Predrag Matvejević: Moj Mostar i najljepša priča iz tužnog djetinjstva

In Memoriam: Predrag Matvejević (Mostar, 7. 10. 1932. – Zagreb, 2. 2. 2017.)

Danas nas je napustio bosanskohercegovački i hrvatski književnik rodom iz Mostara. Predrag Matvejević umro je 2.2.2017. u Zagrebu. Priča „Mario“, o njegovom djetinjstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata, objavljena je u zagrebačkom časopisu „Behar“ 2012. godine

Te godine, u proljeće, počeo je rat. Nebom su prelijetali avioni i zasipali bombama grad u kojem sam živio s majkom i sestrom. Sjećam se sunčanih i vedrih dana, tmurnih i zabrinutih lica, zebnje i straha. Otac je otišao s vojskom prošle zime, poslali su ga na frontu – dječak nije znao ni što je fronta ni gdje je. U Mostaru je bilo nekoliko mostova s kojih sam gledao rijeku. Neretva je sa svakog od njih izgledala drukčije. Na Starome mostu najduže sam se zadržavao. Pratio galebove koji su dolijetali s mora i spuštali se pokraj mene na kamenu ogradu. U Hercegovini je više kamena nego zemlje. Teško se živjelo.

Naš grad i njegovu okolicu zaposjeli su talijanski vojnici u aprilu 1941. Gledao sam ih s nepovjerenjem. Prvi kojeg sam vidio imao je na glavi kacigu s dugim perom: bersagliere, čuo sam da ga tako zovu. Preplašio sam se. Bilo mi je tada malo više od osam godina. Osjećao sam da bih morao zaštiti svoju obitelj, napose sestru, nekoliko godina mlađu od mene. Postao sam u svojim vlastitim očima zaštitnikom, starijim od svoje dobi. Molio sam se uvečer, iskreno i naivno. Pohađao sam školu milosrdnih časnih sestara, bijelih. Prestao sam se igrati. Izbjegavao sam prijatelje – imao sam malu pudlicu Bušku, ona mi je bila prijatelj. Pratila me je posvuda. Patio sam zašto majka mora toliko raditi izvan kuće. Bila je još mlada i lijepa, meni najljepša. Bio sam ljubomoran kad je zastala da s nekim porazgovara: »Hajdemo», vukao bih je za suknju.

Otac se dugo nije javljao. Napokon smo saznali da je u logoru iz zarobljeničkoga logora prebacili su ga u logor za prisilni rad, negdje u sjevernoj Njemačkoj. Otkrili su da je rođen u Odesi i to je bilo dovoljno. Počeo sam mu pisati pisma, slao ih na adresu koja je sadržavala, uz ime i prezime, samo dvije riječi: «Njemačka» i «Stalag» – mislio sam da pošta sigurno zna gdje je to. Tako sam počeo pisati. Ponekad mi se čini da cijeli život pišem pisma. I da ih najčešće šaljem na krive adrese.

Nedostajalo nam je svega – kruha, odjeće, ogrjeva. Mala sestra bila je svaki dan bljeđa. Liječio ju je stari doktor, zvao se Jungwiert, nedavno je prebjegao iz njemačke «okupacione zone» u talijansku, gdje su Židovi bili ipak sigurniji. Izgovorio je jednoga dana riječ od koje smo svi protrnuli: tuberkuloza. «Djevojčicu treba dobro hraniti, da ozdravi». Hraniti čime, gospodine doktore? Zatim se desilo nešto još gore: majka se vratila s posla bez nekoliko zuba. Jedino što se moglo u to vrijeme prodati ili zamijeniti za hranu bilo je zlato. Imala je zlatnih zuba. Dala ih je izvaditi. Nije ih bilo dovoljno. Sve što se moglo kupiti za njih brzo se potrošilo. A bolest nije prolazila.

Tu zapravo počinje priča koju želim ispričati.

Nadomak našega stana nalazila se kasarna, bivši konvikt u koji su bili smješteni talijanski vojnici. Nastojao sam da ne obraćam pažnju na njih. Klonio sam ih se – što će nam oni tu. Jednog dana majka me iznenadila: «Slušaj kako pjevaju, idu nedjeljom u crkvu, sigurno ima i dobrih ljudi među njima». Ponukala me da odem u kasarnu i zatražim od nekog vojnika malo riže, za bolesnu sestru. Naučio sam nekoliko riječi: riso, sorellina, malata. Prošao sam pokraj jednoga, drugoga, trećega. Nisu se osvrtali na me, mislili su vjerojatno da prosim. Jedan je svirao, sjećam se, na usnoj harmonici, drugi gledao neke fotografije, treći je bio zamišljen. Pred tim posljednjim ponovo sam izgovorio, još razgovjetnije, svoju rečenicu bez padeža i glagola. Prenuo se, pogladio me po kosi, posjeo kraj sebe. Rekao mi je nešto što nisam razumio, ali sam shvatio da je to bilo blago i dobro. Dade mi znak da pričekam.

