Pravi biser iz starog Sarajeva: Upoznajte raskoš Saburina kuće iz 18. vijeka

Ugođaj nedavno restaurirane Saburine kuće iz 18. vijeka govori nam o mjestu gdje su se nalazile viđenije Sarajlije, gdje su se sklapali poslovi, gdje se pričalo o vjeri i politici. Mjesto je to gdje su birane teme koje napajaju dušu ili pune džepove pa je svako mogao biti na svom terenu

 

Nakon kratkog uspona uz Kovače, Alija Ibrović, koji ispred Općine Stari Grad prati sanaciju i restauraciju ove raskošne kuće izgrađene polovinom 18. vijeka, otvorio nam je avlijska vrata i mi se u trenu nađosmo pred Saburinom kućom, prepoznatljivoj po sačuvanoj arhitektonici osmanskog vremena. Saburi su s Ramićima i Hadžišabanovićima bili poznati bogati trgovci i po njima su tri sarajevska sokaka dobila imena. Moram priznati da sam, s obzirom da je u prošloj i pretprošloj godini ova kuća restaurirana, očekivao velika, teška kapijska vrata s debelim i visokim zidovima, s pokrovom koji bi s njene i desne strane zaokruživao ovu raskošnu kuću, te avliju kaldrmisanu bijelim kamenim pločama te česmu s kamenim koritom, ružičnjake čiji bi se miris osjetio u svakom kutu avlije, ali ništa od toga nije bilo. Ušli smo na siromašna drvena vrata, a zidovi su sukladni vratima. A avlija? Nije bilo kaldrme, one stare kamene ploče bile su na gomili, a iza njih naslonjeno kameno korito. Umjesto đulistana rasle su jabuke i neko divlje šiblje okolo, što je bilo iznenađujuće.

Avlija je prepoznatljiva po kaldrmi i cvijeću, oduvijek su govorili stari ljudi. Ispred nas se dizala Saburina kuća, ali je naše poglede i dalje privlačila neugledna avlija, uz čuđenje da u njoj rastu jabuke. Alija Ibrović kao da je očekivao ovakvu našu reakciju, pa je to najkraće objasnio: “Avliju i okoliš uredit ćemo na proljeće iduće godine, prošle i pretprošle godine sanirali smo i restaurirali Saburinu kuću, a zbog nje smo došli. A na proljeće ćemo doći zbog avlije.”

 

Sačuvana izvornost

Kada podigosmo poglede, imali smo šta vidjeti: prekrasnu Saburinu kuću, sačuvanu u izvornom obliku, iz vremena polovine 18. vijeka. Ispred nas se širio hajat, poluotvoreni prostor kuće, a njegov dekor činila je drvena rezbarija, doduše, djelovala je šaroliko, razlikovala se ona sačuvana od ove nove, iako su identične, ali je patina zatamnjela onu staru više od 260 godina. Pavle Mašić, arhitekta Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, koji decenijama prati ovaj objekt, na najkraći način objasnio nam je ovu šarolikost: “One dijelove koji su uništeni morali smo zamijeniti drugim, ali smo pronašli isti materijal, pogotovo ako je rađen od drveta, i na isti smo ga način obradili kao u ono vrijeme, i na isti način smo ga mijenjali samo da bismo sačuvali izvornost svih dijelova, a time i kuće kao cjeline. Naravno, zbog patine, koja je učinila svoje, razlikuju se izvorni i novi dijelovi. A valjalo nam je raditi s majstorima koji su poznavali ove tehnike. Projekt restauracije i konzervacije uradio je Kantonalni zavod.”

