Prešućena historija opsade Sarajeva: Na Vrbanja mostu ubijen je prvo Muhidin Šabanović

Svjedoci, dokumentacija i fotografije uvjerljivo svjedoče da je 5. aprila 1992. godine ubijen i Muhidin Šabanović i da je on prva žrtva koja je pala na dan koji se zvanično obilježava kao datum početka opsade Sarajeva. Šabanović je zaboravljen i nema ga ni u imenu mosta koji je nazvan po Suadi Dilberović i Olgi Sučić, studenticama ubijenim isti dan. Dvadeset četiri godine prešućuje se i to da je 5. aprila ubijeno 130 građana Sarajeva

 

Krvavo dvadeseto stoljeće počelo je u Sarajevo 28. juna 1914. godine na Latinskoj ćupriji, kada je Gavrilo Princip izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Krvavo dvadeseto stoljeće završilo je u Sarajevu, četiri mosta niže, kada su 5. aprila 1992. godine ubijene studentica medicine Dubrovčanka Suada Dilberović i Sarajka Olga Sučić, po kojima neslavni most danas nosi ime. Tako bar naučava zvanična historija, a ona je, prema riječima Napoleona Bonaparte, “ono što smo se dogovorili da se desilo”.

 

Prva ubijena djeca u opkoljenom Sarajevu

Istražujući početak opsade Sarajeva, Nihad Halilbegović došao je do podatka da 5. aprila nisu ubijene samo Suada i Olga, nego ukupno 130 osoba, od čega i troje djece ubijene u općini Centar. Iz Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva kazali su da nemaju podatke o Muhamedu Borovcu (1985), Eldini Galić (1981) i Miralemu Graniću (1984), koje Halilbegović navodi kao prvu ubijenu djecu u opkoljenom Sarajevu. “Nemamo podatke o njima. Udruženje nije moglo ispitati sve slučajeve ubijene djece u opkoljenom Sarajevu. Mi u evidenciji imamo samo ona imena koja su prijavili roditelji. Lično poznajem neke roditelje čija su djeca ubijena, ali iz nekih subjektivnih razloga ne žele prijaviti svoju ubijenu djecu”, kazao je Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja.

Mirsad Tokača iz Istraživačko-dokumentacionog centra potvrdio je za Stav da su djeca Muhamed Borovac, Eldina Galić i Miralem Granić zaista ubijena 5. aprila 1992. godine, ali da o njima nema podataka osim onih koje navodi Halilbegović.

Halilbegović u knjizi Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad navodi imena i prezimena, datum rođenja, status i mjesto stradanja osoba ubijenih 5. aprila 1992. godine. Halilbegović ističe da je na Vrbanja mostu prvo ubijen Muhidin Šabanović, čovjek čije je ime zaboravljeno. Vrbanja most je 1996. godine nazvan “Most Suade Dilberović”, a 1999. godine preimenovan je u “Most Suade i Olge”. Svjedoci, dokumentacija i fotografije uvjerljivo svjedoče da je 5. aprila 1992. godine ubijen i Muhidin Šabanović i da je on prva žrtva koja je pala na dan koji se zvanično obilježava kao datum početka opsade Sarajeva.

Jedan od očevidaca ubistva Muhidina Šabanovića bio je Aziz Čengić, koji je Muhidinovo tijelo prenio do Marijinog Dvora, na sigurno. U izjavi datoj Halilbegoviću 4. januara 2016. godine, a koju je on naveo u svojoj knjizi, Čengić je kazao: “Za Ramazanski bajram 4. aprila 1992. godine srpski ekstremisti nastavili su s postavljanjem barikada, a čula se i povremena pucnjava. Preko televizije i radija doznao sam da su postavljene barikade skoro u svim dijelovima grada. Sutradan, 5. aprila, narod je krenuo prema Skupštini RBiH na proteste. Vidim dosta poznatog svijeta, pa krenem i ja. U masi naroda ugledam svog prijatelja Zahida, koji je držao zlatarsku radnju na Čaršiji, pridružim mu se i uz priču dođemo do zgrade Skupštine RBiH, ne znajući šta nas čeka. Pred Skupštinom smo se Zahid i ja pridružili prijatelju Dževdi Šuvalju, s kojim su u društvu bili supruga, sestra i zet. Iz te mase svijeta izdvojila se poveća grupa građana, oko 200, najviše omladine i djece, koji su pošli prema Vrbanja mostu. Zahid i ja bili smo u prvom redu. Čuli su se povici: ‘Ne damo Bosnu’; ‘Ovo je Bosna’ i slično”, prisjetio se Čengić.

