Preokret je i sam susret Trumpa i Erdoğana

Šta je tačka zaokreta u odnosima toliko zatrovanim Obaminom štetočinskom politikom prema regiji generalno, a posebno prema Turskoj, da je bilo kakav dijalog postao skoro nemoguć? Nije li (ponovno) uspostavljanje dijaloga u tom slučaju, zapravo, tačka zaokreta

Analize prvog susreta predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana veoma su različite ne samo u zavisnosti od geografske dužine na kojima su te analize nastale, nego i od ideoloških pozicija analitičara. Većina zapadnih i nešto turskih analitičara vide čašu kao polupraznu, manjina kao polupunu, da upotrijebim kliše o pesimisti i optimisti.

RAZOČARANI PESIMISTI ILI OPTIMISTI

Činjenica je da će američka administracija nastaviti igru tri majmuna kada je riječ o kopnenim snagama koje će koristiti za napad na glavni grad ISIL-a u Siriji, Raqqu, o tzv. Jedinicama narodne zaštite (YPG) – naoružanoj miliciji Partije demokratske unije (PYD), koja nije ništa drugo do sirijska filijala terorističke organizacije poznate po skraćenici PKK (Radnička partija Kurdistana). Nastavak igre jeste “krunski dokaz” poluprazne (ili čak prazne) čaše. Ta analiza bazira se na očekivanjima koja su pripisana turskoj strani bez da je to što je pripisano utemeljeno u stvarnosti.

Naime, očekivati da će Trump pocijepati odluku o direktnom naoružavanju YPG milicije koju je donio pod pritiskom (započetom i prije njegove inauguracije) samo nedjelju nakon što ju je potpisao prevazilazi definiciju optimizma, da ne kažem da graniči s deluzijom, i nema osobe u turskoj administraciji koje je to očekivala. Isto se može reći i za ostala pitanja koja muče američko-turske odnose. Niko nije očekivao da će Fetullah Gülen, vođa terorističkog kulta (FETÖ), biti spakiran i poslat Turskoj koliko odmah poslije Erdoğanove posjete Bijeloj kući.

Spisak želja (jer, da, bilo bi lijepo da se izručenje Gülena desi) kao očekivanja uvaljuju novinari “veterani” i “eksperti” po medijskim kloakama, poput portala Al-Monitor, utočištu za sve kripto-güleniste, pa se onda te paškvile linkuju u online izdanju uvodnika u New York Timesu od 18. maja (Turkey’s Mr. Erdogan Does Not Get His Way). Tako se cirkularnom argumentacijom krug zatvori pa da sve izgleda “logično” i “tačno”.

Manipulacija terminom “tačka zaokreta” zgodno dođe takvim “analizama” – eto, ta famozna tačka zaokreta nije se desila, jer se ništa od “očekivanog” nije desilo. Međutim, šta je tačka zaokreta u odnosima toliko zatrovanim Obaminom štetočinskom politikom prema regiji generalno, a posebno prema Turskoj, da je bilo kakav dijalog postao skoro nemoguć? Nije li (ponovno) uspostavljanje dijaloga u tom slučaju, zapravo, tačka zaokreta?

Ono što je bilo očigledno i teško je spinovati na bilo koju stranu, mada promoteri “prazne čaše” pokušavaju i to, jeste da je susret Trumpa i Erdoğana bio više nego srdačan. Ne treba biti veliki stručnjak za govor tijela, a ovdje se analiziralo u detalje svako njihovo rukovanje, da se vidi da postoji “hemija” između dvojice lidera.

Srdačni dio, izjave za štampu, pak, reflektirale su ono što je poenta analiza baziranih na “polupunoj čaši” (ili čak punoj) – uzajamno prihvatanje razlika o spornim pitanjima uz puno poštovanje prava na različito viđenje. Tu zgodno dođe kliše “saglasili su se da se ne saglase”, koji se još može nadograditi izraženom željom da se odnosi u onome u čemu se slažu – ekonomija, trgovina, investicije, odbrambena i energetska industrija – dalje prodube.