U ovom poluotvorenom dijelu kuće, hajatu, odvijao se život mahale, njenih stanovnika, pogotovo Saburinih esnaflija, trgovaca i kazandžija. Čim bi ušli na kapiju, goste bi dočekali hizmećari i posluga, vodili bi ih kroz avliju u hajat, gdje su mnogi već došli i u mimohodu razgovarali, a posluga im bila pri ruci. One koji su došli kod Sabure, vlasnika kuće, hizmećari su vodili do basamaka pa na sprat u njegov poslovni prostor – selamluk. Drugi bi išli u divan, gdje se kao na nekom sohbetu govorilo o ozbiljnim temama. Tu su se sastajale viđenije Sarajlije. Sve je ovo muški dio kuće (selamluk), dok je ženski (haremluk) s aharom (konjušnica) urušen prije Prvog svjetskog rata. U divanhani, oko sofri, okupljali su se mlade kadije, ćehaje, derviši, pjesnici, trgovci, ugledne esnaflije, muderisi i hodže, sve poznati, od časti i zakona. Od pjesnika koji je pisao tarihe, stihovane natpise povodom gradnje neke džamije, česme ili smrti nekog viđenijeg Sarajlije, tražili bi da ih recitira, što je ovaj činio u najvećoj tišini. Alimi bi pokretali i neke islamske teme, a drugi bi se uključivali. I trgovci su imali šta kazati. Ustvari, birane su teme koje napajaju dušu ili pune džepove pa je svako mogao biti na svom terenu.

Dok je bio ženski dio kuće (haremluk), postojala je zanimljiva veza s ovim muškim dijelom (selamlukom). Između je rasla biljka bejturan, koja bi se na mali vihor ili najmanji pokret nekog od gostiju zanjihala i puštala ugodan miris koji bi se širio prema haremluku. Čim bi osjetila miris, neka bi iz ženske avlije ustala i otišla u kutak gdje bi čekala muškog gosta. Tako se odvijala ova komunikacija, a da nije remetila ovu odvojenost dijelova kuće. Iz ovih vremena ostala je ona poznata pjesma: “Bejturane, Bog ti ubio grane, na mom srcu ti ne znaš rane…” Sve je ovo davalo smiraj duši, pogotovo u popodnevnim i večernjim satima. Slučajno, ispod nas, ugledali smo jedan nemali panj koji je izvirivao iz zemlje. Pao je k’o kec na desetku mom vodiču Aliji: “Eto, to je panj od loze iz vremena gradnje kuće čije se stablo frontalno svojim zelenilom veralo uza zid. Sve je to davalo spokoj i mir, goste udaljavalo od vanjskog svijeta.”

 

U halvatu i selamluku

Ulazimo u halvat, porodičnu intimnu prostoriju koju zbog debelih zidova još zovu zimskom sobom. U halvat nisu mogli ući gosti. S lijeve su strane peć i hamam (kupatilo), a tu je i musandra (ormar), ukrašena drvorezbarijom, gdje je stajala posteljina, a okolo su dolafi i rafovi na kojima je bilo posuđe. Oko mangale su se okupljali ukućani i pili kahvu. Hizmećari su unosili prostirke, unosili mangalu i raspaljen ćumur, a u bakarnoj posudi bila je topla voda. Zanimljivi su pendžeri koji pri vrhu imaju oblik mirhaba, što na arapskom jeziku znači front, borbu sa samim sobom. U ovakvom okruženju, između mihraba, kaže Alija, porodica se vraćala Stvoritelju, nadolazile su joj misli da valja mrijeti te zato treba živjeti pošteno od svoga rada. Mihrabi ih podsjećaju na ezel (prapočetak), kada je Gospodar stvorio duše pa ih upitao: “Jesam li Ja vaš Gospodar?” A one mu odgovorile: “Dakako.” I tada u svom familijarnom okruženju preispitivali su se koliko su taj ugovor s Gospodarom poštovali.

Ova familijarna prostorija, halvat, može se prevesti i kao ložnica. Tu su mladenci imali prvu bračnu noć, đerđek. Soba je mobilna, začas se po njoj mogu prostrti dušeci i posteljina za spavanje. Pored hamama i postećija na kojima se klanjao namaz i pendžera koji su završavali mihrabima, sve je odisalo čistotom i smirajem.