Prepričavajući nemile događaje koji su uslijedili nakon što su srpski ekstremisti zapucali, Čengić je izjavio: “Ja sam najmanje petero djece pokupio i prekrio svojim tijelom. Kada su oni pokušali da se dignu, ja sam im rekao: ‘Lezite!’ U tom su momentu srpski ekstremisti ponovo zapucali. Mislim da su prvim rafalom ispucali petnaest metaka i drugim još toliko. Ustao sam i djeci rekao da idemo. Primijetio sam da odmah do mene leži ranjen čovjek, kojeg su dvoje djece pokušavali podići vukući ga za ruke i noge. Vjerovatno su ga poznavali. Vjerovatno. Ja sam tada bio u kondiciji, imao sam 47 godina. Uzeo sam ga u naručje i s njim trčao prema Marijinom Dvoru. Onog trenutka kad sam ga na mostu podigao i ponio, primijetio sam da je mrtav. Međutim, ja sam ga, ipak, nosio trčeći prema Skupštini. U nošenju su mi pomagala djeca. Jedni su držali za ruke, drugi za noge, odnosno za pantalone. Kada sam i ja izgubio snagu, u tom haosu, pucnjavi i galami otkazale su mi ruke i on mi je skliznuo na zemlju. (…) Nije bilo jednostavno nositi ga i trčati, a meci fijuču sa svih strana. Kod semafora smo ga unijeli u neka kola koja su ga odvezla, vjerovatno, u bolnicu. Tih dana o njemu nisam ništa znao. Znam da je on bio prva žrtva na Vrbanja mostu, a da je druga žrtva Suada Dilberović. Za njegovo ime saznao sam kasnije kada sam u novinama prepoznao njegovu sliku i pročitao da se zove Muhidin Šabanović i da je njegova supruga Franciska teško ranjena i da je, srećom, ostala živa”, ispričao je Čengić Halilbegoviću.

 

Muhidin ubijen, supruga mu teško ranjena

Mujo Muhović zvani Pujo, sarajevski taksista, također je bio na mostu kad je ubijen Muhidin Šabanović. U izjavi koju je dao Halilbegoviću 19. aprila 2015. godine kaže: “Masa ljudi išla je prema Marijinom Dvoru, pa sam i ja krenuo u tom pravcu. Pošto je bio onemogućen prolaz, kola sam ostavio na semaforu. Svijet je išao prema Vrbanja mostu, gdje sam i ja krenuo. Prešli smo most i uputili smo se prema barikadi koja je bila postavljena kod pumpe, u blizini zgrade Unioninvesta s jedne i zgrade Odžačara s druge strane. Kada smo se približili barikadi, iz zgrade Uprave Odžačara izašla su trojica naoružanih ljudi s uperenim automatskim puškama, kalašnjikovima. Dvojica od njih bili su maskirani, imali su čarape na glavama, a treći nije imao ništa na glavi. Kada smo došli do prvog semafora i približili se pumpi na raskršću, naoružani ljudi zaprijetili su da će pucati ukoliko se ne vratimo. Mi smo nastavili dalje. Željeli smo srušiti barikadu. U tom su momentu četnici zapucali, prvo u asfalt, a onda po nama. U panici smo se vratili nazad i, kada smo bili na mostu, bez ikakvog povoda žestoko su zapucali po narodu. Kraj mene je bilo još poznatih ljudi. Odmah je do mene bio kolega taksista Miomir Plakalović Mile. U trenutku dok smo se povlačili, pored mene je na mostu pogođen metkom u srce neki čovjek koji je tu ostao ležati. Kasnije sam saznao da se zove Muhidin Šabanović”, rekao je Muhović.

Muhidin Šabanović pridružio se demonstracijama sa svojom suprugom Franciskom Beker. Zajedno su bili na Vrbanja mostu kada je on poginuo, a ona teško ranjena. “Uz Muhidina je pala, pogođena metkom, i njegova supruga Franciska Beker. Bila je teško ranjena. Pored nje, vidio sam još ranjenih. Gospođu Francisku odnijeli su prema Marijinom Dvoru, odakle ju je u bolnicu Koševo odvukao taksista Mile Plakalović. Poslije dužeg liječenja, vraćena je na kućnu njegu. U vrijeme ranjavanja Fransicka nije znala da joj je muž ubijen. Njen muž Muhidin Šabanović bio je prva žrtva među ubijenim na Vrbanja mostu, a onda je ubijena Suada Dilberović, nakon nje ranjena Olga Sučić, odnesena s mosta i kasnije umrla od posljedica ranjavanja. U tom je trenutku ranjeno dosta učesnika protesta. Zločin paravojske SDS-a na Vrbanja mostu odigrao se oko 13 sati. Srpski ekstremisti nastavili su da pucaju po nezaštićenim građanima. U jednom je trenutku metak pogodio i mene, s leđa, ispod srca, i ja sam pao k'o pokošen. (…) Najčešće se prisjećam onih tužnih događaja u razgovoru s kolegom Miletom Plakalovićem, a doskora i s Franciskom, suprugom rahmetli Muhidina, koja je, nažalost, umrla. Bilo bi mi drago, dok sam živ, da se na Vrbanja mostu, danas Mostu Suade Dilberović i Olge Sučić, upiše i ime Muhidina Šabanovića”, izjavio je Mujo Muhović.

