PREOKRENUTOST

Dvoličnost je zanimljiva. Bolno tužne i pretjerano nasmijane maske od gipsa ili nečeg sličnog preklapaju se iznad ulaza u stare teatre. Maske lica muza. Melpomene i Talije. Lica na licu licemjera oživljavaju i pomjeraju se dok ih gledaju

Dvoličnost je omiljena. Mnogi su ljudi nalik na preokrenute kapute. Nekad je neko, negdje, kupio dobri stari štof i od njega načinio zimski kaput. Nosio ga je i nosio i nosio, a onda se učinilo da je kaput dotrajao. Tu je tek štof pokazivao svoju vrijednost. Iznutra je bio kao nov i prevrnuti se kaput pretvarao u novi kaput. Čovjek se u njemu zaista osjećao podmlađeno.

Dvoličnost je ukorijenjena u mit. Bar od rimskog doba – od doba Janusa. Onog s dva lica. Neki kažu da je Janus u toj priči vratar, jedno mu lice gleda u prošlost, drugo u budućnost. Možda se i zato prvi mjesec u godini zove januar. Gledajmo jedno, ne zaboravimo drugo. Ponekad jedno lice Janusovo ima bradu, a drugo je golobrado. Uvijek se s imenima, ljudskim ili nekim drugim, lahko poigrati. Naročito ako se u njima mogu prepoznati dvije različite stvari. Bile one iz flore ili faune. Ili iz karaktera nepotkupljivog jezika. Svjedočanstva su svuda.

A onda su došle jakne s dva lica. Zeleno-crvena, smeđe-ljubičasta, plavo-narančasta, tamnosivo-bijela, crno-žuta, mogao si birati svoj svijet boja. To je otvorilo put mnogim smiješnim dogodovštinama. Dok sam išao u gimnaziju, učenici su voljeli prozivati neke profesore. Naravno, nadimcima koji im nisu bili baš dragi. Tako je jedan, nakon izlaska iz kina, misleći da je skriven, “prozvao” vrlo glasno svog profesora kog su svi potajno zvali Dandy. Filmovi su bili neoboriv dokaz. Dendizam u to vrijeme nije bio uobičajen u našim krajevima – i utoliko je bio uočljiviji. Ipak, profesor nije volio čuti taj atribut uz svoje ime. Ili obratno, jer se njegovo neobično istočno ime s atributom nikako nije slagalo. Usto, ne znam koliko smo toga bili svjesni, taj je nadimak mogao donijeti profesoru mnogo društvenih neugodnosti.

Iako je prozivač bio skriven, profesor je čuo odakle dolazi glas i najednom potrčao tamo. Tako je nastala neobična ulična trka. Mogla je postati i opasna, u svakom slučaju dostižna za progonjenog, jer je profesor još bio u snazi, a predmet mu je bio tjelesni odgoj. Uvrijeđeni profesor, koji se nije baš mogao pohvaliti vidom, vidio je jako dobro da juri za žutom jaknom. Momak je utrčao u neki haustor, nabrzinu preokrenuo jaknu, sačekao trenutak‑dva da uhvati dah i izišao iz haustora. Profesor je stajao zbunjen na ulazu.

– Jesi li vidio jednog u žutoj jakni da je utrčao?

– Nemam pojma, profesore, bio sam ovdje u posjeti. Nisam nikog vidio – kazao je momak u crnoj jakni i nastavio svojim putem.

To se prepričavalo godinama. Poznavao sam, naravno, i jednog i drugog. Nijedan više nije živ. I obje su smrti tragične. S profesorom sam podijelio nekoliko upečatljivih susreta daleko od mjesta u kojem smo nekad živjeli (bio je začudo mnogo umniji nego što sam mogao i pretpostaviti), a “prozivač” je, stjecajem okolnosti, obolio od ratne more, kojoj na kraju nije odolio. Ipak, sjećam se ovog događaja kao nečeg što nas vraća u drugo vrijeme – u vrijeme naše mladosti.

Bila su to vremena kad su se filmovi u malim kinima gledali gotovo interaktivno. Naprimjer, dok se neko šulja kao lopov ili kao detektiv, iz sale se čuje: “Vidim te!” i tome slično. U nekom napetom prizoru neko zaviče: “Ima li u sali doktora?!” Zaustavi se projekcija, upali svjetlo i neko iz sale kaže: “Ja sam doktor, kome je potrebna pomoć?” A odgovor je, naravno: “Doktore, kako Vam se sviđa film?”

Periferijska i provincijska kina bila su opsjednuta Frankensteinom i njegovim monstrumom, Drakulom itd. Bijaše se zaista opasno vraćati kući. Danas je stvarnost preobličena u ogledalu magijskog realizma, ali i Kuća duhova Isabel Allende, naprimjer, nije daleko od noćne more. Dvoličnost je dopadljiva. Gelender bi o tom čitav dan izlagao svoj usmeni ogled.

– Dvoličnost je dobra u ljubavnim igrama. Svašta se može postići. Naravno, ne treba u tome pretjerivati.

– Dobra je i u policiji – kažem ja – znaš ono: dobar i loš policajac. Ni u tom nije dobro pretjerivati.

Dvoličnost je zanimljiva. Bolno tužne i pretjerano nasmijane maske od gipsa ili nečeg sličnog preklapaju se iznad ulaza u stare teatre. Maske lica muza. Melpomene i Talije. Lica na licu licemjera oživljavaju i pomjeraju se dok ih gledaju. Znaju da u događajima na pozornici žive njihovi rođaci. Iako izgleda čudno, paradoksalno, ali i javnost voli dvoličnost. I uvijek ima odgovor, čak i kad nema nikakve sumnje u ono o čemu je riječ: “Vidi kako su smjestili našem čovjeku.”

Univerzalni, lijepi odgovor zbunjenom licu stvarnosti. Ogrnuli smo se svojom jaknom, oni svojom. Znamo da imamo skrivenu boju, kao što znamo da oni imaju svoju. I tako smo svi zadovoljni navijači. Boje su slika svijeta. Uvijek je dobro biti neko drugi. Drugi je uspješniji. Ako je taj drugi živ, kad odlučimo biti on, ko mu je kriv. Provjerena iskustva u ovom dijelu svijeta kazuju da ga je najbolje optužiti što se predstavlja kao da je on – on.

 

PROČITAJTE I...

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!