PRESUDA ŠESTORKI: Herceg-Bosna je bila udruženi zločinački poduhvat

Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.

 

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je konačnu presudu šestorici bivših političkih i vojnih čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata. Tom presudom haški Sud je zaključio svoje 24-godišnje postojanje.

Žalbeno vijeće UN-ova suda u Den Haagu pod predsjedavanjem Carmela Agiusa objavilo je svoj konačni sud o odgovornosti ratnih političkih i vojnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata za teške zločine nad Bošnjacima.

Jadranko Prlić, predsjednik HVO i predsjednik Vlade takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna, osuđen je na 25 godina zatvora. U koju mu je uračunato vrijeme provedeno u zatvoru.  Bruno Stojić, ministar obrane takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna, osuđen je na  20 godina zatvora.

Milivoju Petkoviću je potvrđena kazna zatvora od 20 godina.  Valentinu Ćoriću je Žalbeno vijeće potvrdilo kaznu od 16 godina zatvora. Berislavu Pušiću je Žalbeno vijeće na kraju potvrdilo i desetogodišnju kaznu zatvora.

Slobodan Praljak, zapovjednik Glavnog štaba HVO, osuđen je na 20 godina zatvora. Nakon što mu je izrečena presuda, Praljak je povikao kako s prezirom odbacuje presudu Suda i kazao kako on nije ratni zločinac. Izvadio je bočicu iz džepa i ispio njezin sadržaj.

Kazao je kako je u njoj bio otrov kojeg je popio. Nakon toga je čitanje presude prekinuto.

Odbrana Slobodana Praljka je rekla da je njihov klijent rekao da je jutros popio otrov. Sudija Agius je prekinuo sjednicu te naložio da se iz sudnice ne iznosi bočica iz koje je Praljak popio tekućinu.

Žalbeno vijeće je navelo kako je ovo bio kompleksan slučaj te opisalo detalje optužnica i zločina zbog kojih im se sudi.  Sudina Agius pročitao je dijelove iz optužnice koja navodi široki raspon zločina, od ubistava i zlostavljanja ljudi do uništenja imovine. Agius je rekao kako je sudsko vijeće prvostepenom presudom utvrdilo da je od januara 1993. godine postojao udruženi zločinački poduhvat dominacije Hrvata na području Herceg Bosne. Spomenuo je zatvaranja, prisiljavanje zarobljenika na teški rad a hiljade zatvorenika podlegle su zbog ovakvog postupanja HVO-a..

Sud je odbacio žalbe advokata šestorke o udruženom zločinačkom poduhvatu. Naveli su kako niko od žalitelja nije uspio pokazati grešku ili nedokazanost u primjeni prava oko pitanja udruženog zločinačkog pothvata.  Postojale su greške u definiciji udruženog zločinačkog poduhvata, ali niko od žalitelja nije pokazao nikakvu grešku po ovom pitanju.

Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.

Sukob između HVO-a i Armije BiH od 1993. do 1994. godine bio je međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske. Većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na BiH. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Žalbeno vijeće ukinulo je zaključak Raspravnog vijeća da je sukob postojao samo tamo gdje su se aktivno vodile borbe te smatra da su konstatacije postojanja međunarodnog oružanog sukoba dovoljne da se režim teških kršenja može promijeniti bilo gdje u BiH do kraja oružanih sukoba. Postoje brojni faktori koji indiciraju da je Hrvatska putem HVO-a imala stvarnu vlast u relevantnim općinama te je Žalbeno vijeće konstatiralo da optuženi nisu pokazali postojanje bilo kakve greške koju bi Raspravno vijeće učinilo u donošenju tog zaključka.

Žalbeno vijeće je konstatiralo da je HVO zatočio dvije kategorije muškaraca Muslimana. Kada je riječ o Muslimanima pripadnicima HVO-a, optuženi tvrde da ratne zločine ne mogu počiniti vojnici nad pripadnicima vlastitog naroda. Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće ispravno uzelo u obzir lojalnost Muslimana pripadnika HVO-a. Kada je riječ o Muslimanima, optuženi tvrde da je Raspravno vijeće pogriješilo kada je konstatiralo da ti muškarci nisu bili pripadnici oružanih snaga. Raspravno vijeće je ispravno uzelo u obzir te argumente te Žalbeno vijeće nalazi da HVO nije proveo individualne procjene vojno sposobnih Muslimana, kao što to traži zakon.

Govoreći o Starom mostu u Mostaru, sudija Agius je rekao da je vršeno granatiranje ali da seradilo o vojnom cilju, jer je to značilo prekid “snabdijevanja Armije BiH”.

Sudsko vijeće je utvrdilo da je 8. novembra 1993. godine jedan tenk HVO cijeli dan gađao Stari most. Razaranje Starog mosta rezultiralo je totalnom izolacijom nekih stanovnika i imalo je značajan psihološki efekat. Sudsko vijeće je zaključilo da je HVO uništio Stari most da bi podrio moral stanovništva.

Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, zaključilo je da se razaranje Starog mosta ne može smatrati bezobzirnim razaranjem. Žalbeno vijeće zaključuje, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, da nije dokazan element ovog krivičnog djela i preinačilo zaključak Sudskog vijeća da je rušenje Starog mosta trebalo predstavljati zastrašivanje stanovništva.

Kada se govori o granatiranju dijelova Mostara u kojem su živjeli Bošnjaci, Žalbeno vijeće je zaključilo da je postojala diskriminatorska namjera pri granatiranju, te je potvrdilo zaključke prvostepene presude.

Sudsko vijeće je zaključilo da je HVO držao pod opsadom stanovništvo u istočnom Mostaru, izloživši ih teroriziranju.

 

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!