Pričaj samo kada moraš

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili

Kako starim, sve više ličim na oca. Mentalno, ponajviše. Sjećam se, premda je bio teški ters, kako nikada nije psovao, a lascivnosti, vulgarnosti i prazne priče nije uopće podnosio. Kada bi neko, pa makar i u aluziji, zagazio u vulgarnost, otac bi napuštao društvo i odlazio bez riječi. Nije ga bilo briga kako će takav ili takvi reagirati i šta će pomisliti ili pričati o njemu. A pričali su svašta.

Mnogo godina poslije, shvatio sam da ovi, gledano iz mog dječijeg ugla, neupitno neuljudni postupci zapravo to i nisu bili. Ili, barem ne sasvim. Otac je naprosto bježao zapahnut gadostima i smradom izrečenim iz ljudskih usta. Slično je bilo i s jalovim, beskorisnim pričama.

U kući je uglavnom šutio. Predvečer, za lijepih ljetnih dana, nakon što bi posvršavao sve poslove, sjedio bi na terasi i pušio. Ponekad bih mu se i ja pridružio. Samo bi se osmjehnuo i nastavljao pripaljivati cigaretu za cigaretom.

Jednom, kada sam u mislima odlutao ko zna gdje, okrenuo se, pogledao me krupnim, prodornim plavim očima i rekao: “I Bog šuti. A, ipak, sve funkcionira. I u nama i oko nas. Zato, pričaj samo kada moraš. Od bezveznih naklapanja nikakve koristi nema.”

Bilo mi je tada dvadesetak godina i ovu očevu bezmalo sufijsko-gnostičku sugestiju, nažalost, nisam primio k znanju. U to sam vrijeme mnogo čitao i laprdao o svemu i svačemu. Srećom, ne zadugo.

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili.

A da nisam pogriješio, uvjerio sam se nedavno čitajući fragmente iz knjige Izabrana pisma, prepisku predvodnika generacije Jacka Kerouca i Allena Ginsberga.

“Alene, želim da znaš da mi je žao što ti neko vrijeme nisam vjerovao, sad ti vjerujem i volim te potpuno, čak mi se i sviđaš, zato ne brini. Ti si mučenički tip od sušte dobrote koji nosi masku zloće, iz mučeničkih razloga. Idi okolo i reci tim propalicama da imaš dobro srce. Znam, ti si pohotljivac, ali zar nismo svi (to se doima kao zlo kad imaš prikrivene motive tragača za seksom, ali ja radim isto s djevojkama). Upravo sam pojebao prelijepu petnaestogodišnjakinju za 48 centi, reci Piteru. Zove se Roza. Upoznat ću Pitera s njom. Ako dođete. Dolazite li? (…)”, piše, između ostalog, svom bratu po izopačenosti Allenu Ginsbergu bolesni i polupismeni Jack Kerouac.

Odviknut od ovakvog literarnog smeća, bacam tekst s gađenjem i prisjećam se kako sam, u vrijeme kada sam bio inficiran bitnicima, zažareno hvalio njihove eksperimentalno‑inovativne stilske postupke, simplificirani jezički izričaj, a naročito liberalna shvatanja.

Prisjećam se i smijem se svojoj gluposti i infantilnosti. Ali sve u svoje vrijeme, pa i mladalačka egzaltiranost.

A danas, poput mog oca nekada, umoran od bezveznih priča, umoran od sebe, često sjedim na terasi i pušim. I šutim. Jer, i Bog šuti. A, ipak, sve funkcionira. I u nama i oko nas.

Pa, kako-tako.

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!