 

Neispunjena želja supruge

U razgovoru za Stav Mile Plakalović rekao je da je ujutro 5. aprila 1992. godine na televiziji vidio kako s Dobrinje ide kolona. “Sjeo sam u auto i krenuo prema Marijinom Dvoru. Bila je sila raje. Auto sam ostavio na putu između raskrsnice na Marijinom Dvoru i Vrbanja mostu. Dolazim do mosta i vidim udarili na čovjeka. Priđem i stanem u njegovu zaštitu. Tek sam kasnije saznao da je to bio rahmetli Naim Kadić i bilo mi je drago što sam mu pomogao. Onaj s megafonom reče: “Hajmo preko Vrbanja mosta.” Raja krenu. Oni su bili preko puta, s maskama na glavi, spustili se između onih kuća. Vidimo mi jedni druge. Već smo na pola mosta. Ja se okrećem i zovem raju da ide. Vraćam se, kad oni zapucaše. Vidim, žena pogođena krenula da pada. Priđem da joj pomognem. Vidi se to na fotografiji, taj trenutak. Bila je to Franciska Beker. Bio je ranjen i rahmetli Mujo Muhović. Neki dan sam mu bio na dženazi”, prisjetio se Plakalović ističući da se to što se dogodilo njima moglo desiti i njemu. “Francisku je metak pogodio u leđa. Pridržavam je i prilaze mi ljudi da pomognu. Nosili smo je s Vrbanja mosta do mog auta. Onda sam je odvezao na abdominalnu hirurgiju. Svaki dan sam joj odlazio u posjetu. Družili smo se do kraja njenog života. Jednog dana u bolnici upitala je gdje joj je muž. Tada sam naslutio da bi Muhidin mogao biti njen muž. Niko joj nije htio reći da je on ubijen. Ostala je Franciska u bolnici mjesec i po, čini mi se, a tek su joj poslije dva mjeseca kazali da je Muhidin ubijen onog dana kad je ona ranjena. Kasnije mu je Franciska podigla nišane na njegovom mezaru na Barama. Jedina joj je želja bila da se i ime njenog muža Muhidina nađe na onoj ploči na Vrbanja mostu. Nažalost, nije to dočekala”, kazao je Plakalović.

Obilježavajući desetogodišnjicu Muhidinovog ubistva, Franciska je za Dnevni avaz ispričala: “Muhidin i ja smo otišli na demonstracije. Našli smo se na Vrbanji i onda je zapucalo. Oboje smo pogođeni snajperom, ali ja tada nisam znala da je Muhidin smrtno ranjen. Metak ga je pogodio pravo u srce. Taksista Mile Plakalović me tada spasio. Uzeo me je u naručje i nosio do zgrade Izvršnog vijeća. Onda me svojim autom prebacio do bolnice. Tamo sam ostala dva mjeseca i tek po izlasku iz bolnice rekli su mi da je Muhidin poginuo. Taj dan mi je rekao: ‘Hajdemo s ostalim narodom na ulicu.’ Sudbina, valjda. A sada nemam nikog ni za svađu. Ne mogu da odem na Vrbanja most, obilazim to mjesto u širokom luku. Želja mi je da se i ime mog Muhidina upiše na spomen‑obilježje na mostu Vrbanja. Zaslužio je barem toliko”, poručila je Franciska.

Dvadeset četiri godine nakon događaja na Vrbanja mostu, prešućuje se i to da je 5. aprila ubijeno 130 građana Sarajeva. Gotovo četvrt stoljeća nakon ubistva Muhidina Šabanovića njegovo ime nije upisano na spomen‑obilježje na Vrbanja mostu. Po ubijenoj je studentici Suadi Dilberović most nazvan 1996. godine, a tri godine kasnije pridruženo joj je ime Olge Sučić. Priča o Muhidinu podsjeća nas da je prošlost jedno, a ono što se nameće kao prošlost nešto sasvim drugo. Podsjeća nas da je, kako je kazao Umberto Ecco, historiografija zaražena lažima kao kurva sifilisom.

PROČITAJTE I...

Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila hipoteza koju donosimo u ovom tekstu

Poskok je, po istom principu kao i Građanski savez, Konakovićevo pisanje o Kiseljaku stavio u kontekst džume, klanjanja, džamije, hadža, objavljujući uz svoj komentar premijerovu fotografiju s hadža, nazivajući njegov dolazak u Kiseljak vjerskim turizmom. Još se jednom pokazalo da je ekstremizam uvijek jednako isključiv, odvratan i prljav, bio crven ili crn, ili bilo koje druge boje – svejedno je.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!