Predsjedništvo je odbranjeno vodovodnom cjevčugom

Nusret Šišić Dedo: „Kada smo u aprilu u onoj akciji (iz Pretisa Vogošća) osvojili mine i rakete, protivnik je rekao da su nam beskorisne jer nemamo adekvatno oružje. Međutim, kao što ste vidjeli, ja sam se i tada snašao“

U izvještaju Miralema Čevre, šefa proizvodnje u prvoj ratnoj radionici oružja u Sarajevu piše: “Odmah nakon prvih dana agresije (…) tajno se počinju okupljati stručnjaci, inžinjeri, tehničari i majstori u namjeri da organiziraju popravku i proizvodnju naoružanja, municije i vojne opreme za naše branioce.

Među prvima se javljaju rahmetli Akif Babić, profesor u MŠC, rahmetli Dino Durmišević, dipl. maš. ing., Miralem Čevro, dipl. maš. ing., i Senad Turbo, dipl. maš. ing., sa zadatkom da, bukvalno na prvoj liniji fronta, u MŠC, organiziraju ratnu fabriku. Pripreme su trajale tokom aprila, da bi već u drugoj polovici maja 1992. godine izašle prve količine mina i bombi za naše borce. Uz stalnu koordinaciju s gospodinom Nihadom Halilbegovićem, a koristeći znanje, umijeće i radinost našeg naroda, uskoro je u objektu MŠC organizirana prva fabrika za razvoj i proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava na području RBiH. Treba istaći da je pirotehnički dio proizvodnje tada uspješno vodio gospodin Senad Turbo, s profesionalcima pirotehnike, među kojima svakako treba istaći rahmetli Šaćira Pinju. U hermetički zatvorenom gradu od raspoloživih materijala i polufabrikata počinje proizvodnja i grčevita borba s vremenom kako bi se napravilo što više i što kvalitetnijeg i ubojitijeg oružja i oruđa. Cilj proizvodnje bio je da se neprijatelju zadaju što žešći udarci pri odbrani našeg naroda. Patriote i stručnjaci pristižu pa se stvara prva fabrika već krajem maja i početkom juna 1992. godine u kojoj su zaokružene sve proizvodne i organizacione cjeline.”

Bombe koje su izgledale kao prave

Miralem Čevro jedan je od protagonista dokumentarnog filma Majstori slobode, u kojem kaže: “Na početku je bilo teško, nije bilo eksploziva, ali, zahvaljujući neprijateljskim granatama koje su stalno ispaljivane na Sarajevo, dolazili smo do eksploziva. Dosta granata nije eksplodiralo pa su naši borci i građani ta sredstva kupili i nama donosili, a mi smo ih rasijecali, vadili eksploziv, pretapali ga i punili našu proizvodnju. Na početku smo pravili od svega sve. Nismo imali sirovine pa smo se snalazili. I građani i borci donosili su nam razne predmete, stare pištolje, lovačke puške ili neke obične cjevčuge od kojih smo pravili improvizirano oružje. U sjećanju su mi ostale puške koje su ispaljivale lovačku municiju, ali su gruhale dobro. Kada opale, kao da bomba eksplodira, a, ako ništa drugo, zastrašivale su neprijatelja. Nekada je to bilo dosta efikasno, nekada slabije, ali se pravila jaka buka.

Borci su strpljivo čekali na kapiji da iz proizvodnje izađu bombe, trombloni, puške, pištolji i drugo oružje koje su oni iz ruku radnika uzimali i nosili na liniju. Sjećam se dobro kada je bio napad na Otes. Radili smo užurbano. Ono što smo imali malo repromaterijala, to smo iz ruke u ruku dodavali i sjekli. Tada smo izradili prve bombe sa sporogorećim štapinom. Zvali smo ih fitiljuše. Pravili smo ih od cijevi koje smo narezivali, a za upaljač smo koristili sporogoreći štapin, koji su borci morali prvo upaliti, a onda malo sačekati i baciti. To je bilo nužno, nismo imali ništa drugo. Ubrzo smo razvili i vlastiti upaljač za tu bombu, koja je ličila na pravu. Kada smo sklapali prve bombe, bili smo jako uzbuđeni.