Prije nego što smo se počeli peti uz basamke na spratu prema gazdinoj sobi selamluku, prošli smo pored male sobe, koju svi zovu kahve-odžakom. Ovdje je putnik-namjernik u bilo koje doba dana mogao popiti kahvu i dobiti toplo jelo, a sofradžije su odavde kahvu i jelo nosile gazdinim gostima. Popesmo se uz škripuće basamke, a Alija nam otključa teška, rezbarena vrata od jelovine. Iznenadismo se!? To je velika prostorija, s devet velikih pendžera. U nju je moglo stati i pedeset gostiju, posjedalih na prizemne sećije, krojenjem obložene slamom, a ispružene duž zidova, s naslonjačima ispod pendžera. I što je zanimljivo, svi gosti na sećijama bili su jednaki s gazdom Saburom: gledali su se u oči, nije moglo biti “prizemnih” pogleda, i razgovarali, a posluga ih je služila. Kao i u halvatu, u dijelu sobe s lijeve strane vrata jesu hamam, peć i musandra. S dušecima i posteljinom i ova velika dnevna soba, kako bi noć odmicala, zakratko bi postajala spavaća, u današnjem žargonu. U oči upada strop rađen u obliku šišeta, sav u pravolinijskim detaljima, a živost daju boje. Kako to objasni Alija, korištene su specijalne metode čišćenja boja da bi se sačuvala izvornost i originalnost plafona i zidova. Čak su bili angažirali i stručnjake koji su oslikavali Vijećnicu.

Malo je bilo trgovaca u to vrijeme koji su na ovakav način i u ovakvom ambijentu mogli dočekati svoje poslovne partnere. Ništa im nije moglo zafaliti. U mutvaku (kuhinja) su kuhari pripremali jela, donijeli bi ih na pult, a onda bi po njih dolazile sofradžije i pred goste stavljale na demirlije (veliki sahani). S rafova, ispod šišeta, uzimali su posuđe i služili goste. Naravno, prije i poslije jela, gosti su u legenima prali ruke, a vodu iz ibrika posipali su im hizmećari, a onda bi dobivali mahrame za ruke. Nakon jela bi pred goste posluga donoslila mangale sa žarom od drvenog uglja. Na mangali su džezve koje bi se na njoj podgrijavale, kako bi razgovor uz kahvu trajao dugo i naširoko. Kahva je davala ugođaj, pogotovo poslovnim temama.

Iznad devet pendžera izrezbareni su ajeti iz Kur’ana. Iznad svakog po jedan iz sure El-Bekara. Alija za ovo ima odgovor: ”Ovi su ajeti u ono vrijeme bili moralni korektiv, a i danas su, za sva vremena. Znate, bogatstvo čovjeka toliko uznese da pomisli da nema niko bolji od njega i da on svojim obrtima sve stvara. Zamislite koliko se insan može uzoholiti i biti samoljubiv. Reći će: ‘Ja sam uradio ovo, pa ono’, pa njihovim hvalama nema kraja. Nas ovaj ambijent upozorava da je Gospodar nas stvorio, a i ono što mi radimo, a mi mislimo da mi – radimo. Neko voli vlast pa se bori za nju, a znamo kome pripada vlast nebesa i zemlje. Tamo gdje se pošteno radi, malo je para, kaže se u našem narodu. Eto, cijeli ovaj islamski koncept življenja ove Saburine kuće vraća nas nama, da se ne uzoholimo i ne postanemo samoljubivi.”

 

Mufid Garibija, arhitekta i povjesničar:

Ibrahim-aga, posljednji muški potomak

Sokaci su znali dobivati imena po starim, utjecajnim i bogatim porodicama koje su živjele više stotina godina. Tako su tri sarajevska sokaka dobila imena po Ramićima, Hadžišabanovićima i Saburima. Iza njih su ostali reprezentativni stambeni objekti, a jedan je od njih Saburina kuća. Početkom 20. stoljeća urušio se ženski dio kuće s pomoćnim objektima. Posljednji muški potomak bio je Ibrahim‑aga, a njegov zet bio je iz familije Žiga pa je i ova raskošna kuća pripala ovoj familiji. Tokom nedavne agresije na BiH bila je oštećena krovna konstrukcija, zidovi i prozori. Sve je to sanirao Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, a 2013. i 2014. godine Općina Stari Grad sanirala je i restaurirala Saburinu kuću. Ostala je sanacija avlije i okoliša.

 

 

PROČITAJTE I...

Serija Alija bit će emitirana u šest epizoda u trajanju od po 90 minuta, tematizirat će bitne epizode iz života Alije Izetbegovića i obuhvatiti periode od njegove rane mladosti, preko izbora za predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, pa sve do smrti 2003. godine. Narativ tematizira i genocid nad Bošnjacima iz devedesetih godina, najveću kolektivnu ljudsku tragediju koja se nakon Drugog svjetskog rata dogodila u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!