Prekopavanje sjećanja

Kliknuh na link koji je vodio na Facebook, ukaže se poznato lice čovjeka, sada u svojim pedesetim. Prepadoh se na sekundu, neka čudna nelagoda me obuzme, osjetih kako gubim kontrolu, zamalo ne stadoh mirno. Šokiran, ugasih kompjuter

Ko zna zašto i kako, usred vagona podzemne željeznice, na povratku kući iz Brooklyna, ukaže mi se ispred očiju ime mog kapetana iz JNA. Mislio sam o nekim desetim stvarima, o nekim lokalnim glupostima, kad je njegov lik, ničim izazvan, iskočio u mojim mislima. Otkud sad on? Bio je januar 1998. godine kada sam ga posljednji put vidio, on je tada imao 25 godina. Mlad i ambiciozan, pola Slovenac a pola Bosanac, znao je sve folove. Bojali smo ga se kao nekoga ko je u stanju da nas sviju đuture u džehenem baci. Veoma je brzo napredovao, za nekoliko godina ostvario dobre rezultate sa svojom protuzračnom jedinicom. Mi smo, ipak, kada je to najviše bilo potrebno, na armijskom gađanju u Istri skroz podbacili. Nakon objavljenih rezultata, ljutito je hodao između topova i šutao kamenje. Niko ga nije smio pogledati u oči.

Vratio sam se kući kroz uobičajenu gužvu, s prekopanim sjećanjima na dane provedene na Malom Lošinju, na svu tu gnjavažu i gubljenje vremena koje se na kraju pokazalo potpuno nepotrebno. Bilo je i lijepih sjećanja. Upečatljivo je bilo kada smo straži zapalili bicikl u dva ujutro, a on totalno popizdio i nadigao dreku, sutradan nas ganjao cijeli dan po poligonu. Bilo je interesantno pobjeći u grad i napiti se usred bijela dana, bježati od Vojne policije, šmekati djevojke kod kojih nemaš ni teoretske šanse. Sve je moglo proći osim ako se odnekud ne ukaže kapetan, pomisao na raport u njegovoj kancelariji ježio je međunožje.

Ukucao sam njegovo ime u Google i iskočilo je kao lopta gurnuta ispod površine vode. “Jesam li spreman na ovo”, pitao sam se. Kliknuh na link koji je vodio na Facebook, ukaže se poznato lice čovjeka, sada u svojim pedesetim. Prepadoh se na sekundu, neka čudna nelagoda me obuzme, osjetih kako gubim kontrolu, zamalo ne stadoh mirno. Šokiran, ugasih kompjuter. Ustadoh i pravac frižider da nešto zveknem. Nisam bio gladan, ručao sam prije pola sata. Napravio sam neki sendvič, nasilu gurao zalogaje nizbrdo. “Šta ovo bi”, pitao sam se.

Sljedećih nekoliko dana mi se njegov lik vraćao pred oči i kucao na vrata. Nešto moram poduzeti, ne mogu ovako dalje. Opet sam upalio internet i blejio u nekoliko njegovih fotografija koje je stavio na Facebook. Da li da mu se javim? Šta da mu kažem? Ko je i šta je sada? Šta se njemu desilo u međuvremenu? Nakon pola kile dvoumljenja, stisnuo sam petlju. Krenuo sam da kuckam koješta, napisah pola stranice. A onda sve to izbrisah. Nekoliko sam puta pisao i brisao, vadio slike iz tih dana, sve se pomiješalo, a nešto je trebalo učiniti. Hoće li me se sjetiti?

“Poštovanje! Imam jedno pitanje, možda je malo neobično, ali šta je tu je. Da li ste vi bili kapetan PVO baterije na Malom Lošinju ‘80-tih? Bio sam tamo kao vojnik pa nisam siguran nakon toliko godina jesam li potrefio”, otkucah i poslah. Osjetih olakšanje, teret koji se danima skupljao pao je s leđa.

Već sljedeći dan zaboravio sam na sve, ludilo na poslu sve je poklopilo, jedva sam se dovlačio kući kasno uvečer. U moru drame i preplitanja trica i kučina sve je došlo na svoje, kapetan je otišao kako je i došao. Padale su mi druge gluposti napamet u tom kontinuiranom odlasku i povratku s posla, ludilo života koji živim i dalje se kompliciralo. I taman kad sam pomislio da ću napraviti nešto za večeru, oglasi se telefon. Poruka na Messengeru zasja sa stola. Iz daljine sam prepoznao ime i prezime, stadoh zatečen nasred sobe, s kutljačom u ruci, zaboravih na upaljen plin.

“Nebojša, potrefio si otprve, to sam ja. Živim s obitelji u Puli, u mirovini sam. Vidim da si ti u New Yorku… Javi se.” Kratko i jasno, kao i nekada. Nasmijah se. A onda krenuh da kuckam, spominjem likove i događaje, osjetih neku čudnu potrebu da napišem raport, kao da mi je on i dalje pretpostavljeni, kao da se u međuvremenu ništa nije desilo, kao da od tada nije prošlo 30 godina, već 30 minuta. Nastavili smo da se dopisujemo, ja opisno i široko, a on kratko i šturo. Je li to – to?

Čučao sam pokraj topa na svom mjestu punioca. Kiša je padala, bio sam mokar i bolestan. Kompletna baterija čekala je da se pojavi MIG 21, koji je za sobom na solidnoj distanci vukao metu koju je trebalo pogoditi. Svi smo gledali prema kapetanu koji je trebao dati znak za početak paljbe. Avion se pojavio. Napetost je kulminirala, topovi su se lagano kretali kako se meta pomjerala. Kapetan urliknu i mahnu rukom odozgo prema dolje. Nišandžije su udarile po okidačima i sve nestade u vakuumu opaljivanja i dima, bubne opne popucaše. Ispalili smo sve što smo imali. Nakon što smo saznali rezultate, pokunjeni smo se vratili u šatore. Sutradan nas je ubacilo u kamione i pravac Pula.

A šta će biti ako se jednog dana sretnemo u Puli?

 

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!