Pričaj samo kada moraš

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili

Kako starim, sve više ličim na oca. Mentalno, ponajviše. Sjećam se, premda je bio teški ters, kako nikada nije psovao, a lascivnosti, vulgarnosti i prazne priče nije uopće podnosio. Kada bi neko, pa makar i u aluziji, zagazio u vulgarnost, otac bi napuštao društvo i odlazio bez riječi. Nije ga bilo briga kako će takav ili takvi reagirati i šta će pomisliti ili pričati o njemu. A pričali su svašta.

Mnogo godina poslije, shvatio sam da ovi, gledano iz mog dječijeg ugla, neupitno neuljudni postupci zapravo to i nisu bili. Ili, barem ne sasvim. Otac je naprosto bježao zapahnut gadostima i smradom izrečenim iz ljudskih usta. Slično je bilo i s jalovim, beskorisnim pričama.

U kući je uglavnom šutio. Predvečer, za lijepih ljetnih dana, nakon što bi posvršavao sve poslove, sjedio bi na terasi i pušio. Ponekad bih mu se i ja pridružio. Samo bi se osmjehnuo i nastavljao pripaljivati cigaretu za cigaretom.

Jednom, kada sam u mislima odlutao ko zna gdje, okrenuo se, pogledao me krupnim, prodornim plavim očima i rekao: “I Bog šuti. A, ipak, sve funkcionira. I u nama i oko nas. Zato, pričaj samo kada moraš. Od bezveznih naklapanja nikakve koristi nema.”

Bilo mi je tada dvadesetak godina i ovu očevu bezmalo sufijsko-gnostičku sugestiju, nažalost, nisam primio k znanju. U to sam vrijeme mnogo čitao i laprdao o svemu i svačemu. Srećom, ne zadugo.

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili.

A da nisam pogriješio, uvjerio sam se nedavno čitajući fragmente iz knjige Izabrana pisma, prepisku predvodnika generacije Jacka Kerouca i Allena Ginsberga.

“Alene, želim da znaš da mi je žao što ti neko vrijeme nisam vjerovao, sad ti vjerujem i volim te potpuno, čak mi se i sviđaš, zato ne brini. Ti si mučenički tip od sušte dobrote koji nosi masku zloće, iz mučeničkih razloga. Idi okolo i reci tim propalicama da imaš dobro srce. Znam, ti si pohotljivac, ali zar nismo svi (to se doima kao zlo kad imaš prikrivene motive tragača za seksom, ali ja radim isto s djevojkama). Upravo sam pojebao prelijepu petnaestogodišnjakinju za 48 centi, reci Piteru. Zove se Roza. Upoznat ću Pitera s njom. Ako dođete. Dolazite li? (…)”, piše, između ostalog, svom bratu po izopačenosti Allenu Ginsbergu bolesni i polupismeni Jack Kerouac.

Odviknut od ovakvog literarnog smeća, bacam tekst s gađenjem i prisjećam se kako sam, u vrijeme kada sam bio inficiran bitnicima, zažareno hvalio njihove eksperimentalno‑inovativne stilske postupke, simplificirani jezički izričaj, a naročito liberalna shvatanja.

Prisjećam se i smijem se svojoj gluposti i infantilnosti. Ali sve u svoje vrijeme, pa i mladalačka egzaltiranost.

A danas, poput mog oca nekada, umoran od bezveznih priča, umoran od sebe, često sjedim na terasi i pušim. I šutim. Jer, i Bog šuti. A, ipak, sve funkcionira. I u nama i oko nas.

Pa, kako-tako.

PROČITAJTE I...

Dok se Sarajlić borio protiv fingiranih optužbi i dok su oni koji su te večeri na izložbi gorljivo branili i Tuzlu i Sarajlića i Galeriju u to vrijeme šutjeli, izuzev rijetkih pojedinaca, lik iz Islamovca preimenovao je kultnu Galeriju, gurnuo pod kišobran lokalnog Centra za kulturu i uspješno priveo kraju još jedan antituzlanski kulturocidni atak

Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu sliku o Vama! – Griješite, ne tretiram Vas tako! Ovo je uobičajena procedura! Kažete, imate jasnu sliku o meni? A kakvu sliku? – Želite znati? – Vrlo rado! – Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara, a ni čašica Vam nije mrska, čemu svjedoče podočnjaci, popucali kapilari i drhtanje desne ruke! I Vi imate probleme sa snom! Eto, ne bih dalje! I ovako sam pretjerao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!