Brzo se vratio s malom vojničkom porcijom, koja je izvana bila zelena, s poklopcem boje lima, sjajnim. Bila je puna riže. Nisam je ni okusio, sve sam odnio kući, sestri. Sutradan sam opet došao, i prekosutra, i slijedeće dane, ponovo. Sestra se počela osjećati bolje. Tako sam upoznao «svoga Talijana». Zvao se Mario. Bila je to najljepša priča iz jednoga tužnog djetinjstva.

U jesen slijedeće godine talijanska je vojska prestala ratovati. Rasula se, predala, razbježala. Jedni su zarobljeni, drugi prisilno prebačeni na istočnu frontu, u rusku zimu koju ljudi s juga nisu podnosili, treći su lutali unaokolo pokušavajući se domoći mora te prebaciti nekim trabakulom na drugu stranu Jadrana. Vratiti se kući. Tad sam već imao jedanaest godina. Počeo sam ne samo osjećati nego i shvaćati što se zbiva. Jedne večeri, kasno, netko je pokucao na naša vrata. Tko je u ovo doba? «Mario». Ušao je tiho i oprezno. Rekao je nešto mome ujaku koji mu je otvorio vrata. Vjerojatno da se želi skloniti, sakriti, spasiti. Iza kuće se nalazila mala prostorija za pranje rublja: «veš kuhinja». Tu smo ga privremeno smjestili. Bojali smo se da ga ne otkriju. Bilo je to opasno i za nas i za njega.

Svakoga dana oko podne donosio sam mu kriomice dio onog što smo i mi jeli, u porciji zelene boje sa sjajnim limenim poklopcem koju sam od njega dobio. Ne znam tko je više čekao taj susret – Mario, koji je bio po cijele dane sam i nespokojan, ili pak ja, koji sam odjednom postao ravan odraslima, saučesnik. Sad sam već znao nešto reći na talijanskom i uspijevao još više razumjeti. Zapamtio sam dvije-tri riječi pjesmice koju je pjevušio, u kojoj se spominjao Lugano: «Addio, Lugano bella*». Gdje li je Lugano, kakvo je to čudesno mjesto o kojem pjeva moj «tajni prijatelj»? Ne sjećam se koliko su zapravo trajali ti naši susreti. Nekad mi se čini dugo, nekad prekratko. Mario mi je jednoga dana objasnio da želi vidjeti moga ujaka, koji zbog povrede noge nije bio uzet u vojsku te je radio u pozadini «nešto» o čemu se u kući nije govorilo. Našli su se iste večeri, bez mene. Nije mi bilo drago. Sutradan Mario je iščeznuo. Bio sam potišten. Zašto me nije obavijestio, kako je mogao takao otići! Napisao sam mu pismo. Nisam znao na koju bih ga adresu poslao. Majka je rekla da ga moram baciti u peć. Ako ga nađu mogli bismo imati neprilika. «Mario je u šumi» – to je značilo, u to vrijeme, da je otišao u partizane.

Rat se nastavljao. Naše muke nisu prestajale, ali smo već bili naviknuli na njih. Rođaci sa sela, iz Čitluka, donosili su nam onoliko hrane koliko je bilo dovoljno da preživimo. Majka je i dalje mnogo radila. Vraćala se uvečer kasno, umorna. Zaduživali smo se – prodali sve što se dalo prodati. Svoje slobodno vrijeme provodio sam za starim klavirom maštajući da postanem pijanist, zaradim mnogo novca, vratim dugove, popravim mamine zube, nahranim gladnu djecu. Zaljubio sam se u časnu sestru koja mi je davala besplatne poduke glasovira.

Očekivali smo kraj rata, slušali navečer radio London i neku tajnu «hrvatsku postaju Zrinski». U Napulju su već bili saveznici. Rusi su se približavali granicama naše zemlje – od njih sam očekivao najviše: među njima će se sigurno naći neki rođak iz Odese kojega dosad nismo mogli upoznati, koji zna lijepo pjevati kao moj otac. Davao sam mu razna imena koja sam nalazio u očevim ruskim knjigama koje sam počeo čitati: Serjoža, Oljeg, Volodia, Anatolij, Vsevolod. Ovo posljednje je ime moga oca.

Mostar je napokon oslobođen. Jednog februarskog dana u grad su ušli partizani, iscrpljeni i odrpani, ali odlučni. Među njima je bila i četa iz bataljona «Garibaldi», sastavljena od Talijana koji su im prišli. Kasno uvečer netko je opet zakucao na vrata. Bio sam uzbuđen, prepoznao sam kucanje poznate ruke. «Mario». Vratio se.

Zagrlio me, poljubio, posjeo na krilo. Ostao je s nama u hladnoj sobi ne znam koliko dugo. «Doći ću sutra.» Dolazio je svakoga dana, tri ili četiri tjedna zaredom. Opet nam je pomagao. Saveznički brodovi već su pristajali u dubrovačku luku i donosili oružje, opremu, hranu – pakete na kojima je pisalo UNRA. Pamtim ih, svašta je bilo u njima, čak i čokolade! Čekali smo ga uvijek oko podne. Kad će stići. Što će ovaj put donijeti. Naš Mario.

