PRIČAJMO O SELIMA KOJA NISMO VIDJELI

Pokušavam objasniti sebi zašto u kolokvijalnom govoru ne postoji rečenica: JEST, AL’ NA SATURNU, ili bar: JEST, AL’ NA MJESECU, i odmah sebi odgovaram da su za iskren govor, onaj narodni, važnije oči negoli preuzete priče ili da je, kao što se to često događa, i u jeziku najdalje ono što je zapravo bliže

Uvijek su napadači i pljačkaši pričali priče o dalekim mjestima, selima i gradovima. Njihovom bogatstvu i začudnim običajima. Pričali su i trgovci. Ponekad su to bile iste priče.

Zar je čudno što nas krvave slikovnice našeg vremena neumitno podsjećaju na to?

Neki izrazi i izreke uključuju golemi broj zaboravljenih priča koje onima što su u njima spomenuti ništa ne znače.

Lingvistički vodvilj. Ili groteska.

Istraživači neobičnih izraza kažu da su se španska sela nekad zvala češka sela.

Djeluje neobično, ali, po svemu sudeći, istinito je.

Putnici u daleka neobična mjesta pričali su daleke i neobične priče.

Uglavnom su to nekad bili vojnici ili trgovci.

Išli su i zajedno.

Ipak, priče su im se rijetko susretale.

Tako su se u jeziku pojavila i ustoličila španska sela.

Izraz posvemašnje nevjerice. Na zazoran način gotovo ustoličio se u našem jeziku. Ta enigma-sintagma dio je manje riznice ispunjene španskim ili španjolskim rekvizitima, kao što su: španska muha, španska čizma, španska groznica (iz svjetske literature i sjećanja, prije i poslije španskog zlatnog vijeka, mogla bi se izdvojiti biblioteka koju teško da bismo proučili za života, pa makar pušili španjulet za španjuletom). No, priče o uzletima ljubavi, o bolestima i mučenjima jesu jedno, a španska sela ipak nešto posve drugo.

Na svoj način, negdašnja siromašna iskustva dalekog svijeta u našem jeziku pridodala su im mnogo srodnika (JEST, AL’ U TUNGUZIJI, govorahu nekad autoritativno svoju nevjericu nepouzdanom pričaocu, što, naravno, časne Tunguze u njihovoj postojbini nimalo nije uznemiravalo; JEST, AL’ U LIMBOURGU MJESECU KAD SE MAJMUNI ŠIŠAJU, ovo je već bila ubitačna uzrečica koja je morala svakog mitomana natjerati na priznanje i pokajanje, a kako se u njoj lijepi i nekad glasoviti grad Limbourg pretvorio u mjesec, to je već sasvim druga stvar). Tunguzija i Limbourg srodnici možda i jesu, ali španska sela nešto su sasvim drugo, nešto čiju tajnu još nismo ni naslutili. Neće nam u tome pomoći mnogo ni Potjomkinova sela (i slične predstave iz arsenala tzv. državnih komedija), a neće, bogami, ni Markovi konaci (koji su malo veći srodnici onome AB OVO, tj. OD KULINA BANA.

Obiđosmo toliko papira, a španska sela ne nađosmo. Nije li to zato što su ona strašno daleko, ili zato što se ne mogu naći, niti vidjeti? Možda su ostala samo kao odjek čudnovate priče davnog Andalužanina o čudesnim vrtovima španskim (ni Semiramidu nećemo spominjati, nek u miru pjevuši onu strasnu pjesmu o rijekama babilonskim), ili kao priča Columbovog mornara koji je obolio od zavičaja i putovao u daleka sela španska, pa makar i u snu? Naravno, ŽIVOT JE SAN, kao što kaže Pedro Calderon de la Barca u svojoj nedosegnutoj drami, a španska sela jesu španska sela iako se radnja ove drame zbiva u Poljskoj…

I, eto zanimljive koincidencije i jedinog istinskog sinonima: riječ Banjaluka (kao što mi je objašnjavao stari prijatelj – polonist, a priča je kompleksnija nego što bi se na ovom prostoru moglo iskazati) u poljskom govoru podrazumijeva nešto strašno daleko, polumitsko, nepostojeće, nešto u što je teško povjerovati kao i u španska sela. NE PRIČAJ MI ŠPANSKA SELA, zamislite da kaže neki naš čovo Poljaku. NE PRIČAJ MI BANJALUKE, odgovara mu Poljak. Šta bi na to sve rekao čovjek iz zemlje Don Quijotea i Sancha, tek treba provjeriti.

U svakom slučaju, ljudi su se na planeti počeli upoznavati upravo kroz nevjericu (koji li je poljski bivši vojnik, iz vojske Ludwiga Badenskog možda, pričao o čudesnom gradu Banjaluci, kojeg je ta vojska spalila i koji se potom na feniksovski način preobrazio u princezu iz 1001 noći, ko li je samo po banjalučkim ćoškovima pokušavao ispričati priču o nevjerovatnom gradu Limbourgu?) i ta nevjerica ostala je u jeziku iako se svi osjećamo kao u jednom velikom selu (neki su seljaci, doduše, izuzetno bogati, a drugi se upinju da zarade za narodni hljeb, kako se danas naziva lažni crni kruh).

Nije li ovo još jedan dokaz da jezik pamti sva naša iskustva, sve naše nedoumice, dobročinstva, podvale i kompromise.

Pokušavam objasniti sebi zašto u kolokvijalnom govoru ne postoji rečenica: JEST, AL’ NA SATURNU, ili bar: JEST, AL’ NA MJESECU, i odmah sebi odgovaram da su za iskren govor, onaj narodni, važnije oči negoli preuzete priče, ili da je, kao što se to često događa, i u jeziku najdalje ono što je zapravo bliže.

 

– Jednog dana vidjeh u selu kako igraju masline.

– Šta pričaš?

– Pričam kako sam vidio ples maslina i kako je to jedna od najneobičnijih stvari koje sam u svom životu vidio.

– A gdje si to vidio?

– U Andaluziji, na putu prema moru…

– Pričaš mi, znači, španska sela, zar ne?

– Ispada da je tako. Ipak, onaj ples nikad i nikako ne mogu zaboraviti…

– Možda zato što si pjesnik.

Znao je da jesam.

I, zaista, još vidim kako nevidljivi Federico svira nevidljivu gitaru, a masline svojim pokretima oblikuju cante jondo. Duboki pjev odzvanja u dušama svih koji su bili u tom selu.

Ne znam kako se zove selo. Znam da je nedaleko odatle Fuentevaqueros, gdje se Federico rodio, a nije daleko ni Viznar, u kojem je tridesetak godina kasnije ubijen.

Gdje su sad one masline u bisagama koje je nosio na putu za Cordobu?

 

Moj cinični sagovornik i ja smo potom neko vrijeme šutjeli.

Tako je nastao i minijaturni pripovjedački zapis Hipoteza o tunguskoj tajni:

 

Bačen od vjerolomnih vjetrenjača u zvijezde, Don Quijote je, poplašivši psa, labuda, medvjeda, bika, maslinu i ostale domaće životinje španskih sela, pao u Tunguziju. Stravičnu eksploziju koja se pritom dogodila učenjaci nisu odgonetnuli evo već čitav limburg mjesec.

Nisu bili u stanju da ustanove čak ni ono što je svaki prisutni Tunguz vidio: da je ono što se naziva svemirskim brodom ili bar nepoznatim letećim objektom bio zapravo leteći konjanik i da su njegovo koplje i njuška vasionske rage, u trenutku pada, bili usmjereni ka dalekom gradu Banjaluci.

 

PROČITAJTE I...

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!