 TRUMPU NE DAJU DA FORMIRA SVOJU ADMINISTRACIJU

Apostrofiranje PKK-a, pored ISIL-a, kao prijetnje turskoj sigurnosti, od strane Trumpa, svakako je zvučalo prijatno turskoj delegaciji. Međutim, samo dva dana nakon sastanka u Washingtonu, u tursku štampu našla je put fotografija Bretta McGurka, specijalnog predsjedničkog izaslanika u Globalnoj koaliciji za borbu protiv ISIL-a, snimljena prošle godine u Kobaniju, koji sjedi na sastanku pored Abdija Ferhada Şahina, nomme de guerre Şahina Cila, jednog od najtraženijih PKK terorista, za čiju je glavu u Turskoj raspisana nagrada od 4 miliona turskih lira (1.4 miliona dolara). To nije prvi put da se McGurk jarani i fotografira s PKK ubicama. To redovno izaziva oštre turske reakcije. Ovog je puta ministar inostranih poslova Mevlut Çavuşoğlu pozvao (ne u vidu diplomatske note) na McGurkovu smjenu.

To se neće desiti u dogledno vrijeme, ali to je situacija koja perfektno ilustrira situaciju u kojoj se nalazi Donald Trump. Naime, Brett McGurk je, kao i nebrojeno mnogo službenika u “njegovoj” administraciji, nasljedstvo od prethodne američke administracije. Trumpu se od početka podmeću klipovi u točkove na putu da formira svoju administraciju.

Ma šta mislili o Trumpu, činjenica je da je on očima washingtonskog establišmenta viđen kao autsajder i opasnost za status quo. Kada je o vanjskoj politici riječ, status quo nalaže da ne treba da bude (mnogo) razlike da li na adresi Pennsylvania Avenue 1600 boravi demokrata ili republikanac. Vojno-industrijski kompleks, baš kako je predsjednik Dwight Eisenhower upozorio u svom oproštajnom govoru 1961. godine u praskozorje Hladnog rata, odavno je uspostavio pomenuti status quo i postao dio establišmenta. Taj establišment uložio je mnogo napora posljednjih godina u podgrijavanje hladnoratovskih tenzija (ni druga strana nije u tome nevina) da bi dozvolio jednom autsajderu da deeskalira te tenzije kako je obećavao u predizbornoj kampanji.

Produkcija skandala, iza koje stoje CIA, FBI i Pentagon, o navodnim vezama Trumpa i njegove (predizborne) ekipe s ruskom administracijom, uz histerično pretjerivanje američkih medija da su sve to ruske marionete, vezuju mu ruke.

Prema riječima Serdara Karagöza, glavnog urednika dnevnika Daily Sabah, najvažniji moment ove posjete bio je to da je Trump, poslije u prethodnom pasusu opisanih okolnosti, rekao da bez Turske neće činiti pokrete u regiji, a da mu za formiranje veoma jakih i dubokih veza s Turskom treba vremena. Što se tiče Raqqe i YPG-a, to je na neki način gorka pilula za oba lidera – Trump je imao namjeru napraviti svoj plan, ali je u tome uspješno ometen. U otvorenom razgovoru prihvatio je turske sigurnosne brige i dao za pravo Turskoj da udari po YPG-u kada je potrebno.

To je više od “saglasili su se da se ne saglase”. Osim uspostavljanja otvorenog dijaloga, prema izvještaju Murata Kelkitlioğlua u dnevniku Akşam od 19. maja, tokom Erdoğanove posjete Washingtonu dogovoreno je uspostavljanje “crvenog telefona” (ili vruće linije) između njega i Trumpa. To je definitivno mnogo više od “saglasili su se da se ne saglase”. No, nekako nisam iznenađen da taj “detalj” nije našao mjesta u (pesimističkim) analizama i izvještajima. Malo li je?

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!