A rat još nije bio završen. Partizani su spremali proboj prema sjeveru, preko Ivan-planine. Uskoro su zauzeli Sarajevo. Posljednjeg ratnog proljeća otišao je s njima i Mario. «Vratit ću se», rekao je na našem jeziku. Nije se više vratio. Ništa nismo saznali o njemu. Posljednje vojne operacije bile su teške, partizanska vojska nije bila pripremljena za frontalni sukob. Mnogi su izginuli, hametice. Mario bi inače sigurno došao. Znao je da ga čekam. A čekao sam i oca.

Priča se time ne završava. Rat nije riješio mnoge stvari na prostoru kojem povijest nije sklona. Pošao sam na studij, ali ne muzike i klavira. Upisao sam se na romanske jezike u Sarajevu, počeo ozbiljno učiti i talijanski. Zbog teških nesanica, koje su se vjerojatno začele u ratnim bdijenjima, morao sam privremeno prekinuti studij. Dočekala me vojna obaveza u najgore vrijeme: «tršćanska kriza» je prijetila da se opet pretvori u rat. «Trst je naš». «Život damo Trst ne damo». «Zona A, zona B, bit će naše obadvije», izvikivalo se takve parole. Prebačen sam iz vojne jedinice u Zemunu na planinu Platak, kraj Rijeke. U blizini graničnoga prostora, svakoga smo dana, ujutro i popodne, izvodili vježbe, nedaleko od zona «A» i «B». Marširali smo satima i padali od umora. Jurišali na zamišljene neprijatelje, gađali ih, izvršavali naredbe. «Ura!» Svake noći su bile uzbune, budilo nas, držalo u pripravnosti : «Ustaj», «požuri», «neprijatelj ne spava». Ni ja nisam spavao. S druge strane granice i talijanske su regrute vježbali za obračun s nama, i oni su marširali na te «proklete Slavene», jurišali na nas, gađali po nama. Mučila me pomisao na to da možda i Mario imao sina i da bih ga mogao ustrijeliti. Tješio sam se ipak da slabo gađam. (I danas kad sretnem svoga vršnjaka u Italiji pitam se je li i on bio među onima koje sam trebao ubijati ili koji su trebali ubiti mene.)

Jedne večeri zatekoh se u predgrađu Rijeke i začuh kako netko postrani pjeva na talijanskom, tri mladića i jedna djevojka. «Vola, colomba bianca, vola»… Pjevali su sjetno i tiho. Kad ugledaše vojnika u blizini, pobjegoše. Nisam mogao vjerovati svojim očima: da netko bježi od mene, nervoznoga i nesvršenoga studenta, logoraševa sina, Marijevog prijatelja! Uskoro sam čuo istinitu priču o masovnom izgonu naših Talijana iz Istre. «L'Esodo». Čuo sam i protu-priču, također istinitu: što su sve učinile «skvadre» crnih košulja po Dalmaciji i Crnoj Gori. Nisam mogao povjerovati ni u jednu ni u drugu, premda sam osjećao da u objema ima nešto što jedni i drugi ne žele priznati. Branio sam se u sebi. Pokušavao uvjeriti sugovornike: podsjećanje na zlo ne može izbaviti od zla; spor o krivnji ne razrješava samu krivnju; izmirenje se ne zasniva na optužbi. Izmišljao sam razloge koji su trebali opravdati ne znam koga ni zašto. Pisao sam opet pisma.

Navodio sam riječi prognanika iz Rusije: «Slušali su mnogo proroka u pustinji. Više im ne trebaju proroci. Dovoljna im je pustinja.» Kome i zašto?

Tu se priča prekida.

  * «Addio, Lugano bella» – dio je pjesme što su pjevali početkom dvadesetoga stoljeća talijanski anarhisti, koji su se, zajedno s drugim anarhistima, sklanjali Švicarsku. U Ženevi je živio uz Bakunjina najpoznatiji ruski  Piotr Kropotkin, kojega su zvali «crnim princom».

 

 

PROČITAJTE I...

Amir Hadžić, jedan od poznatijih balkanskih youtubera, u skoro svakom svom prilogu vrijeđa bošnjački narod, vjernike muslimane i islam kao vjeru. Za njega je Bošnjak onaj koji ništa tuđe ne poštuje, “drogira se, puši, olajava, omalovažava, pije alkohol, ali svinjetinu ne mezi”. Vrijeđajući temelje islamskog vjerovanja, Hadžić ide i toliko daleko u pokušaju da bude sarkastičan da izmišlja Allahove riječi, pa kaže: “Lijepo je dragi Allah rek'o: 'Zabranjujem vam da mezite svinjetinu dok pijete alkohol'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!