Prvu smo bombu isprobali u maloj prostoriji (laboratoriji) da vidimo kako će se geleri raspršivati. Dobro se sjećam, okupili smo se u hodniku i čekali da detonira. Rahmetli Pinjo Šaćir, pirotehničar, zapalio je štapin i ostavio bombu u laboratoriji. Pošto je fitilj bio duži čekali smo desetak sekundi. Onda je uslijedila detonacija. Na svu sreću, ta prva bomba bila je vrlo uspješna. Kasnije smo poboljšali njenu efikasnost… Pravili smo i oruđa. Razvili smo proizvodnju pneumatskog bacača, koji je na bazi kompriminiranog vazduha izbacivao granate. Domet je bio 1.800 metara. Bile su precizne i mogle su se ispaljivati iz ruke, pošto nisu imali povratne detonacije.”

Izet Solak radio je u ratnoj radioni kao majstor. Prije agresije bio je profesor praktične nastave u tehničkoj školi.

“Većina je mojih đaka na položaju i ja im šaljem oružje. Volio bih da su bolja vremena pa da im šaljem nešto drugo što će njima koristiti, ali im je oružje u ovom trenutku najpotrebnije. Krenuli smo od ničega. Iako smo bili neiskusni u proizvodnji oružja, činili smo nemoguće. Sirovinu smo nalazili na otpadu, a eksploziv iz neeksplodiranih granata. Meni je poznato da su se čahure najviše dva puta upotrebljavale. Vjerujte, mi smo ih 10, pa i 12 puta upotrebljavali. Prvi proizvodi bile su bombe sa sporogorućim štapinom. Zvali smo ih fitiljuše. Njihov domet bio je vrlo mali. Bile su efikasne samo kada su naši borci bili blizu neprijatelja, licem u lice. One su isključivo protivpješadijsko oružje”, ispričao je Solak.

Dedina rora

Prva radionica oružja, formirana u MŠC-u, registrirana je pod nazivom: Ratna radionica RMES – MŠC – O8. Prerasla je u industriju čija se proizvodnja oružja organizirala u velikim firmama kao što su Vaso Miskin Crni, Zrak, Energoinvest, Remontni zavod Hadžići, Automehanika, Famos i Unis. S vremenom je usvojena tehnologija proizvodnje kvalitetnog oružja i oruđa, a proizvedeni su i oklopni transporteri.

Kada se bude pisala historija o značaju oružja i oruđa u odbrani Republike Bosne i Hercegovine, dedina rora zauzimat će visoko mjesto. Nusret Šišić Dedo rorom je (improviziranim minobacačem) 2. maja 1992. godine pomrsio račune oficirima i vojnicima JNA (niškim specijalcima) koji su htjeli osvojiti zgradu Predsjedništva RBiH.

Dedinu roru napravili su Nusret Šišić Dedo i Rusmir Hanić iz MUP-a od vodovodne cijevi, prečnika 92 mm, koju je Dedo pronašao na otpadu. U nju je ugrađen nosač od ose, a palila se baterijom. On je 11. augusta 1992. godine novinarima Oslobođenja izjavio: “Kada smo u aprilu u onoj akciji (iz Pretisa Vogošća) osvojili mine i rakete, protivnik je rekao da su nam beskorisne jer nemamo adekvatno oružje. Međutim, kao što ste vidjeli, ja sam se i tada snašao.”

Da bismo shvatili ulogu i značaj dedine rore prilikom odbrane zgrade Predsjedništva RBiH 2. maja 1992. godine, potrebno je dati cjelovitu sliku događanja u tom historijskom danu.

Drugog maja Jugoslavenska narodna armija i srpske jedinice granatirale su strahovito grad. Zgrade su nestajale u plamenu. Nazirao se najteži dan u historiji Sarajeva. Oko 12 sati otvorila je vojska iz Doma JNA vatru na građane koji su stajali na autobuskoj stanici. U 13.30 sati novinar Radija Bosne i Hercegovine, ne znajući za događanja ispred Doma JNA, zove telefonom Drugu armijsku oblast i razgovara s jednim potpukovnikom JNA koji ga uvjerava da to tuku Zelene beretke.

