Premijer ljiga

A publika, ona koja dolazi gledati, ipak zaslužuje sve pohvale. Platiti ulaznicu za ovo što nam se servira – stvarno treba imati dobar želudac. To su prave zvijezde bh. fudbala. Oni koji sjede i trpe.

 

“A sada spektakl”, rekao bi onaj čiko iz kontejnera u epizodama Top liste nadrealista prije tridesetak godina. Počela je Premijer liga BiH u fudbalu, po mnogo čemu nadrealno takmičenje, a tako jakog imena. Najljepše bi bilo reći da igrači imaju kvalitet, da su tereni odlični, suđenje perfektno, a navijanje korektno… Ali, u pravu su oni koji trčanje za loptom po bh. livadama vide na samom dnu evropskog fudbala.

Šta nas zaista čeka ovog proljeća? Je li se nešto promijenilo od sramnog farbanja lopte na Grbavici? I dalje su travnjaci kao oranice, uglavnom. Uzdali smo se u busenje kupljeno od domaćina na Nišićima ili nekim drugim “zdravim” predjelima, pa ne čudi da je svaka kiša opasna kao sam vrag. I dalje nam Dino Merlin može odrediti satnicu odigravanja utakmica, ništa novo. I u Hercegovini bez promjena. U Širokom Brijegu Brazilac Wagner čeka zlatni sat za provedeno vrijeme u klubu, a na tribinama se dvadesetak vatrenih pristalica ovog kluba odlično slaže s preostalim domaćim “miroljubivim” navijačima. Kao jedan za istu stvar, odjekuje Pecarom. Stižu kazne koje se, od sedam utakmica suspenzije, nakon žalbe pretvore u tri. Bravo za NS BiH.

A i dobro smo trgovali, čitamo ovih dana. Većina onog što je ispimplalo više od 10 puta pobježe glavom bez obzira. Sitna para za Evropu, mi “bogati”, ali nadomjestili smo odlaske. Mnoštvo je velikih imena iz dna hrvatskog i srbijanskog fudbala koja su jedva dočekali pozive bh. klubova. Nadati se da nam ne šalju novi signal pojačanja prezimena Zlomislić ili Altiparmakovski.

Postoji još jedna konstanta. Sudije. Prošla je sezona to pokazala u posljednjem kolu i posljednjim minutama. Penal, gol i kraj. Imamo prvaka. Vidjeli smo kakvi su i u prvom kolu nastavka u Mostaru. Valjda i sam NS BiH arbitre cijeni po zasluzi. To pokazuje nedavni slučaj iz futsala. Nije fudbal, ali jeste sport pod okriljem iste kuće i baš je tamo nedavno igrač jednom sudiji “ugasio svjetlo”. Isto Premijer liga, a nokaut je bio odlično izveden s aspekta borilačkih sportova. Nokauter je kažnjen s osam mjeseci neigranja. Dakle, polusezona i on je opet tu. Da se ogradimo, ovog se moralo doživotno odstraniti iz sporta, ali kako nagovoriti ljude iz njegovog korpusa da dignu ruku za kaznu. Heroj, a ne zločinac, povikali bi.

Igrao sam nekada malo ovaj fudbal, ljudi su mi sudili, pljačkali me, a i moje protivnike. Sve po potrebi. I kao tada, na sceni su i danas. Bar dio njih, ali sasvim dovoljno. Bili sudije, tada glavni. Malo ostarjeli pa postali delegati, kada su delegati bili glavni, a sada su kontrolori suđenja, opet glavni, jer daju ocjenu sudiji. Gledajući ovu transformaciju, napamet odmah pada Salem Prolić, čovjek koji ima težinu, koji bez sumnje vrijedi za dvojicu. Ali ne treba sve svaliti na Prolina krhka pleća. On je jedan među jednakima.

A publika, ona koja dolazi gledati, ipak zaslužuje sve pohvale. Platiti ulaznicu za ovo što nam se servira – stvarno treba imati dobar želudac. To su prave zvijezde bh. fudbala. Oni koji sjede i trpe. Sjede ako ponesu novine, rekvizit koji je na svim evropskim stadionima izumro. Inače, ostaje mahovina na odjeći ako se sjedne na stolicu. Kada se sve sabere i oduzme, izumiru i ti koji dolaze da uglavnom stoje i gledaju.

Nikoga više ne čudi što je dva najpopularnija kluba u BiH u protekloj polusezoni gledalo na domaćim utakmicama ukupno 79.500 gledalaca (podaci NS BiH), taman onoliko koliko Barcelona smatra lošom posjetom u jednom kolu. “Djeca nam se smiju, moj Reufe”, rekli bi Nadrealisti. Teško ćemo mi dalje od Nadrealista.

 

 

PROČITAJTE I...

U septembru 2000. irski premijer Bertie Ahern objasnio je da je “moralna dimenzija” međunarodnih odnosa “prvi i najvažniji” razlog irskog angažmana. U ljeto 2003. godine Brian Cowen, tadašnji irski ministar vanjskih poslova, posjetio je Yasera Arafata tokom vrhunca “Druge Intifade”. Godine 2004. podnesena je peticija kojom se poziva na bojkot Izraela.

Legendarni moskovski napadač, jedan od ljudi koji su osnovali Spartak 1922. godine, nije se iznenadio kada su dva člana NKVD-a ušla u njegovu kuću da ga uhapse 21. marta 1942. godine. On je već nekoliko dana ranije znao da su on, njegova tri brata, koji su bili kapiteni reprezentacije SSSR-a, i nekoliko drugih igrača iz njegovog kluba pali u nemilost. Bili su svjesni da ih je sjena čistki opterećivala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!