PRIČA O NEVIDLJIVOM SUSJEDU

Pričalo se da je jednog dana došao u kuću praunuk i da je u njoj ostao. Nikad ga niko nije upoznao. Komšije ga nisu vidjele. Kao da se kuća sama održavala. Tako je nastala priča o nevidljivom susjedu. O nevidljivom čovjeku

Kažu da je na Vratniku živio čovjek kojeg nikad niko nije vidio. Kuća izvana kao i ostale kuće, čak i uredna, moglo bi se kazati, ali iz nje niko ne izlazi i niko u nju ne ulazi.

Vidio sam je. Ponekad prolazio kraj nje. Zna se i ime vlasnika. Jedanput mi je neko pričao o tom jer smo se baš tu sreli. Duga i čudna porodična priča. I jedno poznato ime. Kažu da je on dragulj u đerdanu te časne porodice.

Međutim, on u njoj ne živi. Kako i bi kad je već godinama na onome svijetu?! Ko onda živi u kući? Djeca su se raselila. Potom i unuci.

Pričalo se da je jednog dana došao u kuću praunuk i da je u njoj ostao. Nikad ga niko nije upoznao. Komšije ga nisu vidjele. Kao da se kuća sama održavala. Tako je nastala priča o nevidljivom susjedu. O nevidljivom čovjeku.

Obaviješteni izmišljači priča uvijek imaju odgovor na sve. Objašnjavaju detalje koje ne znaju ni oni o kojima se priča.

 

– Kažu da se zove isto kao njegov pradjed. I da liči na nj.

– Kažu?

– Niko ga još nije vidio.

– I šta još kažu?

– Došao je odnekud iz Skandinavije, ili ko zna otkud da proda kuću. Ipak, izgleda da mu se ne prodaje. Kuća živi. Sve liči na to.

– Taj njegov pradjed je znao jezike. I pisao na njima…

– Šta je pisao? Neke dokumente? Ili članke?

– Pjesme.

– Pisao je pjesme? Nisam čuo.

– Ima u knjigama o tome.

– I te pjesme?

– I te pjesme.

– O čemu su?

– O Sarajevu. I o svemu ostalom o čemu čovjek piše.

 

Jednog dana neki čovjek je skoro čitav dan proveo gledajući ispod tabije na grad. Mnogi su pomislili: možda je to naš nevidljivi komšija. Nimalo nevidljivo nije izgledao doduše, a i ono komšija je posve hipotetično.

Gleda mostove, pomislio je jedan prolaznik.

Što se toliko zagledao u Jekovac, mislio je drugi.

Vidi nešto na Kovačima.

A zapravo, niko nije znao u šta taj čovjek gleda.

Ili gleda samo u sebe.

U svoja sjećanja.

U svoje pjesme možda.

 

Netom iza toga prolazio sam pokraj kuće o kojoj je riječ i gledao u njen uređeni vrt. Cvjetovi su virili sa svih strana, raspoređeni na neobičan način kao da nešto govore. Ti su cvjetovi nesumnjivo bili znak. Znak onoga koji je u kući živio.

Kad htjedoh nastaviti put, gotovo se sudarih s jednim od onih koji sve znaju. Bio je osmjehnut i nekako se držao ponosito. Očito je potpuno zaboravio naš susret na Mejdanu kad mi je sve objasnio o nevidljivom čovjeku s kojim se ispričao u kahvi. “Kako znaš da je to on?”, pitao sam ga tad. “Sam mi je kazao”, odgovorio je i lupio se po čelu kao da se dosjeća. “Neko se šalio izgleda”, zaključio sam taj razgovor.

– Otkrio sam u čemu je stvar!

– U čemu? U nekoj sahari?

– Ne. Mnogo je jednostavnije.

– Ne znam na što misliš? I o čemu govoriš?

– O tajnom prolazu. On je rješenje za sve.

– Nisam siguran da te razumijem… – rekoh, iako sam ga razumio u potpunosti. Možda sam želio čuti kako se priča dalje odmotava.

– Čovjek je tu. Ne želi da gubi vrijeme. Ne želi da pita, sve mu je jasno, ne želi odgovarati na pitanja i koristi se tajnim prolazom. Njime je i ušao u kuću.

– Šta o tom kaže poštar?

– Poštar kao poštar. Ostavlja u sandučiću. Nema preporučenih pisama. Možda se drukčije snašao. Pretinac i to…

– I to je to?

– To je to. Zanimljiva priča u našem nezanimljivom životu, zar ne?

– Da. Zanimljiva je.

I nisam više ništa kazao.

Zašto bih?!

Priča je živjela svoj samosvojni život.

 

Živio sam na Vratniku dosta kratko, tako da ništa više od ovog nisam saznao.

Možda je priča jednostavna? Možda je neko zna?

Ja ne znam.

 

Kad se prisjetim svega, nameće mi se čudan odgovor na priču koju sam upravo ispričao. Moj odgovor, naravno. Onaj koji ulični pripovjedači nikad ne bi prihvatili.

 

 

 

 

Prethodni članak

Korajski boem

Sljedeći članak

Mahalska gerijatrija

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!