Dok je trajao razgovor između novinara i potpukovnika iz Druge armijske oblasti, jedinice JNA napadaju Predsjedništvo RBiH. S više položaja, u sadejstvu s motoriziranim jedinicama, krenula je i pješadija (dobro obučeni niški specijalci s najsavremenijom opremom). Motorizirane jedinice krenule su sinhronizirano na osnovu komande iz jednog centra. Tri tenka JNA pošla su s Grbavice. Prvi su tenk naši borci uništili kod Vrbanja mosta. Drugi tenk probio se do pješačkog mosta na Skenderiji, odakle je pucao. Prva granata (pancirna) pogodila je zgradu Skupštine Grada, kabinet sekretara Sekretarijata za odbranu (autora ovog teksta). Druga granata promašila je (prošla između zgrada Skupštine i Predsjedništva). Treća je pogodila zgradu Predsjedništva RBiH. Ubrzo se tenk udaljio prema širokom mostu kod Skenderije, očekujući kolone JNA s drugih lokacija. Tranzitom, iz smjera Vraca, krenula je kolona tenkova kako bi zauzela položaje i napala Predsjedništvo. Naši borci i narod dočekali su ispod Jevrejskog groblja kolonu skoro goloruki i vratili tenkove.

Prije nego što je počeo napad na Predsjedništvo, Gradski centar za obavještavanje dobio je podatke o kretanju motoriziranih jedinica JNA. Obavijestili smo mjesne zajednice i pozvali naše slobodne jedinice da dođu braniti Predsjedništvo RBiH. Dolazile su grupe boraca i zauzimale položaje u blizini Predsjedništva. U parku ispred zgrade Skupštine Grada zauzeo je položaj pedesetosmogodišnji Nusret Šišić Dedo s petericom suboraca i trima improviziranim rorama. On o tome piše: “Istovremeno sam iz moje ekipe uzeo pet boraca i sa tri cijevi postavio zasjedu u parku, ispred Skupštine, tako da sam bio siguran da kolona koju sam očekivao iz smjera Vojne bolnice ni u kom slučaju neće proći prema zgradi Predsjedništva, znao sam da je došao odlučujući momenat – biti ili ne biti, i upravo sam se odlučio da, po cijenu života, ne umaknem pred agresorom.”

Opća opasnost prvi put poslije 47 godina

U parku je bilo još boraca. Bio je tu i Haris Lukovac, komandant Bisera, s dijelom svoje jedinice, a na zgradi Skupštine Grada rasporedili su se specijalci Bosne. Svi su očekivali kolonu. Bio sam u Skupštini Grada. U tom zatutnja i zabruji i eto ti kolone iz smjera Vojne bolnice. U njoj je bio jedan transporter, vojni džip s mitraljezom, vojni kamion sa 28 vojnika (specijalaca) i vojno sanitetsko vozilo. Nismo prvi otvorili vatru. Kada je iz džipa JNA odjeknuo rafal mitraljeza M-84, nastao je haos. Dedo je opalio iz rore i zapalio transporter. Zapucali su i drugi. Sve je naokolo gorjelo. O tome Dedo piše: “Preciznim pogotkom u transporter došlo je do paljenja istog, a istovremeno su iz transportera uslijedile jake eksplozije koje su prenijele požar na cijelu raskrsnicu, tako da je vatrom obuhvaćena cijela raskrsnica. U toj stihiji spaljena su sva gore navedena vozila i tramvaj koji je bio parkiran na raskrsnici.”

Gledao sam mnogo ratnih filmova, ali nisam nikada vidio takvu borbu, pucnje sa svih strana, prasak i eksplozije. Takvo nešto ne može dočarati nijedan pirotehničar. Dok je gorjela kolona vojnih vozila, čule su se eksplozije i jauci. Iako je bilo izuzetno opasno, pomagali smo ranjenim vojnicima JNA. Dvojica vojnika spašenih iz tog užasa – Milan Pejić iz Prokuplja i Dragan Pajić iz Novog Sada – teško ranjeni prevezeni su u bolnicu na Koševu, gdje su ostavljeni na liječenju. Obojica su razmijenjeni 6. maja 1992. godine.

Borba je nastavljena. Pristizali su nam novi momci u pomoć i odmah zauzimali položaje. Pogled mi se zadržao na mostu kod Skenderije. Iz transportera su iskočila i odmah zauzela položaj dvojica vojnika JNA (ispostavilo se niški specijalci), a transporter je nastavio vožnju pored Vrhovnog suda. Sa šestog je sprata Rapidovog nebodera srpski snajperista pucao po parku i zgradi Općine Centar. Imao je saučesnike u zgradi i uz njihovu pomoć mijenjao je položaje. Ranio nam je jednog momka kraj Koševskog potoka. Kada su ga unijeli u zgradu bio je još živ. Imao je na sebi majicu, farmerke i stare patike. Ne znam je li preživio. Snajperista je teškom mukom neutraliziran. Tada u hol Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu unose još jednog mladića. Rana je bila velika. Krvario je i ubrzo umro.

