, u razgovoru za Slobodnu Bosnu, 17. septembar 2009. godine)

Ivana Simonović, zvana Iva, rođena je u Zagrebu 1890. godine u dobrostojećoj porodici austrougarskog generala koji je prepoznao kćerkin dar i omogućio joj školovanje. Prvo je pohađala ženski tečaj za umjetničke radnje pri Obrtnoj školi, a zatim nastavila školovanje na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. Profesori su joj bili ugledni kipari toga vremena Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović. Prvi put izlagala je još kao studentica na otvorenju salona “Ullrich” u okviru prve samostalne izložbe svog kolege i vršnjaka Ljube Babića, koji ju je i ovjekovječio na jednoj slici. Oboje su se dalje školovali u Münchenu i Parizu, u kojima je Iva izučavala plaketarstvo i medaljarstvo. Prije nego što je krajem Prvog svjetskog rata u Zagrebu upoznala Acu Despića i udala se za njega, Iva Simonović bila je već poznato ime u svijetu umjetnosti. Zanimljivo je, npr., da je 1914. godine odluku za prijem njenih plaketa na Salon des Beaux-Arts potpisao lično Roden.

Godine 1920. godine udala se za Acu Despića iz poznate sarajevske trgovačke porodice koja je voljela umjetnost (npr. u njihovoj kući održavane su prve pozorišne predstave u Sarajevu) i došla živjeti u Sarajevo. Izgleda da se slobodoumna kiparica nikad nije potpuno uklopila u svoju novu, bogatu i izrazito patrijarhalnu porodicu. Naravno da se o eventualnim porodičnim nesporazumima nije pričalo izvan “svoja četiri zida”, a čaršiji je ostala skrivena i činjenica da je lijepa Despića snaha već bila udavana (prema podacima zagrebačkog matičnog ureda bila je razvedena od Aleksandra Zarevskog). Kako joj je bilo u Sarajevu, ona sama je ispričala svojim autoportretom, bistom kojoj je dala ime “Sputana”. Bista je danas dio fundusa Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. O sarajevskom periodu Ive Despić-Simonović nešto više zna viši kustos u penziji Miloš Radić: “Htjela je da se osamostali, da se izmakne od te jake porodice. Trebala joj je sloboda za stvaranje i na njenu molbu 1931. godine sagrađen joj je ljetnikovac sa ateljeom nadomak Sarajeva, u Vasinom Hanu. Godila joj je ta osama, jedva je čekala da tamo useli, ali je stradala zbog svog nestrpljenja. Zanoćila je u tek dovršenom, vlažnom ateljeu i navukla zdravstvene tegobe koje su je kasnije pratile godinama. (…) Iva je dobrim dijelom mogla sama finansirati izgradnju kuće, jer je u to doba bila već prilično tražena i poznata kiparica.” (SB, 17. septembar 2009. godine)

“Muškarci ne priznaju umjetnički rad žena”

Imala je dvije samostalne izložbe, u Londonu i Beogradu 1927. godine, izloživši više od 100 djela. O ovim, organizacijski i finansijski veoma zahtjevnim izložbama, kritika se izrazila veoma pohvalno. U Sarajevu nije imala samostalnu izložbu, ali je izlagala na kolektivnim izložbama umjetnika u Londonu, Beogradu, Barceloni, Zagrebu, Ljubljani, Pragu, Brnu i Bratislavi. Uspjeh na međunarodnoj umjetničkoj sceni donio joj je ugled i kod kuće, pa je, između ostalog, bila veoma cijenjena na kraljevskom dvoru na kojem joj je dodijeljeno ugledno mjesto dvorske kiparice i savjetnice za kiparstvo jugoslavenske kraljice Marije Karađorđević, s kojom je bila veoma bliska. Kraljica je i sama bila kiparica, tako da su njih dvije često zajedno i radile. Na kraljevskom dvoru Iva Despić-Simonović imala je i svoj atelje. Poznato je da je portretirala kralja i kraljicu, mnoge članove kraljevske porodice, predstavnike elite, rumunskog princa, generale Hadžića i Vukotića… “Moj uspjeh na dvoru desio se tako da sam radila skulpturu generala Hadžića i naišao je prijestolonasljednik Petar, tada dječak od dvije-tri godine. Skulptura nije bila ni dovršena, a on je odmah prepoznao koga prikazuje. To se prepričavalo po dvoru, priča je stigla do kralja i tako…”, objašnjavala je Iva Despić-Simonović.