Transporteri JNA zauzimali su ključne pozicije u gradu, ali su se naši momci dobro držali. Jedan transporter Jugoslavenske armije zaustavljen je kod nekadašnje prodavnice Kluz u Titovoj ulici, a drugi je uništen kod kafića Estrada. Tri transportera krenula su iz Kasarne Maršal Tito prema zgradi Predsjedništva RBiH. Došli su blizu parka, kod zgrade Skupštine grada, i, kada su vidjeli da je kolona Jugoslavenske armije, koja je došla iz Vojne bolnice, doživjela poraz, napravili su polukrug i pobjegli nazad prema Kasarni. Vidim i transporter koji se povlači sa Skenderije prema Drugoj armijskoj oblasti. Naši borci bili su dobro raspoređeni oko zgrade Skupštine Grada, Predsjedništva i Sindikata. Dobro je čuvan i Koševski potok. U funkciji su Gradski centar veze i Centar za obavještavanje: u 15,40 sati dao sam saglasnost da se uključe sirene opće opasnosti, prvi put poslije 47 godina. Počelo je s radom VOJ (vazdušno osmatranje i javljanje), kojim sam posredno rukovodio.

Bilo je dosta ubijenih i ranjenih

U prizemlju zgrade Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine bila je manja jedinica vojne policije u formiranju, na čelu sa Sifetom Podžićem. Dio jedinice Biseri bio je u zgradi, a drugi na položaju. Na prvom spratu zgrade Predsjedništva, u sobi člana Predsjedništva Franje Borasa, bio je dio specijalne jedinice (pet boraca) koju smo zvali jedinica iz Hotela Zagreb, s komandantom rahmetli Enisom Srnom, proslavljenim borcem i herojem.

Na prozoru je postavljen PAM 12,7 mm browning, koji je pucao na tenk kod Skenderije tjerajući ga prema velikom mostu. Drugi dio Srnine jedinice bio je raspoređen u ulici Valtera Perića do Vrbanja mosta. Tu je sa svojim borcima bio Dževad Topić Topa. U borbama za Predsjedništvo učestvovali su i Ismet Bajramović Ćelo, s dijelom svojih boraca, dio specijalne jedinice Kemala Ademovića i policajci iz rezervnog sastava MUP-a. Kada su niški specijalci krenuli od Gundulićeve i Brankove ulice, na njih je svom silinom udario Juka Prazina sa svojim borcima (bili su u običnim vozilima) i bukvalno se s njima sudario.

U ovoj je borbi bilo dosta ubijenih i ranjenih. I Juka Prazina tad je teško ranjen. Donesen je do apoteke Radnik, a u bolnicu ga je prevezao vozač Skupštine Grada, pokojni Krešimir Trboglav Krešo. Naši su borci potpuno potukli mnogo jačeg neprijatelja. Dedina rora zaustavila je moćno oružje i oruđe JNA. Zgrada Predsjedništva RBiH ostala je u rukama patriota. Borba nije utihnula, još su se čuli sporadični pucnji, a na Sarajevskom aerodromu uhapšen je Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Izetbegović je uhapšen u 19 sati, a mi smo za to saznali u 20,23 sata. Scenario hapšenja i daljnja događanja dobro su poznati javnosti.

U nesanoj noći sa 2. na 3. maj čitam Izvještaj o posljedicama napada Jugoslavenske armije i srpskih jedinica na Sarajevo i pokušaja zauzimanja Predsjedništva: “Požari na Džeki, Grbavici, Otoci, Šopingu i dr. Pogođena zgrada Sindikata, zapaljena firma IRIS u staroj zgradi električne centrale, Crkva Svetog Vinka, Stara pravoslavna crkva, Dom milicije, zapaljena zgrada Pošte, Skupštine Grada i Općine Centar, Ministarstva unutrašnjih poslova, tržni centar Hepok, zgrade Narodne banke, robne kuće Zema i prodavnice konfekcije Kluz, RTV Dom, TV predajnik Hum, Višegradska kapija, Ekonomska škola, zgrada Hitne pomoći, Socijalno osiguranje, Elektrotehnička škola, Elektroprivreda BiH, hoteli Bristol, Central i Beograd, Poslovna zgrada UPI, Kreditna banka, Republički zavod za statistiku, Skupština Bosne i Hercegovine, zgrada Predsjedništva, srušena hrasnička džamija.”

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!