U periodu između dvaju svjetskih ratova, kada su žene u patrijarhalnoj Bosni bile uglavnom nepismene i “zarobljene” kod kuće, Iva Despić-Simonović živjela je posve drugačiji život. Imala je umjetnički i društveni ugled, kao tražena kiparica sasvim je dobro zarađivala, ostvarila se kao majka i supruga te živjela i radila u svojoj kući, smještenoj u prirodi. Uspješno je spojila privatni život i karijeru i već tada ostvarila san današnjih žena kojima podjednako trebaju i jedno i drugo. Za sve se to sama izborila, a u jednom od malobrojnih intervjua koje je dala govorila je ovako: “Imam impresiju da muškarci ne priznaju umjetnički rad žena. Lako njima. Istina, žena nema toliko snage kao muškarac. Ima ona i drugih briga. Kad je, recimo, kojem umjetniku dijete bolesno, on svejedno radi svoj posao. Kad je moja kćerka imala tifus, nije mi na kraj pameti bilo modeliranje. Kakva skulptura.” (M.K. Razgovor sa kiparicom Ivom Despić Simonović, Novosti, Zagreb, 25. novembar 1937. godine)

Majčinstvo iznad svega

Sve do početka Drugog svjetskog rata život kiparice Ive Despić-Simonović bio je, sa strane gledano, potpuno sretan. Živjela je bezbrižno, radila u tišini svog velikog ateljea, iz prirode crpila inspiraciju i s ljubavlju odgajala svoju kćerku i sina bilježeći njihovo odrastanje raznim likovnim tehnikama. Bila je predana majka i o tome je u Ženskom listu 1937. godine pisano: “Umjetnica Iva Despić je majka dvoje dražesne djece, koja s njom stanuju u usamljenom dvorcu nad Mošćanicom. Veliku pažnju posvećuje majka-umjetnica odgoju djece, pa je umjetnost nije ni najmanje udaljila od materinskog poziva.”

Njena djeca bili su joj modeli za slike i skulpture, pomagali su joj u ateljeu i učili o umjetnosti. Da je majčinstvo za Ivu ipak bilo nešto posebno, pokazuje i njezina opsesivna želja da napravi monumentalni spomenik majkama. Po cijelom svijetu postoje spomenici neznanom junaku, a svi zaboravljaju da je svaki junak imao majku. “Spomenik majkama i ideja za kosturnicu na Krfu u domenu monumentalne plastike ostali su samo pokušaji i kiparica je zbog toga bila razočarana i ljuta pa je u jednom intervjuu tvrdila da su joj ideju za ovaj rad, o kome se pisalo i u zemlji i u inostranstvu, nakon što je bio izložen u Sarajevu, ukrali i realizovali u Americi i to na više mjesta.” (M.K. Razgovor sa kiparicom Ivom Despić Simonović)

Drugi svjetski rat dočekala je i preživjela u svojoj kući. Poslije oslobođenja Sarajeva, kao simpatizerka kraljevske porodice, Iva Despić-Simonović već u junu 1945. godine uhapšena je i sprovedena u istražni zatvor Suda narodne časti. S njom u zatvoru bio je i Ante Franjković zvani Dalmata, popularni sarajevski glumac. Iva je nacrtala njegov portret koji je ostao sačuvan. U zatvoru nije dugo ostala, ali njen život u novoj državi nije bio ni nalik onome od prije Drugog svjetskog rata. Imala je veoma malo narudžbi pa je živjela skromno. Sve je više slikala i crtala, sve rjeđe vajala. Od većih poslova uradila je samo biste Šantića, Ćorovića i Đikića za Grad Mostar. Luksuzna kuća propadala je jer nije bilo novca za održavanje, a nekada ugledna i bogata umjetnica tonula je u zaborav i siromaštvo. Umrla je u svom ateljeu 1961. godine.

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!